Nakon donošenja zakona o kriminalizaciji klevete jasno je da se na području RS-a nametnula atmosfera u kojoj se sloboda govora suočava s ozbiljnim ograničenjima. Ovo nije slučajno donesena mjera. Ovo je dio šire strategije stezanja kontrole nad glasovima kritički nastrojenih pojedinaca i organizacija koje svakodnevno ukazuju na široke socijalne i političke probleme oko kojih se nalaze brojne nacionalističke stranke i ekonomski gospodari. Ali sada imamo novi dodatni korak – pokušaj da se ovi kritički glasovi ocrne u očima naroda. Tako je otpočelo brendiranje ovih ljudi stranim agentima i plaćenicima, a ujedno je pripremljen i nacrt novog zakona koji će dodatno suzbijati ove glasove, ujedno ograničavajući slobodu svakog radnog čovjeka. Ovi radikalni potezi vlasti došli su kao odgovor na kritički glas naroda koji trpi sistematsku eksploataciju, konstantnu nesigurnost i političko-ekonomsku krizu. Kritički glas naroda, uglavnom organizovan kroz neformalne političke organizacije, građanske grupe i nevladina udruženja, pokušavao je kroz decenije da se bori protiv kako različitih oblika društvenih kriza tako i protiv tridesetogodišnjeg nacionalističkog nasleđa, a upravo su ovo temelji na kojima živi vlast u RS-u. Čitava istorija postjugoslovenske vladavine u BiH utemeljena je na političkom birokratizmu koji je sistematski rušio tekovine radničkog upravljanja zarad beneficija vlastitih krugova i stranih tajkuna. I kako nezadovoljstvo raste na sve strane, a najviše se vidjelo u periodu velikih protesta, posebno protesta grupe “Pravda za Davida”, vlast je naučila da mora pokrenuti radikalnije poteze ukoliko želi da sačuva vlastite fotelje. A kako to postići? Kao što već neke korake pravi kada dolazi na vlast dok širi strah i mržnju od ”onih drugih” preko entitetskih granica, tako sada uvodi pojam ”agenti stranih uticaja” kako bi ponovo stvaranjem straha i mržnje osigurala svoju vladavinu. Tako ćemo se u narodu već susretati s pojmovima ”strani plaćenik”, ”izdajnik” itd. Ali pravo je pitanje: kako neko može biti izdajnik ukoliko pomaže životu naših naroda, ali izdajnik iz nekog razloga nije onaj ko je zadužen za tridesetogodišnju privatizaciju i rušenje široke narodne demokratije iz perioda samoupravljanja? No na stranu ovo – pogledajmo sadržaj samog zakona.
Dodikova parodija bonapartizma
“Srpski građani, to sam ja” – sadržaj bilborda na kome se Dodik predstavlja kao zaštitnik interesa čitavog srpkog naroda, a svaki napad na njega čini se da je individualni napad na svakog u RS-u. Ovaj Zakon o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija navodi se kao preventivna mjera zbog pretpostavki o mogućem urušavanju pravnog sistema i ustavnog poretka RS-a. U prvom članu ovog zakona jasno se navodi da se radi o propisu prema kome se nevladine organizacije i njihovi članovi označavaju kao “agenti stranog uticaja”. Međutim drugi član, koji definiše šta se podrazumijeva pod nevladinim organizacijama, fokusira se na Zakon o udruženjima i fondacijama Republike srpske i naglašava primarno finansiranje putem različitih stranih donacija. Sintagma “agenti stranog uticaja” kreirana je s namjerom da nosi negativnu konotaciju, sugerišući da su ove organizacije protiv volje naroda i da pokušavaju ostvariti svoje ili interese drugih država. Ali moramo pitati: da li je u bilo kom trenutku nevladin sektor uradio išta da naruši stabilnost života naroda na ovom prostoru? Nevladin sektor isticao je probleme nejednakosti u RS–u, naglašavao je izazove vezane za radna prava, isticao je poteškoće s kojima se suočavaju manjinske zajednice, obraćao pažnju na pitanja rodne ravnopravnosti te se angažovao na pružanju rješenja kroz konkretne projekte s ciljem izgradnje veće ravnopravnosti, poboljšanja životnih uslova i izgradnje mira. Njegova uloga bila je povezivanje ljudi uz poštovanje postojećih državnih struktura i zakonskih propisa. Isto tako, nevladin sektor ostvarivao je saradnju s drugim aktivistima drugih naroda i kroz ovo umrežavanje radio na uspostavljanju jedinstva širokih masa. Ovo je jedan od faktora koji ne odgovaraju nacionalističkim strukturama vlasti.
