Iako se za dan smrti dvanaestogodišnje Aleksandre Zec uzima subota 7. prosinca 1991., vjerojatnije će biti da je ubijena u prvim minutama nedjelje 8. prosinca: Merčepovci iz jedinice rezervnog sastava hrvatske policije po njenog su oca Mihajla u obiteljsku kuću na zagrebačkoj Trešnjevci došli u subotu kasno navečer, oko jedanaest sati, i morao je proći barem sat prije nego su ga nakon kratke rasprave ubili pred pragom, pa mu pretresli kuću, strpali u kombi svjedoke, suprugu Mariju i kćerku Aleksandru – još je malena bila u ružičastoj pidžami – i odvezli ih u svoju bazu u planinarski dom Adolfovac na Sljemenu. Morala je već proći ponoć sa subote na nedjelju dok su, nakon vijećanja u domu, na obližnjem smetlištu iskopali plitki grob, pa jednu po jednu hladnokrvno nad jamom likvidirali najprije Mariju Zec, a onda i malu Aleksandru.
Službenog se datuma smrti male Aleksandre drže, međutim, na Hrvatskoj televiziji, koja se najsramnije epizode suvremene hrvatske povijesti sjetila 7. prosinca u svom redovnom TV-kalendaru, ne propustivši presuditi kako je taj „tragični slučaj“ nanio „veliku štetu Hrvatskoj“, „medijski predimenzioniran do te mjere da je u sjeni ostao podatak da je, osim Aleksandre Zec, još preko četiristo djece poginulo tijekom velikosrpske agresije, a za što također nikad nitko nije odgovarao”.
Površni gledatelj televizije mogao bi zaključiti – što drugo? – da je dvanaestogodišnja Aleksandra „poginula tijekom velikosrpske agresije“, zalutalim valjda nekim metkom na Sljemenu, i ako je nakon toga „tragičnog slučaja“ – i forenzički precizno izračunate „velike štete Hrvatskoj“ – išta ostalo nejasno, ostalo je nejasno možda još samo za što točno „nikad nitko nije odgovarao“: za smrt Aleksandre Zec „u velikosrpskoj agresiji“ ili za „veliku štetu Hrvatskoj“?
Točno dvadeset pet godina nakon što je Igor Mikola od Muniba Suljića uzeo automatsku pušku Heckler&Koch, pa u malu Aleksandru – što je smrtno ranjena ležala uz mrtvu majku – ispalio još jedan kratki rafal, Merčepovci s Hrvatske televizije uzeli su tako pušku od Mikole i mrtvu djevojčicu u ružičastoj pidžami ritualno „ovjerili“ još jednim metkom.
Dirljiv hommage Aleksandri Zec
Zbog svega toga nisam valjda bio jedini potresen i zadivljen kad je, kao efektan odgovor na HTV-ov klasični ratni zločin, sutradan 8. prosinca – točno dakle na dan njene smrti – na YouTubeu emitiran dirljiv hommage Aleksandri Zec, jednoipolminutni spot u kojemu se ona nijednom izrijekom ne spominje, ali je više nego jasno – ponekad čak i upadljivo – o kome je i o čemu riječ. Ako, naime, djevojčica koju muškarac na početku spota vozi u nepoznatom pravcu i ne mora biti Aleksandra Zec, sve će nam reći zumirani privjesak što se zlokobno njiše na ključevima automobila, i na njemu strašno, ironično „Keep calm, Alex“ – „Ostani hladna, Alex“.
A ako ni to nije dovoljno, na suvozačkom će je mjestu identificirati kamera što je snima s leđa, i u njenom kadru Aleksandrina uočljiva ružičasta pidžama.
