Novo prisvajanje “zajedničkih dobara”
Kada su, 1922. godine, nakon što su unatoč svim očekivanjima pobijedili u Građanskom ratu, Boljševici bili prisiljeni povući se u “Novu ekonomsku politiku” (NEP), koja je omogućavala mnogo širi prostor za tržišnu ekonomiju i privatno vlasništvo, Lenjin je napisao kratak tekst pod naslovom “O uspinjanju na visoku planinu”. On koristi usporedbu s penjačem koji se mora vratiti na dolinu nakon prvog neuspjelog pokušaja da se uspne do jednog vrha planine kako bi opisao što znači povlačenje u revolucionarnom procesu. Pitanje je: kako se može poduzeti takvo povlačenje, a da se pritom oportunistički ne izda nečija vjernost Ideji? Nakon što je nabrojao i uspjehe i neuspjehe Sovjetske države, Lenjin zaključuje: “Komunisti koji nemaju iluzija, koji se ne odaju malodušnosti i koji zadržavaju svoju snagu i okretnost ‘da počnu iz početka’ iznova i iznova u izvršavanju nekog izrazito teškog zadatka nisu prokleti (i vjerojatno neće nestati)”. To je Lenjin u najboljem Beckettovu stilu, podsjećajući na rečenicu iz Prema najgoremu! (Worstward Ho): “Pokušajte iznova. Pogriješite iznova. Pogriješite bolje”. Iz njegova zaključka – “početi iz početka iznova i iznova” – postaje jasno da on ne govori tek o usporavanju napretka kako bi se utvrdilo što se dosad postiglo, već mnogo radikalnije, da govori o povratku na polazišnu točku: treba “početi iz početka”, a ne s vrha do kojeg se uspješno došlo u prethodnom pokušaju.
U Kierkegaardovu smislu, revolucionarni proces ne predstavlja postepeni napredak, već ponavljajuće kretanje, kretanje ponavljanja početka iznova i iznova. I upravo je to mjesto na kojem se nalazimo danas, nakon “mračnog raspada” 1989. godine, definitivnog kraja epohe koja je počela Oktobarskom revolucijom. Trebalo bi stoga odbaciti svaku pomisao o nastavku onoga što je ljevica značila u posljednja dva stoljeća. Premda će sublimni trenuci poput jakobinskog vrhunca Francuske revolucije ili Oktobarske revolucije ostati ključni dio našeg sjećanja, opći okvir mora biti nadiđen i sve mora biti iznova pro-mišljeno, iznova s nulte točke. Početak je, dakako, ono što Badiou naziva “komunističkom hipotezom”:
“Komunistička hipoteza ostaje ispravna hipoteza, kao što sam rekao, i ne vidim nijednu drugu. Ako tu tezu valja napustiti, onda ne vrijedi više poduzimati nikakvu kolektivnu akciju. Bez perspektive komunizma, bez te Ideje, ništa u historijskoj i političkoj budućnosti nije od takvog interesa za filozofa. Svaki pojedinac može se baviti svojim privatnim poslom, i nećemo je više spomenuti… Ali biti vjeran Ideji, postojanju te hipoteze, to ne znači da njen prvi oblik pojavljivanja, usredotočen na vlasništvo i državu, mora biti zadržan kao takav. Zapravo, ono što nam je pripisano kao filozofska zadaća, mogli bismo čak reći dužnost, jest pomoći da se pronađe novi oblik postojanja te hipoteze. Nov u smislu oblika političkog eksperimentiranja do kojeg bi mogla dovesti upravo ta hipoteza.”.
