Što li nam se Radobolja muti?

„A, šta ima novo u Mostaru?“, upita me dobronamjerni komšija iz Titograda. Odgovorih: „Gore neg juče, a bolje neg sutra. Sve dok mladi i stručni ne 'penzionišu' ove iz ’92, onaj Mostar koji smo imali osamdesetih sigurno se nikad neće vratiti. Može li se napraviti neki novi i uljudniji, da imamo i Velež i Zrinjski, a da ne urnišemo Partizanski – generacijski je izazov“

Foto: Tačno.net

Kad se čovjek ponada da se Mostar lagano smiruje, već naredni dan pokazuje da je danas više podijeljen nego jučer, a tek postaje neizvjesno šta će se sutra dogoditi. Dobronamjerna nadanja demantuju ne samo mostarska događanja već i događaji s Bliskog istoka. Prvo su okačene zastave i barjaci Izraela na Sveučilištu, pa skok za Palestinu sa Starog, pa zabrana okupljanja od strane gradonačelnika, skup na Musali, nesporazumi u vezi s obilježavanjem Nove godine, pa… Još jednom smo pokazali koliko je Mostar stvarno podijeljen po ratnim i svim drugim linijama. Iz fioka se vade nesporazumi umjesto sporazuma. Gotovo da i nema dešavanja iz bliskog ili dalekog okruženja da se žestoko ne odrazi na Mostar. Gradonačelnik zabrani skup, a onda uslijedi žestok i opravdan odgovor sa samo jedne strane. Kao da su ubijena djeca ničija i kao da i sami nismo doživjeli isto. Treba biti dosljedan i istaknuti neprimjerena uzvikivanja koja neće pomoći zaustavljanju zla niti u Gazi, niti u Palestini. Sve ovo što se događa, neki misle daleko je, a ustvari je tu – u našoj avliji. Rat protiv djece, civila i nemoćnih, ma ko oni bili – Palestinci ili Jevreji – ispisuje, još jednom, krvave stranice ljudskih pogani i bestidnih ratnih profitera. Krik do neba za svako dijete, ma čije ono bilo. A broje ih na hiljade i ne stide se. Takvima su cifre, statistika i valute jedino mjerilo vrijednosti. Djeca su im i ovog puta kolateralna šteta.

Ispod tepiha odjednom i u Mostaru izrone svi neriješeni problemi: od izgradnje pozorišta, kulturnog centra, redovito neriješenih i novih problema po pitanju Partizanskog do dualiteta u svemu i svačemu. I umjesto da politika i političari, oni u Mostaru, još više oni van Mostara, vjerske zajednice ili zloupotrijebljeni navijači rješavaju nagomilane probleme, oni obnavljaju ono najgore što prolazimo punih četiri–pet decenija ili nekoliko proteklih vijekova. Kad se situacija privremeno smiri, samo se stidljivo pominju njegovi najsvjetliji trenuci, vrijeme zajedničkog života, kulturnih zbivanja, ili onog što danas preteciozno zovemo multietničnost. Statistika je neumoljiva, Mostar je posljednje tri decenije dvoetnički grad, a sve manje građanski i mostarski. Osmišljene nacionalne strategije na početku devedesetih, za koje većina Mostaraca nije vjerovala da su ostvarive u ovom gradu, u trećoj dekadi 21. vijeka polučile su rezultate koje, vjerujem, nisu očekivali ni sami njihovi kreatori. I kad pomislimo da nije tako, dnevno nas, nažalost, demantuju događaji koji to potvrđuju. Tako je ostvarena politička ambicija nacionalista da svako bude ubjedljiva većina na davno zapišanim teritorijama, onim lijevo ili desno, sjeverno ili južno. Bestidna politička igra dobila je svoj konačni epilog.

Danas Mostar nema ni politiku, a još manje dorasle političare, koji bi ovu zamagljenu stvarnost preokrenuli nabolje. Naprotiv, jedino su osposobljeni da zapale novu vatru, pojačaju sve vidljive i nevidljive podjele i sukobe, a onda na takvoj platformi prigrabe vlast samo za sebe i svoje, a protiv drugih. U Mostaru tako uvijek prolaze oni koji su PROTIV, a ne ZA. Našim političarima nije cilj promjena takvog stanja i dogovor. Cilj je kontrolisani haos u kome oni mogu vladati i nama i našim životima. Ovakva situacija i status quo najbolje odgovara ovima što se bore za tzv. nacionalne interese, što plaše narod drugim i drugačijim, što razrađuju strategije vlastitog opstanka, što se međusobno ucjenjuju i što se, van očiju javnosti, druže kao najbolji prijatelji uz gastronomsko opuštanje i dogovaranje o javnim radovima za svoje poslovne partnere i partijske istomišljenike.

