Opravdano je što je video zid s dojmljivom projekcijom Starog mosta dominirao izložbom “Pod nebom vedre vjere – Islam i Europa u iskustvu Bosne”, koja je protekla dva tjedna postavljena u Zagrebu. Opravdano je što su fotografije Aladža džamije u Foči i Karađozbegove džamije u Mostaru, tih dviju obnovljenih bosanskih ljepotica osmanske gradnje, postavljene jedna pored druge na izložbi koju je biranim riječima otvorio hrvatski premijer Andrej Plenković. I da, neka se tom izložbom nikome ništa nije predbacivalo, i neka se, tako suptilno – bez optužbi, bez gorčine, ali rječitim slikama – istaknula obnova onoga što je bilo razoreno, kako ni organizatori ni posjetitelji ne bi postali žrtvama nedostojnog zaborava i nezdravog prešućivanja. A što se domaćina tiče – pitanja su ipak tek postavljena; čak ih je, možda, on sam i potaknuo. I to je dobro.
U ponedjeljak, 4. studenoga, hrvatski premijer Andrej Plenković otvorio je izložbu u primjerenome, povijesno važnom, svjetlom okupanom prostoru Francuskog paviljona u Studentskom centru u Zagrebu. Bio je to važan događaj: izložbu su zajedno otvorili premijer Plenković, reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein efendija Kavazović i muftija Islamske zajednice u Hrvatskoj Aziz efendija Hasanović, a bilo je tu i troje ministara iz Plenkovićeve vlade te cijeli niz utjecajnih ljudi iz hrvatskoga javnog života. Hrvatska vlada dala je pokroviteljstvo, a Ministarstvo kulture i medija potporu provedbi izložbe. Plenković je na otvorenju birao riječi, pa primijetio kako su “narodi Bosne i Hercegovine stoljećima živjeli u višenacionalnom, višejezičnom i višekulturnom prostoru i upravo su te različitosti njezino bogatstvo“. Naročito je istaknuo kako izložba može biti korisna mladima, “da još bolje upoznamo jedni druge jer nas je upravo suživot pun različitosti naučio snošljivosti i uzajamnom očuvanju”.
Govorio je o Hrvatskoj, a ne bi ni bilo primjereno da docira o Bosni i Hercegovini. Odnosi hrvatske države s islamskom zajednicom u Hrvatskoj, rekao je, “utemeljeni su na povjerenju i iskrenoj želji da se sva pitanja rješavaju u dijalogu na dobrobit sviju”. Taj se odnos oslanja “prije svega na jedinstvenu tradiciju i činjenicu da je Hrvatska već prije više od sto godina priznala islam kao službenu vjeru u zemlji, čime je islamska vjerska zajednica postala ravnopravnom drugim religijama”. “Upravo je model suživota u Hrvatskoj bitan kako bi postao primjer i za druge zemlje diljem Europe i na njemu se treba i dalje zajednički raditi“, istaknuo je, zaključujući: “Susjedna i prijateljska BiH za Hrvatsku je najbliža i najvažnija partnerska zemlja, kojoj dajemo veliku podršku na europskom putu i to radimo s uvjerenjem koje mogu imati samo prijatelji koji razumiju jedni druge, koji se poštuju i koji žele dobro jedni drugima“.
Izložba je lijepa i dojmljiva, čak impresivna: odiše spojem ljubavi prema vlastitoj tradiciji i odmjerene svijesti o njezinom neizbježnom susretu s modernitetom koji joj nipošto nije uvijek bio naklonjen. Naročito je izložba o bosanskom islamu dojmljiva u Zagrebu, gradu s toliko slojevitim, ne uvijek plemenitim i često ignorantskim odnosom prema muslimanskom svijetu u susjednoj zemlji: u Zagrebu ona funcionira posve drukčije nego u Sarajevu ili u Mostaru, jer gledatelju omogućuje posve nepoznate uvide, sposobne da neupućenom promatraču otvore cijeli jedan nepoznat, a ipak toliko blizak svijet. Utoliko, Zagreb je, pored Beograda, najbolje mjesto da se postigne cilj koji su pred projekt “Pod nebom vedre vjere – Islam i Europa u iskustvu Bosne”, postavili njegovi pokretači, Rijaset Islamske zajednice u BiH: “Kroz obimni multidimenzionalni i multimedijalni prikaz javnost upoznati s kulturno-civilizacijskim naslijeđem, intelektualnim, obrazovnim i umjetničkim postignućima, moralnim, estetskim i socijalnim vrijednostima i idealima bh. muslimana, duhovnom, kulturnom i civilizacijskom otvorenošću, povezujućim potencijalom, dubokim povijesnim iskustvom pluralnog života, suživota, dijaloga i prožimanja s drugim religijama i religijskim kulturnim tradicijama”.