Treba biti oprezan i te rečenice ne iščitati na kantovski način, shvaćajući komunizam kao “regulativnu Ideju” i time vraćajući u život sablast “etičkog socijalizma” koji jednakost uzima kao svoju apriori normu-aksiom. Treba umjesto toga zadržati precizno upućivanje na niz aktualnih društvenih antagonizama koji stvaraju potrebu za komunizmom – Marxov pojam komunizma ne kao ideal, već kao pokret koji reagira na takve antagonizme, još uvijek je potpuno relevantan. Međutim, ukoliko komunizam shvatimo kao “vječnu Ideju”, to onda implicira da i situacija koja ga generira nije ništa manje vječna, tj. da će antagonizam na koji komunizam reagira postojati uvijek. I odavde je samo malen korak ka “dekonstrukcijskom” čitanju komunizma kao sna sadašnjosti, ukidanja svih otuđenih re-prezentacija, sna koji se hrani svojom vlastitom nemogućnošću. Kako onda možemo izaći iz tog formalizma da bismo formulirali antagonizme koji će i dalje generirati komunističku Ideju? Gdje trebamo gledati kako bismo našli novi oblik te Ideje?
Lako je ismijavati Fukuyaminu ideju o “kraju povijesti”, ali većina ljudi danas jesu fukuyamisti koji liberalno-demokratski kapitalizam prihvaćaju kao konačno pronađenu formulu najboljeg mogućeg društva, a sve što možemo učiniti jest pokušat učiniti ga pravednijim, tolerantnijim, itd. No ovdje se rađa jednostavno, ali relevantno pitanje: ako je liberalno-demokratski kapitalizam, ako već ne najbolji, onda barem najmanje loši oblik društva, zašto se naprosto ne prepustimo na zreo način, pa ga čak i prihvatimo punim srcem? Zašto ustrajavati, unatoč svakoj nadi, na komunističkoj ideji? Nije li takvo ustrajanje pravi primjer narcizma izgubljene Ideje? I ne obilježava li takav narcizam prevladavajući stav aka-demskih ljevičara koji očekuju da će im nekakav teoretičar reći što da čine? – oni se očajnički žele obavezati, ali ne znajući kako da to odista učine, čekaju odgovor teoretičara. Takav je stav, dakako, već po sebi pogrešan, kao da će neka teorija ponuditi magičnu formulu sposobnu za rješavanje praktičke pat pozicije. Jedini ispravan odgovor ovdje je da ako doista ne znate što biste učinili, onda vam to nitko ne može reći, a ideja je nepovratno izgubljena.
Ta pat pozicija nije pretjerano nova – glavni određujući problem zapadnog marksizma bio je nedostatak revolucionarnog subjekta ili aktera. Iz kojeg razloga radnička klasa ne dovršava prijelaz iz po-sebi u za-sebe i konstituira sebe samu kao revolucionarni subjekt? Taj je problem bio glavna motivacija za zaokret psihoanalizi, poduzet upravo zato da bi se objasnili nesvjesni libidinalni mehanizmi koji su onemogućavali razvoj klasne svijesti, mehanizmi upisani u samo biće (društvenu situaciju) radničke klase. Na taj način, istina marksističke društveno-ekonomske analize mogla je biti spašena i nije bilo potrebe da se rode “revizionističke” teorije o razvoju srednjih klasa. Iz istog tog razloga, zapadni je marksizam također bio uključen u neprestanu potragu za drugim društvenim akterima koji bi mogli igrati ulogu revolucionarnog subjekta, kao zamjenici koji bi mogli zamijeniti neprikladnu tadničku klasu: seljaci iz Trećeg svijeta, studenti, intelektualci, isključeni…
Neuspjeh radničke klase kao revolucionarnog subjekta leži već u samoj srži Boljševičke revolucije: Lenjinova se vještina sastojala u njegovoj sposobnosti da pronađe “potencijal bijesa” kod razočaranih seljaka. Oktobarska revolucija odvila se pod sloganom “zemlja i mir”, usmjerenom na nepreglednu većinu seljaka, iskorištavajući kratak trenutak njihova radikalnog nezadovoljstva. Lenjin je na tom tragu već razmišljao jedno desetljeće tanije, što je i razlog zašto je bio toliko ptestrašen šansom da će Stolipinove reforme zemlje uspjeti i tako stvoriti noviju i jaču klasu nezavisnih farmera. Bio je siguran da će u slučaju Stolipinova uspjeha, šansa za revoluciju biti izgubljena za idućih par desetljeća.