Dok muškarac nervozno gleda na sat, pokroviteljski hvatajući ruku što se trese u ružičastoj pidžami – „keep calm, Alex“ – dječji ženski glas u offu priča kako ima velike planove za svoj život. „Jednom kad odrastem bit ću doktorica i spašavat ću ljudima živote. Do tada, bit ću jako dobra u školi i dobijat ću same petice“, čujemo djevojčicu kako priča u posljednjim minutama svoga tek započetog života, zamišljajući nakon toga i svoje vjenčanje, sve uz romantične kadrove njene mašte: „Bit će kao iz bajke. Imat ću puno djece, kojima ću dati svu ljubav ovoga svijeta. Mama i tata bit će jako ponosni na mene. Imam najboljeg tatu i najbolju mamu na svijetu. Jako ih volim.“
A onda ona strašna rečenica: „Valjda je s mamom sve u redu.“
Naravno, „sve u redu“ više nikad i ništa neće biti, ni s mamom, ni s malom Aleksandrom: slijedi oštar rez i sugestivni kadar elektrokardiografske krivulje, uz zloslutno odbrojavanje posljednjih otkucaja srca i paničan glas prestravljene djevojčice: „Mama, što taj striček radi? Mama, pomozi! Mama!“
Već u sljedećem kadru sve je gotovo. Ravna crta, zatamnjenje i mrkli mrak nakon toga traju, eto, sve do danas, točno dvadeset pet godina. Dvadeset pet godina od te prosinačke noći ledenom pustoši hrvatske javne savjesti gluho odjekuje posljednji krik Aleksandre Zec, ispisan na kraju bojom njene pidžame, velikim ružičastim „Želim živjeti!“.
Kapelica s upadljivim, velikim pravoslavnim krstom u krupnom planu
Tako se to radi! – pomislio sam ošamućen snažnom posvetom Aleksandri i efektnim odgovorom bešćutnoj, zločinačkoj državnoj televiziji. Možda malo prepatetično, mogao bih se složiti, pa čak i prvoloptaški – uz ružičastu pidžamu i „Keep calm, Alex“, redatelj je vjenčanje iz njene mašte smjestio u kapelicu s upadljivim, velikim pravoslavnim krstom u krupnom planu – ali što drugoloptaški treba reći, i što se nepatetično uopće može, kad se govori o hladnokrvnom ubojstvu djevojčice koja svoje vjenčanje iz snova nikad neće doživjeti samo zbog pogrešnog djevojačkog prezimena?
Možda još samo, pri kraju spota, uz Aleksandrin „Želim živjeti“ i dodatak – „Želim zakone koji će me zaštititi!“ – pa šokantan obrat dostojan Shyamalanova čuvenog „Šestog čula“: „Dok vi slavite Božić“, kaže djevojčica na samom kraju, „mene je moja mama planirala ubiti.“ I, konačno, kao ključ za čitanje – logotip ProLife kampanje za zabranu pobačaja.
Kao i „Šesto čulo“, valjalo je cijeli kratki film ponovo „pročitati“. Ispostavit će se tako da ženska osoba na suvozačkom mjestu uopće nije djevojčica u ružičastoj pidžami, već – sada shvaćamo – trudna žena u ružičastoj trenirci, koja sa suprugom zapravo ide kod liječnika na pobačaj: da, dječji glas koji se brine za majku – „valjda je s mamom sve u redu“ – mašta romantično vjenčanje i puno djece u stvari je glas nerođena djeteta kojega „mama planira ubiti“. „Striček“ kojega se panično boji i pred kojim zove majku u pomoć nije, eto, Munib Suljić s puškom Heckler&Koch, već – mamin ginekolog.
Niz slučajnosti
Kratkim, jednoipolminutnim spotom „Želim živjeti“, zajedno s jumbo-plakatima predstavljenim istoga dana, Hrvatski pokret za život i obitelj, zaklada Vigilare i srodne katoličke udruge okupljene u inicijativu ProLife svečano su tako otvorile kampanju pritiska na Ustavni sud Republike Hrvatske, što je nedavno konačno započeo raspravu po tužbi za ocjenu ustavnosti starog, takozvanog „zakona o abortusu“ iz 1978., koju je Hrvatski pokret za život i obitelj podnio još 19. svibnja 1991. godine: slučajno, eto, iste one godine kad je ubijena Aleksandra Zec.
