Tvrtko i Blum: Kad smo bili bolji
Kad razgovaram s mojim 87-godišnjim ocem, često mi priča o vremenima iz njegove mladosti. I nekako uvijek zaključi – u naprednim se vremenima rađaju napredni ljudi. Bilo je u našoj historiji blistavih trenutaka i ljudi, a među velikanima sigurno su Tvrtko Kotromanić, prvi bosanski kralj, i Emerik Blum, tvorac najveće ekonomske priče ovoga prostora. Ove godine dva historijska gorostasa igrala su glavne uloge u operi i na filmu. Tako je u Narodnom pozorištu u Sarajevu izvedena opera “Tvrtko, kralj bosanski”, rađena na muziku kompozitora Ammara Jažića, u režiji Dražena Siriščevića. Libreto za operu potpisuje Muamer Mume Kodrić, po motivima romana Jasmina Imamovića “Ljetopis o kralju Tvrtku”. Opera govori o tome kako je Tvrtko od mladog bana stasavao u najmoćnijeg bosanskog vladara, uz životne stranputice i puteve umjetnosti, koji se otvaraju upravo na marginama historiografije.
Projekcija dokumentarnog filma “Blum: Gospodari svoje budućnosti”/foto: FB
Drugi je veliki kulturni događaj u 2024. dokumentarni film Jasmile Žbanić “Blum: Gospodari svoje budućnosti”. Ovaj je dokumentarac važan posebno za generacije rođene poslije rata, da vide kako je Energoinvest bio Google prije Googlea, kako Blum objašnjava zašto je baš u Sarajevu napravio najjaču kompaniju i kako je pobjeđivao njemačkog Siemensa. Moj bi stari rekao: “Takvi se više ne rađaju”. Ali zahvaljujući operi i filmu znamo da smo bili bolji. I da možemo biti bolji.
Košarkaši BiH: Sparta u Skenderiji
Kakva noć! Kakav poklon za Dan državnosti, tog 25. novembra u Skenderiji. Čudesno. A priredili su je reprezentativci Bosne i Hercegovine u košarci, koji su igrali ključnu utakmicu protiv Hrvatske. Samo nekoliko dana ranije izgubili smo u Zagrebu 13 razlike, ali još jednom se pokazalo da je Skenderija naša košarkaška Sparta. I da su tu naši košarkaši “ili sa svojim štitom, ili na njemu”. Naš je Leonida 1997. u toj dvorani bio Neno Marković koji je rasturio favoriziranu Hrvatsku. Tada je dolje, u prvom redu bio Mirza Delibašić. Onda sam 2022. u toj istoj dvorani, koja nosi ime velikog Kinđeta, svjedočio kako Nurkić i Musa pobjeđuju veliku Francusku, dok je Gordan Firić, veliki čovjek koji je bio uz svoju zemlju i reprezentaciju kada je bilo najteže, pustio suzu.
Dženan Musa proslavlja pobjedu nad Hrvatskom/foto: FIBA
Hrvatsku smo ovog puta na kraju dobili 110:90 i tako otvorili put na Evropsko prvenstvo. Takva vrsta euforije i transa valjda se mogu roditi samo u sportu, a one dvije trice Amara Gegića u lice Hezonji, pa trica Lazića s jedne noge i odbrana u drugom poluvremenu kao New York Knicksi devedesetih – pamtit će se godinama! Što se tiče Bosne i Hercegovine, ovo je bio sportski događaj godine.
Jablanica u mome srcu
Najtragičniji događaj 2024. dogodio se u noći s 3. na 4. oktobar, kada je Jablanicu, Konjic, Fojnicu, Kreševo i Kiseljak pogodio biblijski potop. Bujica, odroni kamenja odnijeli su 27 ljudskih života. Najteže je stradala Donja Jablanica, gdje je poginulo 19 ljudi. Ni ova velika poplava, najveća nakon 2014. niti velika ljudska patnja i tragedija možda neće promijeniti naš odnos prema klimatskim promjenama niti će se promijeniti neefikasni sistemi upozoravanja i djelovanja svih nas, ali ponovo je u prvi plan isplivala empatija, ona najfinija, koja tu uvijek dođe kada je najteže.