Sve uspješne socijalističke revolucije, od Kube do Jugoslavije, slijedile su isti model, iskorištavajući lokalnu mogućnost u nekoj ekstremnoj i kritičnoj situaciji, kooptirajući želju za nacionalnim oslobođenjem ili druge oblike “kapitala bijesa”. Naravno, partizan logike hegemonije ovdje bi istaknuo da je to “normalna” logika revolucije, da se do “kritične mase” može doprijeti upravo i jedino kroz niz podudarnosti između raznolikih zahtjeva, niz koji je uvijek radikalno kontingentan i ovisan o specifičnom, čak jedinstvenom, setu okolnosti. Revolucija se nikada ne događa kada se svi antagonizmi preliju u “Veliko jedno”, već tek onda kada sinergijom ujedine svoju moć. No problem ovdje mnogo je kompleksniji: poanta nije samo u tome da revolucija više ne leži na terenu Povijesti, slijedeći njene Zakone, budući da ne postoji Povijest jer je to otvoren, kontingentan proces. Problem je drugačije prirode. Radi se o tome da postoji zakon Povijesti, manje-više jasan i prevladavajući tok povijesnog razvoja, ali revolucija se može pojaviti samo u njegovim intervalima, “protiv tijeka stvari”. Revolucionari moraju strpljivo čekati na (najčešće veoma kratak) trenutak kada sustav otvoreno dođe u teškoću ili se uruši, moraju iskoristiti povoljnu priliku, doći do moći – koja u tom trenutku kao da leži na cesti – i onda utvrditi svoju vlast, izgraditi represivne aparate, itd., tako da u trenu kada trenutak pomutnje prestane i većina se otrijezni i bude razočarana novim režimom, bude prekasno da se stvari vrate natrag, budući da su se revolucionari sada čvrsto utaborili.
Slučaj komunističke Jugoslavije ovdje je karakterističan: tijekom Drugoga svjetskog rata, komunisti su nemilosrdno hegemonizirali otpor njemačkim okupatorskim snagama, monopolizirajući svoju ulogu u antifašističkoj borbi tako što su aktivno pokušavali uništiti svaku alternativu (“buržoaziju”) protivničkih snaga, istovremeno opovrgavajući komunističku prirodu vlastite borbe (oni koji su iznijeli sumnju da komunisti namjeravaju preoteti vlast i izazvati revoluciju na kraju su rata brzo optuženi za širenje neprijateljske propagande). Nakon rata, jednom kada su doista ugrabili potpunu vlast, stvari su se brzo promijenile i režim je otvoreno pokazao svoju komunističku prirodu. Komunisti, premda istinski popularni oko 1946. godine, ipak su gotovo otvoreno varali na općim izborima te godine. Kada su upitani zašto su to učinili – budući da su ionako mogli lako pobijediti u slobodnim izborima – njihov je odgovor (privatni, dakako) bio da je to istina, ah da bi tada izgubili iduće izbore za četiri godine, pa je bilo bolje da već sada postane jasno kakve su izbore bili spremni tolerirati. Ukratko, oni su bili potpuno svjesni jedinstvene šanse koja ih je dovela na vlast. Svijest o povijesnom neuspjehu komunista da izgrade i održe istinski dugoročnu hegemoniju utemeljenu na narodnoj podršci u tom je smislu, od samog početka, bila uzeta u obzir.
Stoga iznova, nije naprosto dovoljno biti vjeran komunističkoj Ideji: moramo unutar historijske realnosti otkriti antagonizme koji toj Ideji daju praktičku nužnost. Jedino pravo pitanje danas je sljedeće: pristajemo li na prevladavajuću naturalizaciju kapitalizma ili današnji globalni kapitalizam sadrži antagonizme koji su dovoljno jaki da osujete njegovu beskonačnu reprodukciju? Postoji četiri takva antagonizma: sve veća prijetnja ekološke katastrofe; neprikladnost pojma privatnog vlasništva u odnosu na takozvano “intelektualno vlasništvo”; društveno-etičke implikacije novih tehno-znanstvenih razvoja (posebice u biogenetici); i na kraju, ali ne i na zadnjem mjestu, stvaranje novih oblika apartheida, novih zidova i slumova. Postoji kvalitativna razlika između posljednjeg antagonizma – jaza koji razdvaja Isključene od Uključenih – i preostala tri, koji označavaju različite aspekte onoga što Hardt i Negri nazivaju “zajedničkim dobrima” (commons), zajedničkom supstancom našega društvenog bitka, čijoj bismo se privatizaciji, koja uključuje nasilne činove, ako je potrebno, trebali suprotstaviti nasilnim sredstvima:
– zajednička dobra kulture, neposredno posredovani “kognitivni” kapital, prije svega jezik, naša sredstva za komunikaciju i obrazovanje, ali i zajednička infrastruktura javnog prijevoza, struja, poštanski sustav, itd.