Postavlja se pitanje šta bi se dogodilo ako bi se promovisala viša demokratizacija društva i veće uključivanje radnih ljudi u društveni život, ugrožavajući tako birokratsku dominaciju političkih stranaka. Postoji mogućnost da bi se na taj način nacionalistička propaganda dovela u pitanje, budući da bi se stvarala svijest među masama o zajedničkim interesima radnih ljudi i besmislenosti podjela. Osim toga, ako nevladin sektor sve više naglašava potrebu za transparentnim radom državnih institucija, kako će se to odraziti na situaciju političkog birokratizma? S obzirom na to da radni ljudi često nemaju dovoljno vremena ni novca za društveni aktivizam bez ugrožavanja vlastitog egzistencijalnog statusa, logično je da ovaj sektor traži podršku i donacije, uključujući i one od državnih fondova, kako bi sproveli projekte za poboljšanje kvaliteta života. Međutim ako zakon etiketira aktiviste i njihove organizacije kao “agente stranog uticaja”, zar meta neće biti sama Republika?Top of Form
Republika srpska kao ”strani plaćenik”?
EU i USAID donirali su gomilu novca RS-u i sam se Dodik zahvalio na tome. Da li će vlast da objavi izvještaje o tome od kojih je stranih donatora sama RS dobijala donacije? Da li će vlast da stavi vlastite strukture, pa i sam entitet, na listu ”agenata stranog uticaja”? Kako bismo bolje ilustrovali ovo, osvrnimo se samo na Banju Luku. Banja Luka je grad obilježen projektima i donacijama Evropske unije i USAID-a. Tako je grad u junu 2022. godine potpisao ugovor s Programom podrške zaštiti ljudskih prava (USAID/INSPIRE). Za izgradjnu nove zgrade Osnovnog suda i rekonstrukciju zgrade Okružnog suda u Banjoj Luci Evropska unija uložila je skoro tri miliona evra. Otvaranju ove rekonstrukcije prisustvovao je i sam Dodik. Za rekonstrukciju banjalučke tvrđave “Kastel” Evropska unija uložila je skoro milion evra. Isto tako, Svjetska banka kroz projekt ”Energetske efikasnosti” ulagala je novčana sredstva u izgradnju novih i obnovu starih banjalučkih škola. Da budemo precizniji, Ekonomska škola u Banjoj Luci dobila je 200 000 KM pomoći od Evropske unije za rekonstrukciju. Ali da se vratimo malo na period 2015. godine. Evropska unija donirala je višemilionska sredstva za oporavak od poplava u Banjoj Luci. Prethodne godine Evropska unija donirala je novčana sredstva kao vid pomoći najugroženijim građanima u BiH, od kojih je 60 000 građana RS-a dobilo novčanu pomoć. No da izađemo s područja Banje Luke – za izgradnju mosta u Gradišci koji povezuje BiH i Hrvatsku, Evropska unija izdvojila je oko tri miliona evra. Godine 2020. USAID dodjeljuje grant od 329 000 KM Ministarstvu privrede i preduzetništva RS-a za uspostavljanje registra podsticaja RS-a. Godinu dana ranije tadašnja predsjednica RS-a, Željka Cvijanović, sastala se s direktoricom USAID-a za BiH, Nensi Eslik, gdje je razgovarala s dotadašnjom saradnjom institucija RS-a sa USAID-om planirajući buduće zajedničke aktivnosti. Zar ovo jasno ne pokazuje da je RS strani plaćenik? Zar sama RS nije neprijatelj samoj sebi prema logici vlasti? Spomenućemo još i period korona virusa, kada je Evropska unija donirala na stotine hiljada maraka i drugih oblika pomoći RS-u. Analize pokazuju da je RS dobila od Evropske unije i SAD-a ukupnu pomoć od oko 600 miliona KM za sve ove godine. Čitav jedan entitet sa svim svojim institucijama živi od stranih donacija i investicija. Čitav jedan entitet strani je plaćenik. I ko onda ima pravo da kritikuje nevladin sektor i donosi zakon koji za cilj ima stigmatizaciju aktivista kada čitava Republika živi od finansijske infuzije Zapada? To je licemjerna politika srpskog nacionalizma.