Još je dakle bilo vremena, još je djevojčica bila živa: slučajno, eto, upravo tih svibanjskih dana – dok je Ružica Ćavar Ustavnom sudu predavala tužbu za zaštitu prava na život – Aleksandra je proslavila svoj dvanaesti i posljednji rođendan.
Naravno da je bilo slučajno. Naravno da su spot i jumbo-plakati kampanje „Želim živjeti“ – kao najava dopune ustavne tužbe, kojoj će Prolifeovi vigilanti par dana kasnije priložiti i medicinske ekspertize o začeću kao početku života – sasvim slučajno predstavljeni 8. prosinca, točno na dvadeset petu godišnjicu ubojstva Aleksandre Zec.
Naravno da i na onom privjesku u automobilu iz njihova videa sasvim slučajno piše „Keep calm, Alex“, i da je trudna žena u njemu sasvim slučajno odjevena u ružičastu trenirku: katolički su vigilanti barem onoliko netalentirani i lijeni – svi kadrovi u spotu, naime, uzeti su sa stranice Pixabay.com, besplatne internetske baze fotografija, ilustracija i video-klipova – koliko i glupi: svakako, dovoljno da od svih romantičnih svadbenih kadrova s Pixabaya izaberu kapelicu sa sasvim slučajnim pravoslavnim križem.
Naravno onda da je i one prosinačke noći, kad je Igor Mikola vozio Aleksandru Zec i njenu majku u smrt, sasvim slučajno na mjestu suvozača bila Igorova djevojka Snježana. I naravno da je te ponoći, dok je Aleksandrine ubojice vodila da im pokaže smetlište na kojemu će joj iskopati grob, Snježana sasvim slučajno bila – trudna.
Naravno da je bio slučaj.
„Medijski predimenzioniran“, „tragični slučaj“.
I naravno da je Hrvatski pokret za život i obitelj – i te zime, kao i ove – živo bolio kurac za dvanaestogodišnju srpsku djevojčicu koju će na zabačenom sljemenskom smetlištu ubiti ginekolozi iz rezervnog sastava hrvatske policije. Kao i ove, i te su noći, dok je Mikolina trudna djevojka ubojice vodila do groba, katolički životoljupci Boga i Ustavni sud molili samo za život onog djeteta u Snježaninom trbuhu. Djeteta kojemu će, ako život zaista počinje začećem, Željka Markić i molitelji iz ženskih klinika jednom morati objasniti gdje je s tatom i mamom bilo one prosinačke ponoći 1991.
Kada i kako točno život završava?
I zašto su na njihovom prijekom sudu pravomoćno kao ubojice na javnu lomaču osuđene žene i djevojke, gospodarice svoga tijela, a nikad – do dana današnjeg – nisu gospodari tuđih, gospodari života Marije i Aleksandre Zec.
O, kako sada – zar ne? – patetično i prvoloptaški zvuči kad se napiše kako je i Aleksandra samo „željela živjeti“! I kad se napiše kako je i ona željela nekakav Ustav i „zakone koji će je zaštititi“. Kako bi se i ona, samo da je mogla, rado Hrvatima javila s jumbo-plakata, u ružičastoj pidžami, s plišanim medvjedićem u rukama – „Dok vi slavite Božić, vaši vojnici mene i moju mamu planiraju ubiti“ – sve s logotipom inicijative ProLife. Kako bi voljela da su i te noći na Adolfovcu, nad plitko iskopanom jamom, s krunicom u ruci mrmorile časne sestre i volonteri iz molitvene zajednice „Za život“.
Kako bi, najzad, voljela da su katolički životoljupci, uz stav medicinske struke o tome kako i kada točno započinje život djeteta, ustavnoj tužbi dodali i nekakav ekspertni stav o tome kada i kako točno život završava. Pa da se nekako uredi da život djeteta ne završava već u šest stotina pedeset četvrtom tjednu, na smetlištu u dnu ledene hrvatske savjesti, sa šest metaka kalibra 7.62 u potiljku i ordenjem u reverima ubojica.
Do tada, „keep calm, Alex“.
Tekst prvobitno objavljen 14.12.2016. godine.