– zajednička dobra vanjske prirode kojima prijeti zagađenje i eksploatacija (od nafte do prašuma i prirodnog staništa samog)
– zajednička dobra unutarnje prirode (biogenetičko nasljeđe čovječanstva); s novom biogenetičkom tehnologijom, stvaranje Novog čovjeka u doslovnom smislu mijenjanja ljudske prirode postaje realna mogućnost.
Ono što borbe u svim tim domenama dijele jest svijest o potencijalnom uništenju, uključujući i samouništenje čovječanstva samog, ukoliko će kapitalistička logika prisvajanja zajedničkih dobara i dalje napredovati. Nicholas Stern je bio u pravu kada je klimatsku krizu nazvao “najvećim tržišnim neuspjehom u ljudskoj povijesti”. Pa kada Kishan Khodav, vođa jednog UN-ova tima, nedavno piše: “Sve se više razvija duh globalnog ekološkog građanstva, želja da se klimatska promjena shvati kao zajednička briga čitavog čovječanstva”, onda pojmovima “globalno građanstvo” i “zajednička briga” treba dati svu težinu – to jest, potrebi da se uspostavi neka globalna politička organizacija koja, neutraliziranjem i preusmjerenjem tržišnih, mehanizama, izražava prikladnu komunističku perspektivu.
Upravo je pozivanje na “zajednička dobra” (commons) ono što opravdava ponovno oživljavanje pojma komunizma: on nam omogućava da progresivno “prisvajanje” zajedničkih dobara vidimo kao proletarizaciju onih koji su time odijeljeni od njihove vlastite supstance. Zasigurno ne bismo smjeli napustiti pojam proletarijata, ili proleterskog položaja; upravo suprotno, trenutačno stanje primorava nas da ga radikaliziramo do egzistencijalne razine koja uvelike nadilazi Marxovu imaginaciju. Trebamo mnogo radikalniji pojam proleterskog subjekta, subjekta reduciranog na iščezavajuću točku kartezijanskog cogito.
Zbog tog razloga, jedna nova emancipatorska politika više se neće sastojati od partikularnog društvenog aktera, već od jedne eksplozivne kombinacije različitih aktera. Ono što nas ujedinjuje jest da, za razliku od klasične predodžbe proletarijata koji ne može “izgubiti ništa doli vlastitih okova”, mi možemo izgubiti sve: u opasnosti smo da ćemo biti reducirani na apstraktne subjekte lišene svih supstancijalnih sadržaja, razvlašteni naše simboličke supstance, s uvelike izmanipuliranom genetskom bazom, osuđeni na vegetiranje u nesnosnom okolišu. Ta trostruka prijetnja našem cjelokupnom bitku od nas stvara proletere, reducirane na “subjektivnost bez supstance”, kao što će Marx reći u Grundrisse. Etičko-politički izazov sastoji se u tome da se prepoznamo u toj slici – na neki način, svi smo mi isključeni, kako iz prirode, tako iz naše simboličke supstance. Danas, svi smo mi potencijalni homo sacer, i jedini način da spriječimo da to postane realnost jest da djelujemo preventivno.
