Da je ova država demokratska, a ne cinična, onda bi onih sedam i pol somova iz kolone “Ostvarivanje prava građana na javno informiranje” mogao dobiti svaki medij, svaka udruga i svaka osoba koja se ikad na natječaj prijavila, baš svaka osim ugledne građanke Željke Markić i udruge “U ime obitelji”
Cinizam je, kako znamo, najviša ustavna vrednota hrvatske države i temeljno obilježje hrvatske vlasti, a kako ta stvar funkcionira u svakodnevnom životu zadugo još neće biti boljeg primjera od nedavnog malog seoskog skandala s Vijećem za elektroničke medije.
Članove Vijeća – kažu, “neovisnog regulatornog tijela na području elektroničkih medija u Republici Hrvatskoj” – bira Vlada, a oni onda, kako gordo stoji na njihovim elektroničkim stranicama, “daju doprinos razvitku društva zaštitom pluralizma elektroničkih medija i raznovrsnosti sadržaja osiguravanjem jednakih uvjeta za tržišnu utakmicu svim pružateljima medijskih usluga, te poticanjem proizvodnje i objavljivanja sadržaja od javne vrijednosti”. Uf.
Sastali su se tako nekidan članovi slavnog Plenkovićevog neovisnog Vijeća da na temelju natječaja Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija podijele budžetske pare, pa široke ruke – sve u ime “zaštite pluralizma i raznovrsnosti”, ter “poticanja proizvodnje sadržaja od javne vrijednosti” – deset i pol hiljada eura dodijelilo udruzi “U ime obitelji” ugledne građanke Željke Markić.
Udruga “U ime obitelji” ugledne građanke Željke Markić na natječaj je, naime, prijavila dva projekta: sedam hiljada eura dobili su tako za projekt iz kolone “Ostvarivanje prava građana na javno informiranje” – gordo nazvan “Pravo građana na javno informiranje kao alat istraživačkog novinarstva” – i još tri hiljade za projekt iz kolone “Poticanje razvoja svijesti o ravnopravnosti spolova i drugih najviših vrednota ustavnoga poretka”, još gordije nazvan “Epidemija transseksualizma u Hrvatskoj i svijetu”.
Da se ne zna kako je riječ o cinizmu kao najvišoj ustavnog vrednoti hrvatske države i temeljnom obilježju hrvatske vlasti, neupućeno neko neovisno regulatorno tijelo brzopleto bi moglo zaključiti kako u Vijeću za elektroničke medije sjede debili: projekt Željke Markić i udruge “U ime obitelji” nije, naime, lukava diverzija desničarskih inkvizicijskih konzervativaca, kojom se pod egidom “poticanja i razvijanja svijesti o ravnopravnosti spolova” neprimjetnom izmjenom po jednog jedinog slova radi zapravo na “poricanju i razbijanju” te svijesti. Baš kao što je ono u Sloterdijkovoj “Kritici ciničkog uma” promjenom jednog slova grčki kunikos postao moderni cinik.
Nije to, shvaćate, podvodna mina kojom se potajno piša na svaku pojedinačnu onu, kako se zove, “najvišu ustavnu vrednotu”, pa pod egidom “svijesti o ravnopravnosti spolova” podmeće poremećena jutjuberska teza o nekakvoj, štajaznam, epidemiji transseksualizma u Hrvatskoj i svijetu. Ne, projekt ugledne građanke Željke Markić baš se tako zove: “Epidemija transseksualizma u Hrvatskoj i svijetu”! Da ne bi valjda bilo zabune i nepotrebnih nesporazuma.
Takvog nekog nepotrebnog nesporazuma ja, recimo, nijednog nemam s pravom ugledne građanke Željke Markić i njene udruge “U ime obitelji” na drugačije mišljenje o ravnopravnosti spolova i ostalim vrednotama. Nijedan takav nesporazum, dakle nepotreban, nemam ni s njihovim pravom da za promoviranje svojih poremećenih teza dobijaju pare od svoje države – najzad, svakako je više njihova nego moja. Nepotrebnih nesporazuma onda nemam ni s tim da pare za promoviranje svojih poremećenih teza dobijaju iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija: meni se možda takav pluralizam i raznovrsnost ne sviđaju, ali tko jebe mene, raznovrsnost se tako i zove jer postoje, kako sama riječ kaže, razne vrste budala.
Da je tako Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija raspisao javni natječaj za projekte na polju, metnimo, “poticanja svijesti o kršćanskom poretku svijeta i neravnopravnosti spolova”, i da su se ugledna građanka Željka Markić i udruga “U ime obitelji” na natječaj javili s projektom o organiziranoj hajci na pedere, lezbe, trandže i ostale raznovrsne vještice, ja bih s tim imao baš svaki problem osim onog nepotrebnog: za to smo se, naime, i borili, sad je kasno, poslije borbe za pluralizam i raznovrsnost nema ni kajanja ni potrebe za njim.
