Foto: Fena
Ostavih svoj prtljag na cesti, teret na obali, jer samo tako rasterećena od balasta povijesti i predrasuda, čistoga srca i bistroga uma mogu slobodno plivati, roniti, plutati, lebdjeti kroz sve pjesme (njih 62) koje je pjesnikinja Refija Dedić sabrala u zbirku nazvanu “Prtljag sudbine” (PLANJAX Group – Izdavačko-štamparska kuća PLANJAX KOMERC d.o.o. -Tešanj). Uostalom to nam i autorica savjetuje da učinimo već u prvoj pjesmi, pjesmi Uspomene (str.13) kojom razmičemo valove i uranjamo u nepoznato:
„Udahnem duboko, izbora nema/ mora nered da se sredi,/ sve loše je završena tema,/ čuvat ću samo ono što vrijedi.
I tako loše jednu po jednu/ zaključavam u pretinac zaborava/ mjesto pravim za novu, vrijednu/ sekundu života i pedalj ormara (…)
Idem naprijed, zastavu dižem/ nove i ljepše uspomene da stvaram,/ sve loše bacam i brišem/ za ono što vrijedi vrata života otvaram“
A ja otvaram knjigu dalje. Listam. Stranicu po stranicu. Čitam. Bilježim. Razmišljam. Titram kao i uvijek kada me to što čitam dotakne i potakne da reagiram. Autorica Refija Dedić unatoč svojim zrelim godinama (rođ. 1976.) i uprkos svim nedaćama od kojih je život nije poštedio, je ostala čiste duše i neokaljanoga obraza spremna da podijeli i da da sve što ima, najviše sebe. I to je – to. To je ključ uspjeha. Kroz ove svoje stihove ona daje, bez ustezanja i bez ostatka, cijelu sebe. Ne možeš na to ostati imun.
„Meni je škola bila zabranjena,/ ali želja za znajem nije sahranjena./ Dobro znam koliko sam se namučila,/ neke stvari na težak način naučila.
Ipak sam se u svakoj prilici snašla/ iz svakog lavirinta izlaz pronašla,/ za mnogo toga bez uputstva/ učila u hodu iz ličnog iskusta/ (…) Koliko samo neprospavanih zora,/ koliko strahom pregaženih gora (…)“
pjesma Bezimena diploma (str.15)
Vjerujem da se većina vas, a tu u prvom redu mislim na čitateljice, pronašla u ovom pjesničkom vezu, jer Refijino iskustvo nije samo njezino. Ono je moje, tvoje, naše. Zbog te nepatvorene bliskosti prihvaćamo njezine stihove koji nas povezuju kao stare prijatelje. Njezini stihovi se lako pamte i duboko prodiru, urezuju se u naš um čineći nas boljima, mudrijima nego što smo sada. Oni nisu ni jednostavni, ni naivni kako nam se na prvi mah može činiti. Nipošto. Dokaz? Koji god stih ili strofu izabrali potvrdit će ovu moju misao, a ja vam nudim stihove iz pjesme Sedam milja do cilja (str.14)
„U zagljaj boli stegnem/ i na lice osmijeh stavim/ ako sad na minut sjednem/ neću moći da nastavim.
Bodrim sebe u mislima/ cilj je bliže, moral jačam/ dok bol ruje po prsima/ ja se trudim da koračam“ (…)
Njezine ovdje nam ponuđene pjesme imaju dušu, imaju ono „nešto“ što ih čini posebnim. To „nešto“ je djetinja lakoća: „Ponovo me vremeplov nosi/na onaj potok pored vodenice/što smo ga rado prelazili bosi/i hladili u njemu zrele lubenice“ – pjesma Vodenica našeg djetinjstva (str. 67) ili pjesma Mama (str.71): „Ona od ništa napravi nešto/s ukusom ljubavi … Uspjehu se svačijem/kao sopstvenom raduje/pored nje ni ptica/ni maca ne gladuje“); djevojačka privlačnost : „Moj jedinstveni dio si ti/i znam da dio tebe sam ja/ zajedno živimo za velike stvari/što trag s naših sitnica“- pjesma Trag sitnica (str. 66); majčinsko iskustvo : „Dođi kad nemaš gdje/kad ne znaš ni kako i kome./Jedna vrata otvorena /raduju se koraku tvome (…) Korak tvoj osluškujem,/na svaki šum poskakujem./I najzad dočekah dolazak tvoj./Uđi, Kćeri, na pragu ne stoj“ (pjesma Dođi, str.44) i životna mudrost („Zapište svi alarmi/ na olahko izgovorene riječi/što su šećer u marami/koji truje, a misliš da liječi(…) / Iskvariše riječi divne/pa ih sad ne želim čuti,/dok skladaju svoje himne,/biram mjesto gdje se šuti“ -pjesma Senzor (str.18.) ali i pjesma Bez izvinjenja molim: „Oprosti, izvini treba reći,/ali šteta je već učinjena/montiraj kočnice za loše riječi,/prolivenom mlijeku džaba kajanja (…) Loše primjedbe zadrži za sebe,/manje boljet će i druge i tebe,/šuti kad nemaš šta lijepo reći,/mnogo problema možeš da spriječiš.“(str.23)
Sve te karakteristike sačuvala je i čuva Refija u sebi kao dar koji joj pomaže da se bori i da korača dalje uzdignutog čela što je posebno vidljivo u pjesmi Snaga prkosa (str.39)
„Obuci odijelo najljepše,/ neka se oči utješe/ i niko neka ne sluti/ tugu što pogled zamuti/ …/ zadnjim atomom snage/ zagrli osobe drage./ (…)
Ili u pjesmi Žena stijena (str.17) kada ona ponosno tvrdi:
„Kažu da sam žena stijena. / Ako treba jesam stijena!“
Mogla bih ovako u nedogled tumačiti, analizirati, proučavati,citirati, ali čemu? Knjiga je tu, pa bujrum. Nećete požaliti, a i kući ćete nešto lijepo i dragocjeno ponijeti. Izbor je velik, pa birajte između naslova: Senzor; Bez izvinjenja,molim; Gramofon; Duša vodilja; Koje je boje sreća; Pogled tišine; Pogledom ti dušu čujem; Dođi; Žena s rješenjem …
Ja sam izabrala cijeli paket. Uživat ću kod kuće, natenane.
