Svako jutro, skoro po pravilu, budim se pred jutarnji ezan, prije izlaska Sunca.
Svako jutro iz kreveta slušam taj ezan sa Sivri-Hadži Hasanove džamije u Donjoj Mahali, i svaki put, tobejarabitobeestagfirullah, glas lokalnog imana, koji poziva na jutarnju molitvu, meni svejednako liči na dugo, protežno i tugaljivo cviljenje nekog nesretnog i prebijenog psa. Prožme me neka jeza od tog ezana. Kao da je sva uzaludnost ovog svijeta utkana u glas koji se izvija u sumorno jutarnje nebo. Izvija, savija i lomi kao tanak prut od trule trstike.
Nakon ezana – ništa…
Buljim u strop iznad sebe boreći se sa teškim mislima koje mi ne daju da se povratim u san.
Pored mene spavaju djevojka i dijete, a ja buljim u strop iznad sebe.
Borim se sa teškim mislima koje mi priječe povratak snu.
Sinoć je veća grupa pijanih fudbalskih navijača izazivala nerede po gradu. Djeca od šesnaest ili osamnaest godina mrače svoje umove. Talasaju na glupost: „FORCA VELEŽ!!!“ Akcija bezvrijedna do najdubljeg dna: „ZRINJSKI, ZRINJSKI!!!“ Sazidati zidove u glavi i ne moći preći preko njih.
Ko obrazuje tu djecu?
Ko prosvjetljava lokalne imame?
Kakve se molitve bacaju u nebo?
Šta, nedjeljom u dvanaest, predstavlja tupa i jednolična zvonjava sa betonske katedrale?
Kakav nam raj pripremaju popovi?
Da li neko može da me čuje kada vrištim: „Briga me za sve to, sve što želim je da živim!“ ili „Moj grad nije vaš grad! Moje misli nisu vaše misli? Moji djevojka i dijete nisu vaši! Ja nisam vi, vi niste ja!“
Poslije ustanem i krenem na jutarnju kaficu. Prije toga djevojku otpratim na posao, a malca ostavim kod majke.
Pijem jutarnju kaficu i slušam šta ljudi imaju reći. Muzika koju slušam nije moja muzika. Udišem zrak koji me onesposobljava da dišem punim plućima. Nikotin i bizarnost razvlače mi nosnice.
Sjedam u auto i odvozim se do benzinske pumpe.
Traje rat u Iraku i gorivo je poskupjelo.
Nemirno je u Afganistanu.
U Tunisu pada vlada. Sjedinjene Države žale zbog invazije na srednjoistočne bušotine. Demonstracije u Albaniji. Evropska Unija i Iran su u koliziji.
Primirje je narušeno.
Sunce je odskočilo visoko u zrak i opet se čuju džamijski ezani. Pet puta svaki dan. Iz jedne džamije ezan je najglasniji, i ta molitva ne ide ka nebu, već iz Sjevernog Logora, preko Neretve, kreće put Centra 2, brza i snažna poput precizno odapete strijele. Negdje između, linija je razgraničenja. Mostar je podijeljen grad. Ezan je provokativan. Metalni križ na vrhu Huma je provokativan. Teritorije su zapišane. Metalni križ na Humu presijava se na Suncu. Sunce svejednako sja i grije. Neretva svejednako teče i hladi. Oči gledaju, ali ne vide. Uši slušaju, ali ne čuju. Kola krv.
Iznad grada je plavo nebo.
Preko neba, visoko, kreću se rijetki bijeli oblaci.
Ptice ne crtaju granice i slobodno se kreću.
Političari ne znaju da lete i ljudi im vjeruju. Nevjerovatno je to u šta sve ljudi mogu povjerovati. Nevjerovatno je to šta sve ljudi slušaju bez pogovora. Pitam se da li sam lud ili jednostavno ne pristajem na uspostavljen poredak stvari. Nisam sklon razmišljanjima o teorijama zavjere. Revolucije više nisu u modi; letargija je još gora mogućnost. Stvari će se već nekako pomaći sa mrtve tačke htjeli mi to ili ne.
Još donedavno, istorija ljudskog roda izgledala mi je romantično i dinamično. Međutim, onda kada postanemo gradivni materijal u procesu dešavanja naroda magija naprosto nestane. Rat, vjerski fanatizam i nacionalizam nisu neke bezazlene stvari. Ljudi se ubijaju bespogovorno i svirepo. Kako je moguće da kroz svoje postojanje ne mogu uspostaviti neke vrjednije životne standarde?
