foto: Jurica Galoić/PIXSELL
Da je živ, Predrag Matvejević svakako bi bio među idealnim sugovornicima u raspravi što prethodi donošenju Zakona o hrvatskom jeziku. I to ne možda u onom stratumu naglašeno lingvističkom (lingvistika zakonopredlagatelje i zakonodonositelje ionako ne zanima, s obzirom na to da ih pokreće lukrativni nacionalistički predizborni nagon i instinkt za unosno blagovanje gozbe na političkoj lešini), nego bi doprinos Matvejevića imao širu platformu sociološke primjene jezika u društvu, kao i njegova općeg spoznavanja u uporabi među korisnicima i korespondentima… A kao jednu od specijalističkih niši svakako bi podcrtao maritimnu terminologiju te uopće kulturu življenja i tradiciju baštinjenja svega vezanoga uza more.
Iako je rođeni Mostarac, Matvejević je ipak uvidio koliko je mediteranski univerzum odredio ovdašnje i primorske i kontinentalne navike i običaje. Prošavši višekratno svaku teritivnu stopu i likvidni zaveslaj Sredozemlja – od Gibraltara do Svete zemlje, i gornjom europskom, i donjom afričkom obalom, računajući i morske zaljeve među njima – ter proučivši obilnu literaturu, mape i karte, Matvejević je napisao svoju najpoznatiju i najprevođeniju hrvatsku knjigu: “Mediteranski brevijar” (1987.). Kao poliglotu, lako mu je bilo uspostaviti komunikaciju i s ribarima na Korzici i užarima na Sardiniji, ali i beduinima u Africi i brodograditeljima i moreplovcima posvuda. Uostalom, lingua franca neka je vrsta neslužbenog zajedničkog jezika za komunikaciju i Portugalca i Marokanca, i Židova i Grka… Njezin romansko-helenistički nukleus podjednako je injektiran u etimone većine mediteranskih jezika, uključujući i Arape moreplovce, te naročito govornike čakavskog jezika u Dalmaciji, što čakavski čini jedinim slavenskim jezikom s bogatim maritimnim leksikom.
Matvejević nije preživio demokratsku Hrvatsku, čiji je dobar glas pronio po svijetu, jer su ga zbog eseja “Naši talibani” iz 2001. sudski gonili autentični domaći desničarski mediokriteti, što je rezultiralo čak pravomoćnom presudom, iako istinabog uvjetnom
Hrvatski standardni jezik, formiran na novoštokavštini, izuzetno je deficitaran rječničkom građom koja se odnosi na periple i navigacije, vjetrove i ribašćinu, vrste brodova i njihove dijelove, a insuficijentan je i dikcionarskim natuknicama koje opisuju razne radnje što se obavljaju u suživotu s morem i oko njega. Naravno, tu su i vrste mreža i ostalih alatki i pribora za ribolov te nazivi za vrste riba i inih morskih ili slatkovodnih organizama. Da, i slatkovodnih, iz rijeka i jezera, kojih također ima na Sredozemlju… Pa se bez imalo pretjerivanja može reći kako je Matvejević svojim čudesnim librom “Mediteranski brevijar”, tim kompendijem i vademekumom nezaobilaznim za poznavanje i naravi i duha čovjeka na zahvaćenom prostoru, ustvari, prelio more Mediterana u vodu Neretve svojega rodnoga grada.
Neslučajno je, i ne u jednoj prilici, profesor emeritus Joško Božanić s Filozofskog fakulteta u Splitu – inače Komižanin, oživitelj gajete falkuše i najveći hrvatski istraživač i promotor maritimne baštine, kao i dugogodišnji Matvejevićev suradnik – bio izgovorio veliku i važnu istinu: “Hrvatski standardni jezik kada priđe moru – zanijemi!”
“Mediteranski brevijar” jedna je od najdražih mi knjiga uopće i knjiga koju sam najviše puta u životu pročitao. Uvijek je nekako “padalo” ljeto kad bih joj se zaljubljenički vraćao, ali ne kao limunadskom štivu za plažu – premda, svaka je moja preporuka da ju se čita na šugamanu ili na škrapi, uz more – nego mi je ritam življenja bio usklađen s pomalo prorijeđenim obligacijama preko ljetnih mjeseci, ostavljajući nešto više takozvanog slobodnog vremena kad čovjek sebi može dozvoliti luksuz nečitanja neke nove knjige i kad se može pravo osokoliti i legalno uzoholiti uzimanjem u ruke libra koji je već nekoliko puta otprije bio iščitan.