Ako to zvuči apokaliptično, možemo samo uzvratiti da živimo u apokaliptičnim vremenima. Lako je vidjeti kako se svaki od ta tri procesa proletarizacije odnosi na neki apokaliptični svršetak: ekološku katastrofu, bio-genetičku redukciju ljudi na strojeve kojima se može manipulirati, potpunu digitalnu kontrolu nad našim životima. .. Na sve te tri razine, stvari se približavaju nultoj točci: “kraj svijeta je blizu”. Ovdje je opis Eda Avresa:
“Suočeni smo s nečim toliko potpuno izvan našeg kolektivnog iskustva da to ne vidimo, čak i ako je dokaz silan. Za nas, to ‘nešto’ je iznenadan udar ogromnih bioloških i fizičkih mijena u svijetu koji nas je održavao na životu.”.
Na geološkoj i biološkoj razini, Ayres navodi četiri “šiljka” (ubrzana razvoja) koji se asimptotski približavaju nultoj točci na kojoj će kvantitativna ekspanzija doseći kraj i tada će doći do kvalitativne promjene. “Šiljci” su rast stanovništva, potrošnja konačnih resursa, emisija ugljičhog-dioksida i masovno izumiranje vrsta. Kako bismo se suočili s tim prijetnjama, dominantna ideologija mobilizira mehanizme disimilacije i samo-obmane koji sadrže volju ka neznanju: “opći obrazac ponašanja medu ugroženim ljudskim društvima, dok propadaju, postat će zaziranje od činjenica, a ne usredotočivanje na krizu”. Isto vrijedi za trenutnu ekonomsku krizu: u kasno ljeto 2009. ona je uspješno “renormalizirana” – panika je nestala, za situaciju je rečeno da se “poboljšava”, ili da je barem šteta pod kontrolom (cijena koju su zemlje Trećeg svijeta platile za taj “oporavak”, dakako, nije često navođena) – čime se ostvarilo zloslutno upozorenje da je prava poruka krize ignorirana, i da ćemo se još jednom opustiti i nastaviti naš dugački marš prema apokalipsi.
Apokalipsu karakterizira specifična vrsta vremena koja je jasno u suprotnosti spram druge dvije prevladavajuće vrste: tradicionalno cirkularno vrijeme (vrijeme uređeno i regulirano kozmičkim principima, odražavajući poredak prirode i nebesa; vremenska forma u kojem mikrokozmos i makrokozmos odjekuju u harmoniji), i moderno linearno vrijeme postepenog napretka ili razvoja. Apokaliptično vrijeme je “vrijeme kraja vremena”, vrijeme opasnosti, “izvanredno stanje” kada je kraj blizu i jedino što možemo je da se pripremimo na njega. Postoje najmanje četiri različite verzije apokaliptizma danas: kršćanski fundamentalizam, New Age spiritualnost, tehno-digitalni post-humanizam i sekularni eko-logizam. Premda svi oni dijele temeljnu ideju da se čovječanstvo približava nultoj točci radikalne transmutacije, njihove se navlastite ontologije radikalno razlikuju: tehno-digitalni apokaliptizam (čiji je glavni predstavnik Ray Kurzweil) ostaje unutar okvira znanstvenog naturalizma i u evoluciji ljudske vrste vidi obrise za transformaciju u “post-ljude”. New Age spiritualnost toj transmutaciji daje dodatni zaokret, tumačeći je kao prijelaz s jedne vrste “kozmičke svijesti” na drugu (obično je to prijelaz iz modernog dualističko-mehaničkog stanja u holističko uranjanje). Kršćanski fundamentalisti apokalipsu, dakako, iščitavaju na biblijski način, što će reći da u današnjem svijetu traže (i pronalaze) znakove konačnog obračuna Krista i Antikrista koji je neminovan. Na kraju, sekularni ekologizam dijeli naturalistički stav post-humanizma, ali mu daje negativni zaokret – ono što nas čeka, “omega točka” kojoj se približavamo, nije napredak prema višoj “post-ljudskoj” razini, već katastrofično samo-uništenje čovječanstva. Premda se kršćanski fundamentalistički apokaliptizam smatra najsmješnijim, i opasnim, po svom sadržaju, on ostaje verzija koja je najbliža radikalnom “milenarizmu” emancipatorske logike. Zadaća je stoga da se dovede u bližu vezu sa sekularnim ekologizmom, čime se prijetnja uništenja pretvara u šansu za radikalno emancipatorsko obnovljenje.