Vjerovatno mi se zato čini kao da sam pao s neba, pao, i sad pokušavam ustanoviti zajednički smisaoni sadržatelj za sebe i osobe i događaje oko sebe. A to neće biti nimalo lak posao.
Zato i nastojim nešto zapisati. Nešto se mora reći. Preko nekih stvari jednostavno ne bi smjeli tek tako preći. Zašto bi bio problem ubicu nazvati ubicom, zločinca zločincem, kriminalca kriminalcem? Radi kretnje ka boljem, spreman sam da se izvinem za nedjela koja su drugi bez mog pristanka i znanja bilo kad i bilo gdje počinili i u moje ime. Jeste li spremni na isto?
To nisu nimalo korisni porivi. Stvari se definitivno vraćaju nazad, a mi ne prepoznajemo smjer njihova kretanja – sve dok nam se sva ta masa besmisla i vulgarnosti ponovo ne zabije u face, a tada može biti dobrano kasno za novi početak.
Život nije šala i ne vidim zašto bismo se složili s tim da budemo ovce za pladanj. Ne bi trebao biti nikakav problem u tome da se okupimo i zajedno zapjevamo pjesmu života. Nisam voljan da predugo čekam na rješenje koje će iznebuha pasti sa neba. Mislim, ne moram čekati na nikog – ja pjesmu mogu zapjevati i sam.
Zato se nikad nisam upirao da živim od pisanja.
Pišem, ne da bi me smatrali piscem, već što je to prirodan poredak mog unutarnjeg svijeta. U stvari, kada me sretnu na ulici ljudi mogu pomisliti mnogo toga o meni, samo ne to da sam pisac. I jako se dobro osjećam radi toga. Snalazim se u svijetu kao uličar, trgovac, prevoznik ili fizički radnik. Neki vrlo ugodan oportunista.
U stvari, mogu pristati na sve osim da me učlane u političku stranku, zaodenu ideologijom ili zatruju vjerskim fanatizmom. Po tom pitanju ne pravim kompromis. Ne mogu tek tako u bescijenje prodati svoj životni san.
I posmatram ljude. Pronalazim smisao. Vozam se u autu. Kupujem kekse, novine i čokoladu. Gledam u nebo i zvijezde. Prodajem trice i kučine i kujem životne planove kao potpuno nezavisan čovjek. Kome je to još pošlo za rukom? Nikom u potpunosti, ali draž i jeste u stalnoj idejnoj potrazi. Mislim da ću uspjeti izbjeći zamci u koju su mnogi upali. Sviđa mi se da nosim Kappa odjeću, ili vozim Mercedes, ali nikad neću postati potrošačkom vješalicom modnih marki. Uživam posmatrajući kako se moja djevojka transformiše u poslovnu ženu.
Sjedite i razmislite u kakvom društvu živite. Osjećate li se dobro nakon toga? Kao da se cijeli svijet vrti oko stupova besmisla samo zato da se ne bi bilo gladno kore hljeba. Izgleda da je strah od gladi, u osnovi, ono što pokreće ljude da se bave svakojakim glupostima. To je zato što vjeruju u sisteme a ne vjeruju u sebe, čak i onda kad ti sistemi ne predstavljaju ničeg humanog. I svako je svoga boga zarobio u određen ideološki sistem i sad se svi ti razni bogovi tuku oko pijedestala na nebesima ljudske trivijalnosti. A još tvrde da su monoteisti. Popovi kade, hodže avaze, rabini poje, a Bog se može samo smijati svemu tome. Pa pogledajte na šta liče sve te religijske odore, svi ti religijski obredi.
Ha ha ha… – ne mislim ništa loše samo mi je jako smiješno gledati ušlagirane Muppet Show likove po oltarima licemjerja.
Ko hoće da bude dijelom folklora eto mu, ali molim da me se ostavi na miru. Ne mora mi se usljed toga zapaliti kuća i otjerati me sa ognjišta. Mene savršeno ne smeta sva ta misa, liturgija ili hatma dova i ni po koga ne predstavljam nikakvu opasnost.
Stvari bi trebale da budu mnogo jednostavnije već što jesu.
Valjda su 1+1 još uvijek 2.