U to mostarsko sivilo, a zbog sitnih interesa, uklopili su se osim dvije vladajuće HDZ i SDA i partije koje su se bar deklarativno opredijelile za jedinstven grad, pa umjesto da spajaju, one još više razdvajaju i grad i njegove građane. Tako i vladajući i nevladajući postadoše opozicija i građanima i samom Mostaru. Većina i iz tzv. nevladininog sektora žmuri na oba oka i ne oglašava se ili se otvoreno svrstava na jednu ili drugu stranu. I mostarska inteligencija jeste u podrumima ili se i sama priklonila jednoj od vladajućih. Postoje samo izuzeci. Običan građanin, bez obzira na nacionalnu ili neku drugu pripadnost, koji istinski želi bolji grad od onog što mu ga serviraju, više i ne zna kud bi i šta bi. Primoran je da bira ono jedino što mu je preostalo, a to je odlazak. Zbogom, doviđenja, adio – otpozdrav mu je na sve ono što je mostarska stvarnost, i juče, i danas, i sutra.

Ovdje se istorija vječito ponavlja. Brzo prolaze decenije i godine, a dan nikad. Izgleda da je jedino rješenje građanski, a ne nacionalni, otpor koji u Mostaru, nažalost, nema ko da organizuje. Htjeli to priznati ili ne, negdje potajno, čak i oni što su dio vlasti željeli bi promjenu buđavog sistema i političara što su ga takvim napravili. Ono što svi trebamo uraditi u ovom trenutku jeste da pokušamo ukrotiti podjele koje nam neodgovorni političari i svi drugi stalno podmeću pojačavajući zidove razdvajanja, a ne spajanja. Neka nam ove bliskoistočne dječije suze i njihov krik budu opomena da se, bar u Mostaru, jedanput objedinimo, a ne dijelimo! Neka je stid i sram sve one što se zapadom zovu, što pričaju o ljudskim pravima i slobodama, a ne daju ni trodnevni prekid rata, da se djeci dostavi kvarat mlijeka i litar vode ili unesrećenim roditeljima da pretraže ruševine ispod kojih je njihova nejač. Sve njihove velike priče o ljudima i demokratiji zamandaljene su kapijama i plačem djece. Društva zadojena materijalističkim vrijednostima i samo proklamovanim ali ne i ostvarenim slobodama, u kriznim situacijama ne znaju šta bi sami sa sobom, a kamoli s drugima. Opameti se, svijete! Većina kukavno ćuti i plaši se, razmišlja samo o sebi i svom statusu, neće da shvati da je samo pitanje trenutka kad će zakucati i na njena vrata. Na ova balkanska prečesto su navaljivali. Probudi se, čovječe!

„A, šta ima novo u Mostaru?“, upita me dobronamjerni komšija iz Titograda. Odgovorih: „Gore neg juče, a bolje neg sutra. Sve dok mladi i stručni ne ‘penzionišu’ ove iz ’92, onaj Mostar koji smo imali osamdesetih sigurno se nikad neće vratiti. Može li se napraviti neki novi i uljudniji, da imamo i Velež i Zrinjski, a da ne urnišemo Partizanski – generacijski je izazov“.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Centar za kritičko mišljenje i portal Tačno.net organizuju promociju knjige „Dobri ljudi u poganom vaktu“ autora Milana Račića koja će biti održana 28. februara u...
Znala je dobro Vesna da je najteže uspjeti u svom gradu, a kad tu probeharate, u svijetu se možete predstaviti i ovako i onako, ali...
Enes misli na Velež i kad je sa suprugom i najbližim. Uvijek traži neke nove, a stare Veležove papire. Za njega je Velež više od...
U njemu prepoznajemo onaj slatki perverzni san izvršilaca zločina o tome kakav će izgledati svijet kada nestanu “Drugi”, kada izbrišemo njihova obilježja i očistimo prostor...