Za Jovanovića i LDP je kasno, neki drugi ljudi će morati da stvaraju drugačiju Srbiju, kad su već dotična gospoda prodala poverenje građana za udoban život. Stara priča koja se neprekidno ponavlja i svedoči o dubinskim problemima ovog društva, o nedostatku smisla, o strašnoj praznini koja se krije iza spoljašnje fasade, o prividu koji caruje u ljudskim dušama. Ako smo pali, bili smo padu skloni, rekao bi pesnik
Nakon skandala s navodno masovnim „spaljivanjem jednjaka i želuca“ Coca-Colnim gaziranim pićima, što premijeru Andreju Plenkoviću „više nije tema“, pa se osumnjičeni proizvodi vraćaju na trgovačke police, ugostiteljske objekte, javne automate ništa se bitno neće promijeniti u odnosu na inače loše stanje u hrvatskom uvozu i ponudi loše i nezdrave bofl hrane. Problem je širi i dublji od volje i moći bilo koje pojedinačne vlade ili inspekcije.
Neformalni vlasnik Aluminija Amir Kabiri agresivnim patrotizmom i produkovanom tenzijom sa gradonačelnicom Sarajeva Benjaminom Karić lukavo preusmjerava fokus priče sa sumnjivih radnji oko aneksije ove firme i njenih poslova sa Rusijom u vrijeme sankcija protiv ove države. To nadležna tužilaštva ne istražuju, a trenutni politički partneri tu priču izbjegavaju.
Nejasno je – dobro, ja sam pravni laik, moguće da ne razumijem – zašto je Karolina Vidović Krišto svoju optužnicu pročitala u Saboru, na bezveznoj nekakvoj raspravi o hrvatskom jeziku. Stvar je mnogo ozbiljnija, u mom slučaju riječ je, ovako…
Cijene kvadrata stana lete u visine i konačno se možemo pohvaliti da je i kod nas kapitalizam toliko ojačao da među nama žive ljudi koji su spremni izdvojiti 9000 KM za jedan kvadrat stana da bi u luksuznom komforu živjeli u glavnom gradu.
Ideali današnjeg vremena, ako ih takvima uopće možemo zvati, su da živimo jedni pored drugih, afirmirajući samo tradicionalne kulturne forme i vrijednosti antimodernizma, zatvoreni unutar vlastitih zajednica i bez ideje da zajedno gradimo bolji svijet.
Odgovor je vrlo jednostavan, rušenjem ZAVNOBiH-a žele rušiti državu i ubijediti nas da je ona kao državna zajednica nastala u Dejtonu. Takvo dječije tumačenje istorijskih činjenica mi, pojednostavljeno rečeno, izgleda kao kada bi čovjeku nakon renoviranja kuće ustvrdili da ranije ta kuća nije postojala nego je nastala početkom renoviranja. Svako bi nam na ovakvu tvrdnju rekao da smo ludi
Vređanje, klevetanje, ruženje, omalovažavanje, podmetanje, psovke, pogrde – to su jedini “argumenti” kojima Šešelj raspolaže. Ređaju se takve nakaradne konstrukcije kao na traci: “haški lobista”, “bolesni um”, “prazna glava plaćeničkog piskarala”, “novinarska žgadija”, “pileći mozak”, “prcvoljak od novinara”, “marginalni medijski NATO potrčko”, “ljudska gnjidica”, “mali miš”, “spodobe”, “gamad”, “žgadija”, “karakondžule”, “kompleksaš”, “majmun”, “kreten”, “mizerija”…
Hoće li se domoljubnim pedigreom nafutrani Ivan Anušić pokloniti Plenkovićevoj autokraciji u vladi i u HDZ-u, stvar je njegovog privatnog i javnog obraza. Politika je jedno, ali prodati se i uprljati obraz zbog politike nešto je što čovjeka prati do kraja života.
Banić i Koić u svojoj knjizi „dokazuju” i „istinu” da organizator i zapovjednik nekoliko koncentracijskih logora, ustaški koljač Vjekoslav Maks Luburić nije bio ustaški koljač. Karakteriziraju ga kao istinskog domoljuba čime obezvrjeđuju iskrenu i dobronamjernu ljubav prema domovini, onu koja se ne temelji na klanju „neprijatelja”. Negirajući sve povijesne istine, govore o „domoljubu, a ne koljaču” koji je, u svojstvu ustaškog upravitelja Sarajeva, osam dana prije svog kukavičkog bijega pred partizanima, 27. marta 1945. naredio vješanje 55 sarajevskih antifašista na Marijin Dvoru
Sjećanje na vukovarske žrtve postalo je mučan politički igrokaz. Onih koji bi pristali na sve da ostanu na vlasti. Onih koji su se zbog mogućnosti sudjelovanja u vlasti odrekli samih sebe. I onih koji, da bi došli na vlast, ne prezaju niti od manipuliranja ratnim žrtvama. Vlast koju bi svi oni zajednički činili, a što uopće nije nemoguće, bila bi veća sramota i od aktualne vlasti. Koliko god se to činilo nemogućim
Kultura sjećanja u defanzivi, kao da je plima poricanja genocida i ratnih zločina i revizonizma potopila sva društva na našem prostoru, te da su ''tri istine'', ili više njih, postale opće mjesto od politike do obrazovanja. O žrtvama i preživjelima koji su uspjeli uspostaviti drugačiji koncept suočavanja sa prošlošću, o odbacivanju odgovornosti, o populizmu i jesu li nama ''naši'' zločinci najmiliji, o licemjerstvu međunarodne zajednice, odnosu novinara i novinarstva prema kulturi sjećanja, zašto se pronalazi razumijevanje za ''naše'' zločince, da li su nametnute izmjene Krivičnog zakona BiH o negiranju i veličanju genocida i ratnih zločina pomogle u suočavanju sa prošlošću, te da li je otpor uzaludan, razgovaramo sa novinarom Eldinom Hadžovićem