Politika je ono što vlast kaže da je politika!
U Nacrtu ovaj zakon dalje propisuje da politička angažovanja nevladinih organizacija obuhvataju aktivno učešće u predizbornoj kampanji i svim pripadajućim aktivnostima s fokusom na sprovođenje određenih političkih akcija, usredsređenih na ostvarivanje političkih ciljeva usmerenih ka organima, institucijama i predstavnicima RS-a. Ovakav pristup djelovanju jasno je zabranjen. Izgleda da politički lideri zanemaruju osnovno značenje pojma politike ograničavajući ga na sferu stranačkog upravljanja. Kakve mogu biti posljedice ovakvog pristupa? Svako pitanje koje se odnosi na način života društva i njegovo organizovanje smatra se političkim. Politika nije ograničena samo na stranačku sferu, već obuhvata šire područje društvenog života. Međutim u ovom zakonu apstraktna definicija političke prirode ima cilj ograničiti aktivnosti nevladinih organizacija i spriječiti ih da se bave suštinskim društvenim problemima. Svako je društveno pitanje političko pitanje. Kako se boriti za kolektivne ugovore, za socijalna prava? Iako se u nacrtu zakona navodi da aktivnosti poput “nauke, kulture, socijalne i zdravstvene zaštite, sporta, zaštite potrošača, zaštite prava nacionalnih manjina i lica sa invaliditetom, zaštite životne sredine, borbe protiv korupcije, filantropije, volonterstva i informisanja” ne smatraju političkim djelovanjem, svi ovi aspekti imaju inherentan uticaj na političku strukturu i sistem, jer se bave širim pitanjima načina života i samog zakonodavstva. Ulazak u ove oblasti nužno implicira uključivanje u političku strukturu društva. Činjenica je sljedeća – vlast ne vlada nevladinim sektorom i želi i njega imati pod svojom kontrolom i uticajem. To bi bila završena faza uspostave Dodikove bonapartističke farse.
Kuda dalje?
Jasno je da ovaj zakon čini dio opsežnijeg plana cenzure. Slično kao i sa zakonom o kriminalizaciji klevete, glavna je poenta u tome da se uguši kritički glas, zatvori veliki broj nevladinih organizacija te da se potencijalno stave pod kontrolu vlasti ili se natjeraju da se presele u FbiH, gdje bi srpski nacionalizam u RS-u dodatno jačao širenjem paranoje zbog uticaja ovih organizacija iz ”političkog Sarajeva”. Kakav god da je slučaj, očigledno se radi o pokušaju gušenja kritike, a ovo samo po sebi dovoljno govori koliko je propaganda srpskog nacionalizma, koja je upućena građanima u RS-u, o slobodi srpskog naroda, nezavisnosti i kvalitetu života, zapravo obična obmana koja za cilj ima uspostavljanje izborne prolaznosti. Zadatak je svih progresivnih pojedinaca i organizacija da se bore protiv ovih represivnih mjera i da zaustave ovladavanje privatnog, političkog i ekonomskog interesa čitavom zajednicom.
Tekst je nastao uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM), a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Udruženja „Centar za kritičko mišljenje“ i ne odražava nužno stavove Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Norveške ni SMART Balkan projektnog konzorcija.