Projekt, ukratko, “treba na vjerodostojan način pokazati kako su bosanski muslimani u svom modernom islamskom identitetu, kulturno-civilizacijskoj i povijesno-duhovnoj vitalnosti i otvorenosti integrirani u moderne evropske demokratske, prosvjetiteljske i humanističke vrijednosti i tokove”. On to, procjenjujemo, i uspijeva: zagrebačka izložba, koja je samo dio opsežnijeg naučnoistraživačkog, edukacijskog i promotivno-informativnog programa predstavljenog u Sarajevu još prošle godine, hrvatskoj je javnosti ponudila širok, pregledan, informativan i nadasve lijep uvid u tradiciju, kulturu i povijesni razvoj islama i muslimana u Bosni i Hercegovini, s dragocjenim dodatkom o islamskoj kulturi u Hrvatskoj, koja je, i kroz povijest i danas, jedinstvena cjelina s islamskom kulturom u susjednoj zemlji. Za taj rijetki poduhvat u Zagrebu pohvalu zaslužuju i Islamske zajednice u BiH i u Hrvatskoj, kao i hrvatska vlada.
Ali ne treba zazirati od činjenice da su prava pitanja time tek postavljena. Neće li se, naime, gledatelj upitati kako to da je kamen na ukrasima s munare Karađoz-begove džamije u Mostaru, čija je fotografija izložena u Zagrebu, onako čist, nov, gladak i bijel, kada džamiji još tridesetak godina fali da dobaci do petstote godine od gradnje? I neće li se pitati kako to da su lim i vezivo na krovu Šišman-Ibrahimpašine medrese iz 16. vijeka u Počitelju, također fotografijom pokazane u Zagrebu, onako novi? U Hrvatskoj, malo će tko znati odgovor; mnogi možda neće to ni zapaziti: oni što se sjećaju devedesetih mogli bi shvatiti, premda u Hrvatskoj čak ni takvi mnogi neće; mladi, međutim, neće zasigurno. A ako je Hrvatska uistinu već toliko spremna, kako uvjerava premijer Plenković, “da još bolje upoznamo jedni druge jer nas je upravo suživot pun različitosti naučio snošljivosti i uzajamnom očuvanju”, tada ostaje velik i važan dug: postaviti u Zagrebu izložbu o uništavanju onoga što je ovdje tako lijepo obnovljeno i pokazano. Koncept ne bi bilo teško osmisliti: ono što je u Zagrebu, na izložbi “Pod nebom vedre vjere”, prikazano takvim kakvo je danas, blistavo i novo, treba samo prikazati na fotografijama iz 1993. i 1994. godine: Stari most, Stolac, Počitelj…
Srušena Karađoz-begova džamijau Mostaru
Štoviše, koncept bi bilo mudro i proširiti, pa evo ovdje to sada i predlažemo: istodobno u Beogradu i Zagrebu postaviti izložbe o uništavanju islamske kulture u prvoj polovini devedesetih u Bosni i Hercegovini, paralelno s fotografijama tih divnih građevina nekad, prije rušenja, i danas, obnovljenih, pa neka Beograd vidi što je, uz njegovo pokroviteljstvo, učinjeno Ferhadiji u Banja Luci i Aladži u Foči, i što je napravljeno stotinama džamija i islamskih kuća posvuda po Bosni; a Zagreb neka vidi kako je 1993. izgledao Mostar, kako su izgledali spaljeni Počitelj i Stolac… Malo, premalo ljudi i u Srbiji i u Hrvatskoj to zna. Bilo bi to najmanje što bi Beograd i Zagreb mogli učiniti da pokažu kako razumiju poruku i poziv pod “nebo vedre vjere”, i nakon toga se valjda više ne bi ponavljala sramota poput one kada je hrvatska HDZ-ova zastupnica u Europskom parlamentu Željana Zovko cijelu Europu uvjeravala kako je mostarski Stari most, eto, “hrvatska kulturna baština”… Bio bi to, istodobno, nužan korak prema iscjeljenju tragedije o kojoj izložba govori tek u dalekim, pristojnim naznakama, ali je se ne smije početi zaboravljati, naročito ne sada, kada je krivicu i odgovornost za genocid priznao bivši zapovjednik Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske Radislav Krstić, te nakon što je u rujnu 2021. odgovornost za zločine HVO-a u prihvatio i priznao bivši zapovjednik HVO-a, hrvatski general Milivoj Petković. Jer ako sve ostane tek na slici zvjezdanog neba vedre vjere, kakvu smo imali čast vidjeti u Zagrebu, tamni oblaci sumnje navlačit će se i dalje, a straha od novog kijameta nećemo se riješiti nikada.
