Ipak, treba vjerovati pjesnicima, jer oni imaju moć da popravljaju historiju. Bure je čovjek koji je uvijek popravljao svijet. I onaj folkerski i onaj pankerski. Pa ko voli, nek izvoli...
Foto: eastjournal.net „Tko je odgovoran?“ – retorički pita Ivica Todorić, razvlašteni bivši gazda jedinoga nacionalnog hrvatskoga koncerna Agrokora, danas Fortenove grupe, koji je u samo par dana ostvario dvije važne pobjede nad CRO premijerom Andreja Plenkovića. Čija je zapravo pobjeda…
Intelektualni razvoj tipova poput Nina Raspudića zorno pokazuje kako policijski um preuzima kontrolu nad političkim bićem. Bilo bi pretenciozno tvrditi da mu nabujalo hrvatstvo sužava horizonte i čini ga nacionalno isključivim. Jer, onako kako mrzi Pakistanca, mrzi i Hrvata koji Pakistanca ne mrzi.
Podnosim tužbu protiv Milorada Dodika zbog iznesenih kleveta. Nemam pravo to prešutjeti zbog Avde Hume, Hasana Brkića, Sulejmana Filipovića, Skendera Kulenovića, Šefketa Maglajlića, Husnije Kurta, Osmana Karabegovića, Ismeta Bektaševića, Hamdije Čemerlića, Sulejmana Filipovića, Abdulaha Kunosića, Hadži Mehmeda Mujkića, Pašage Mandžića i Muhameda Sudžuke. Oni bijahu ključni ljudi, među ostalim, na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a.
Prošlo je tačno 30 godina od zločina koji je okarakteriziran kao pucanj u srce Bosne. Naime, 13. novembra 1993. godine u zločinačkom piru pripadnika 302. motorizirane brigade Armije RBiH iz Visokog ubijena su dva bosanska franjevca iz fojničkih samostana: fra Leon Migić i fra Nikica Miličević
Preko stotinu boraca Četvrtog korpusa nije se vratilo živo iz monstruozne akcije “Jesen ‘94”. Stolac, Čapljina, Mostar, Jablanica, Prozor i Konjic podnijeli su bolne gubitke. Ako je general u pokušaju, Ramiz Dreković, imao opravdanje sebi nadređenima u hijerarhiji rukovođenja i komandovanja, a što ni 29 godina poslije javnost nije na čistini ugledala, onda ne preostaje ništa drugo nego zaključiti da je Dreković imao prešutnu saglasnost tadašnjeg vojnog i političkog vrha iz Sarajeva
Dakle ukoliko imamo pravo na još jednu celuloidnu referencu, iskoristimo je da se podsjetimo na film Ademira Kenovića „Savršeni krug“ i repliku malog Adisa pjesniku Hamzi kojeg je glumio Mustafa Nadarević. U jednoj sceni ovog filma mali Adis objašnjava Hamzi da u snu piški u gaće zbog „granatla“, a pjesnik ga ispravi u tome da se ne kaže „granatla“ nego „granata“. „Svejedno kako se kaže, ja se opet upišam,“ rješava ovaj dječak svaku nejasnoću u vezi s preporukom otvaranja naših pregovora s EU
„A, šta ima novo u Mostaru?“, upita me dobronamjerni komšija iz Titograda. Odgovorih: „Gore neg juče, a bolje neg sutra. Sve dok mladi i stručni ne 'penzionišu' ove iz ’92, onaj Mostar koji smo imali osamdesetih sigurno se nikad neće vratiti. Može li se napraviti neki novi i uljudniji, da imamo i Velež i Zrinjski, a da ne urnišemo Partizanski – generacijski je izazov“
Na kraju, na tridesetu godišnjicu rušenja Starog mosta, odgovoriti na pitanje je li se Mostar pomaknuo s mjesta prilično je jednostavno. Da, pomaknuo se s mjesta i to definitivno nije više onaj grad koji je bio kad je rat okončan, a još je manje onaj socijalistički Mostar bratstva i jedinstva koji mu je prethodio. Danas ga, štoviše u društvenom i životnom smislu puno više povezuje novi most između Centra 2 i Sjevernog logora, nego Stari.
Umro je Maradona. Skoro će godina da je umro i Pele. Realno, dvojica najvećih. Zidan je uramljen u srca, Ronaldo u Saudiji broji dolare i pijesak između prstiju, Messi je dobio osmu Zlatnu loptu, Mbappe nikako da odraste do kraja... A jedan 20-godišnjak rođen u engleskom Stourbridgeu dolazi na fudbalsko prijestolje. Onom snagom i stavom sa kakvim je 1986. na stadionu JNA Nenad Ćeća Bijedić odigrao utakmicu života protiv Dinama u finalu Kupa Maršala Tita i postao besmrtan za navijače Veleža. I zato: hey, Jude, don't make it bad...
foto: FB „Ako sami sebi lažemo, a lažemo, onda imamo to što imamo.“ Hrvatski Eldorado u kojemu vlada masno laže općinstvu da sjedi na debelim zlatnim naslagama. Samo što tupani – kakvi već jesu, pa kronično dementni izlaze na izbore,…
Činjenica jeste da se još uvijek redovno isplaćuju penzije i plate budžetskim korisnicima, ali je tačno i da entitetska vlada, prema Žurnalovim izvorima, od februara uopšte ne izmiruje obaveze prema dobavljačima, jer za to nema para. Nastojeći da održi svoj narativ o RS kao o „boljem i stabilnijem entitetu“, Dodik se hvališe pričom o navodnoj najnižoj stopi zaduženosti RS i najvećim brojem zaposlenih ikada. No, stvarnost je drugačija.