Vođen vazdaživom literarnom znatiželjom, do susreta s Predragom Matvejevićem bio sam isprva došao posredstvom njegove knjige “Razgovori s Krležom”. Skrušeno priznajem: ponajprije zarad samoga Miroslava Krleže, na kojega sam se ovisnički bio navukao još tijekom srednjoškolske prisilne lektire, kad me je šjor Fricov “Povratak Filipa Latinovicza” bio trajno obilježio i za vazda vezao uza nje. Osvijetljen ovim librom, u mojim je očima Matvejević bio gurnut bliže prvim redovima pomnje kad su književnici posrijedi, pa sam načuo i za međunarodni uspjeh njegovoga “Mediteranskog brevijara”, ali i pakosni glas ogovaranja koji ga je u hrvatskoj javnosti bez posustajanja pratio. Njegove mu internacionalne uspjehe, profesure i na Sorbonni u Parizu i na La Sapienzi u Rimu, ovdašnji nacionalistički tvrdokrilci nisu priznavali, nabacujući se po njemu jalovim jalom provincijalizma i malograđanštine.
Kako su još tamo 2003. krenula moja intenzivna putovanja po Italiji u svojstvu opernoga kritičara – što će rezultirati pohodom više od 80 kazališta u zemlji opere – pomalo sam se bavio i inim našim ne samo opernim umjetnicima i dirigentima, nego su mi na ciljnik pera došli i moji dični prethodnici, koji su putopisnim ili kritičarskim radom povezivali naše dvije obale. Sjetimo se samo Slavka Batušića i Dinka Štambaka, Petra Šegedina i Milana Begovića, a o Nedjeljku Fabriju i Tonku Maroeviću da i ne govorim… Naravno, kao jedan od važnijih pristana i luka u koje mi je bilo privezati moju apeninsku barku bio je Predrag Matvejević, pisac i zapažene knjige “Druga Venecija”. I njegova knjiga “Kruh naš” svojevrsni je, istina usko fokusirani, mediteranski brevijar, posvećen kruhu i načinima dolaženja do njega posvuda u ovom istom prostoru: od uzgoja sjemenke nekog žita, preko mljevenja u mlinicama do pečenja u ovakvim ili onakvim pećima. Šteta je što autor nije uspio ostvariti i svoju želju da po sličnom modelu napiše knjigu o lozama i vinu na Mediteranu.
Predrag Matvejević imao je durbin za gledanje kroz vrijeme. I vrijeme unazad, i vrijeme unaprijed. Eruditski izvrsno obrazovan na više polja, sa snažnom analitičkom potkom koja je počivala na pravednosti i časnosti, stekao je autoritet koji je bio iznad ikakvih i stručno-znanstvenih i ideološko-političkih podjela. To se spoznalo još za njegova života – pa i ranije od 1991., kad je morao u neku vrstu gotovo apatridskoga bijega “između azila i egzila” – a pogotovo se ono vidi u njegovim ingenioznim i pronicljivim knjigama. Bio je iznimno hrabar čovjek, snaga čijeg intelekta ga je “sačuvala” i od ozbiljnih posljedica nakon što je 1974. uputio glasovito svoje otvoreno pismo Josipu Brozu Titu, ištući od njega povlačenje s pozicije doživotnoga vladara SFRJ…
U vrijeme dok je Goli otok još bio “destinacija” za protagoniste verbalnog delikta, Matvejević je preživio. Ali nije preživio suvremenu i modernu državu, samostalnu Republiku Hrvatsku u čijim je temeljima i sam sudjelovao svojim javnim radom, osobito pedagoškim djelovanjem na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nije preživio demokratsku domovinu, čiji je dobar glas ipak pronio po svijetu, jer su ga zbog eseja “Naši talibani” (2001.), objavljenog u jednom našem dnevnom listu, sudski gonili autentični domaći desničarski mediokriteti, što je rezultiralo čak pravomoćnom presudom, iako istinabog uvjetnom. Čuvši to, inteligencija europarlamentaraca skočila je u propanj poput mustanga, spremna braniti Matvejevićev humanistički integritet. On je to, međutim, odbio, smatrajući takvu gestu međunarodnim pritiskom na hrvatsko pravosuđe. Iako je svojedobno javno prosvjedovao protiv zatvaranja “proljećara” Vlade Gotovca, Franje Tuđmana i drugih, Tuđmanovi nasljednici i suradnici, poltroni i besramnici mirno su gledali progon ovoga velikog čovjeka i dobrotvora.
Međunarodni ugled što ga je ovaj bard intelekta i humanizma ostvario u svijetu, neusporediv je s ugledom internacionalnog dosega ikoga iz Hrvatske u novije vrijeme. Bio je visiting professor na više kontinenata, kao i nositelj doktorata honoris causa na nekoliko univerziteta, ali ne i u Hrvatskoj. Ovdje je bio – persona non Croata… Ovdje, u zemlji duhovnih talibana s umom analfabeta. Pa isto, knjige Predraga Matvejevića, kao i uspomena na nj, svijetlit će kao lanterne po Mediteranu, otkrivajući dobrohotnim namjernicima mjesta gdje obitavaju pamet i dobrost, poštenje i čast.
