O Aleksi Šantiću mnogi Mostarci, pogotovo starije generacije, skoro pa da i sve znaju, zato se ovog puta neću baviti njegovim pjesničkim stvaralaštvom.
Čudna je ta Šantićeva sudba! Kako to često biva u životu jednog umjetnika – Šantić je volio baš onu koja mu nije bila suđena, Anku Tomlinović. Po Dučićevim riječima i Anka je neizmjerno voljela mostarskog romantika. Mala mostarska sredina nije umjela da prihvati ljubav imućnog Srbina i Hrvatice čiji je otac samo želio veliki miraz i kuću u kojoj će biti finansijski zbrinut. Osuđena na propast, njihova ljubav je bila ispunjena svađama i raspravkama između Alekse i njegove majke. Sve dok ga jednog dana majka nije dovela ispred ikone Svetog Nikole i zaklela: “Ako je dovede u kuću, majka će ih mrtve dočekati. Crni pokrov će biti njihovi svatovi”. I tako se završila Aleksina ljubav. Svatovi su tog dana prošli pored Šantićeve kuće na Brankovcu, dok je on svečanost posmatrao sa prozora, plačući.
A poslije ga nije mimoišla ni Zorkina, ni Eminina ljubav, pa ipak, pjesnik nikad nije ovjekovječio svoje ljubavi.
Aleksa Šantić preminuo je od tuberkuloze 2. februara 1924.godine. Mostar je toga dana bio zavijen u crno, a stanovnici svih religija skrhani jer je otišao komšija koji je sve volio podjednako.
Istina je da ničija sahrana ni do tada, a ni poslije, nije tako okupila sve njegove sugrađane, ali i mnoge koji su pješačili i po četerdesetak kilometara samo da bi vidjeli svog pjesnika i poklonili se njegovoj sjeni. No, „veoma težak utisak je izazvala vest da nijedan zvanični predstavnik neće doći iz Beograda da oda posljednju počast velikom Šantiću, nijedan član vlade, niko iz Akademije nauka, prosvetnih i nacionalnih udruženja, pa čak ni iz Ministarstva prosvete“, piše Politika tog davnog febuara 1924.godine.
Već početkom rata devedesetih „oslobodioci“ su kao svoj primarni zadatak odredili da Šantićev spomenik zanavijek zarone u Neretvu, kako bi tamo trajno i ostao. Poništili su, nekoliko mjeseci poslije i njegovu gimnaziju i Šantićevu ulicu. Da bi mu za svagda zametnuli mostarski, srpski i jugoslovenski trag. Ili kad mu djelo ne mogu uništiti, valjalo je rušiti spomenik.
Ipak, našli su se neki razumni ljudi pa je Šantić ponovo osvanuo tamo gdje stvarno pripada. Tu u njegovom parku i pored kuće Ćorovića. I vratila se njegova ulica, istina nešto kraća od one prijeratne, a Stara gimnazija od velikog Šantića danas egzistira kao „dvije škole pod jednim krovom“, što je bezobrazluk onih što jedino osmišljavaju podjele.
I onda kad očekujete da bar nešto krene naprijed zateknu vas polomljena slova Šantićevog spomenika ili unakažen njegov spomenik što se dogodilo ovih dana.
Pokušao sam da dođem do izjava nekih uglednih ljudi, i nekolicina njih su jasno, žestoko i nedvosmisleno osudili ovaj civilizacijski sunovrat, dok je većina tražila izgovor ili nisu htjeli ili smjeli da govore, ili na umotan i neljudski način to pravdala kišnim padalinama, nevremenom ili obješću tamo neke omladine što se u kasnim satima sastaje u Šantićevom parku. Nije li to ista izlizana priča i matrica sa Partizanskog koju slušamo više od tri decenije.
Zato, poštovani čitaoče, tebi ostavljam da se sam odrediš i da kažeš šta nam se to događa ili šta će nam se tek dogoditi?
Jedino što sigurno znam, ma šta mu radili jeste: Aleksa je Mostar, a Mostar je Šantić. Jednog bez drugog nema.