To bi, eto, možda i bilo demokratski. Ali ne bi bilo cinično.
A zna se koja je najviša neustavna vrednota hrvatske države i hrvatske vlasti.
Da nije tako – da je ova država demokratska, a ne cinična – onda bi, uostalom, i onih sedam i pol somova iz kolone “Ostvarivanje prava građana na javno informiranje” mogao dobiti svaki medij, svaka udruga i svaka osoba koja se ikad na natječaj prijavila, baš svaka osim ugledne građanke Željke Markić i udruge “U ime obitelji”. Sedam i pol somova, štoviše, mogao bi tada dobiti i svaki projekt nazvan “Pravo građana na javno informiranje kao alat istraživačkog novinarstva”, baš svaki osim onoga koji bi pod tim gordim naslovom prijavila ugledna građanka Željka Markić i udruga “U ime obitelji”.
Dobro, osim što bi svakom drugom netko blagonaklono skrenuo pažnju kako ne može “pravo građana na javno informiranje” biti “alat istraživačkog novinarstva”, već je istraživačko novinarstvo alat za ostvarivanje prava građana na javno informiranje.
Ovo, međutim – nikad nije naodmet podsjetiti – nije demokratska, već cinična država. Pa su cinični, jasno, i ugledna građanka Željka Markić i udruga katoličkih cinika “U ime obitelji”. Nezgrapni naziv njihova projekta “Pravo građana na javno informiranje kao alat istraživačkog novinarstva” nije greška: oni, naime, “pravo građana na javno informiranje” zaista vide kao “alat istraživačkog novinarstva”.
Da nije tako – da nisu cinici – ne bi se na natječaj Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti za projekte na temu “Ostvarivanje prava građana na javno informiranje”, s ambicioznim projektom o “pravu građana na javno informiranje” i “istraživačkom novinarstvu”, ugledna građanka Željka Markić prijavila nakon što je mrtva hladna tužila sudu istraživačku novinarku Danku Derifaj, koja se upravo u ime “prava građana na javno informiranje” onomad u RTL-ovu Direktu usudila istražiti njenu poslovnu filozofiju i etiku. Otkrivši, avaj, kako vodeća hrvatska pobornica zabrane prekida trudnoće lijepe pare zarađuje surađujući s tvrtkama koje prodaju upravo – tablete za prekid trudnoće!
I odjednom – gle ciničnog kurca i na njemu nabijenog prava građana na javno informiranje – eto najprije tužbe protiv istraživačke novinarke, pa odmah potom uredno i čitko ispunjene aplikacije za državne pare na projektu o istraživačkom novinarstvu i pravu građana na informaciju.
Ono nezgrapno “Pravo građana na javno informiranje kao alat istraživačkog novinarstva”, sad ste i vi shvatili, nije greška: u vlažnom, mračnom svijetu ugledne građanke Željke Markić to je pomodno zapadno građansko pravo tek najobičniji alat kojim se opravdavaju beskrupulozni nasrtaji istraživačkih udbaša na a) hrvatsku katoličku inteligenciju i – ne manje važno – b) uspješne hrvatske poduzetnike.
A da nije cinična i država Hrvatska, ne bi budžetske pare za projekt o istraživačkom novinarstvu iz kolone “Ostvarivanje prava građana na javno informiranje” njeno Vijeće za elektroničke medije uglednoj progoniteljici istraživačkog novinarstva dalo svega deset dana nakon što je sud iste te države Hrvatske istoj toj uglednoj građanki Željki Markić odbio tužbu protiv istraživačke novinarke Danke Derifaj, samo valjda da s tri soma državnih eura pokrije sudske troškove.
Odnosno – da budemo precizniji – ne bi država Hrvatska tužbu ugledne građanke protiv neugledne istraživačke novinarke odbila samo deset dana prije nego što će joj dati pare za razvijanje istraživačkog novinarstva. Uglednoj građanki, jasno, ne neuglednoj.
A svakako ne bi pare za projekte iz kolone “Ostvarivanje prava građana na javno informiranje” Plenkovićevo Vijeće za elektroničke medije dijelilo istih tih samo desetak dana nakon što je sam rečeni predsjednik pravomoćno osuđene zločinačke organizacije javno zaprijetio kako će “curenje informacija biti kazneno djelo”.
U demokratskoj državi, naime, curenje informacija možda i jest, kako ono, “alat istraživačkog novinarstva”, ali u fundamentalističkoj crkvenoj državi ugledne građanke Željke Markić – kako znamo iz Biblije – svako je curenje kazneno djelo.
Curi se, drage moje istraživačke novinarke, u svoja četiri zida.