Posljedice poplava u Jablanici/foto: N1
Meni je posebno Jablanica bliska srcu jer je za moje Stočane bila utočište kada je bilo najteže, ratnih godina ‘93. i ’94, i zato posebno taj grad i te ljude smatram svojim. Teško je i dan-danas gledati slike kataklizme, kamenja, blata i uništenih života, kuća, ognjišta. Džoni Štulić još 1981. opjevao je Poljsku, solidarišujući se Lehom Valensom, sindikatima i radnicima brodogradilišta u Gdanjsku koji su krenuli u obračun s korumpiranim komunističkim vlastima i jednoumljem, pa je poručio da je ta zemlja u njegovome srcu. I ako išta iz ovih tragičnih događaja možemo naučiti, onda je to da je čitava Bosna i Hercegovina stala uz svoje zemljake iz pogođenih gradova. Jablanica u našem srcu!
Novi Sad: Smrt i buđenje Srbije
U meni još jednom dragom gradu, Đoletovom Novom Sadu, desila se također velika tragedija. U padu nadstrešnice na željezničkoj stanici poginulo je 15 ljudi. Na prvu je djelovalo da će to biti još jedan događaj koji će brzo otići u zaborav, jer je vlast, koja suvereno vedri i oblači u Srbiji već 12 godina, ekspresno negirala bilo kakvu odgovornost. Sam je Vučić u njegovom stilu zakukao kako su, eto, sve obnovili i rekonstruisali na toj željezničkoj stanici osim nadstrešnice. Režimski su mediji i botovi čak prebacili odgovornost za eks jugoslovenske vlasti, koje su izgradile tu zgradu šezdesetih godina prošloga stoljeća, ali je smrt u Novom Sadu i ignorisanje odgovornosti za tu tragediju prelilo čašu. Građani su počeli masovno izlaziti na proteste, prvenstveno u Novom Sadu i Beogradu, tražeći odgovornost.
Studentski protesti u Beogradu/foto: Nova.rs
Vučić je u manevru pokušao okrenuti priču, pa je žrtvovao ministra građevinarstva Gorana Vesića i još nekoliko sporednih likova, a na proteste su poslani kapuljaši i batinaši kako bi ugušili pobunu. Ali desio se kontraefekt – studenti i srednjoškolci ustali su i Srbija se probudila. Vučiću ne pomažu message boxevi niti spinovanja da iza protesta stoje strani faktori jer na upite studenata nema odgovore. Koncepcijski je bio spreman na opoziciju, na politike, na strance, ali na vlastitu omladinu – NE. Odjednom je postao talac vlastite zablude da je vlast vječna.
Povratak Trumpa: Plivanje uzvodno
Najvažniji su izbori u godini donijeli povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću. Pošto su demokrate, prvenstveno, iznevjerile obećanja u ekonomiji, Trumpova je uvjerljiva pobjeda došla kao jasan znak da Amerika ne želi satus quo i da se ide u promjene. Ono što je prva nepoznanica jeste kako će Trump vladati: hoće li biti kao onaj lutajući intereždžija ili će okrenuti ćurak i početi plivati nizvodno. Za Evropu će prvi test biti njegov odnos prema ratu u Ukrajini, gdje su stavovi i rovovi zakopani duboko u ukrajinsko blato. Analitičari predviđaju da će na Bliskom istoku vjerovatno nastaviti politiku iz prvog mandata, promovirajući sporazume Abraham te da neće biti ni promjene stavova prema Iranu.
Donald Trump/foto: AP
Vjeruje se da će ipak najveću pažnju posvećivati ekonomiji, da će pokušati natjerati Kinu da smanji uvoz, a da više kupuje američke robe, što je u suštini i najveća želja njegovih glasača, uz dizanje granica prema imigrantima. Od NATO zemalja sigurno će tražiti više novca, ali nema sumnje da će Amerika ostati globalno prisutna i budna za svojim pragmatičnim interesima. I to prvenstveno ekonomskim, ako pitate Donalda. Što se tiče Balkana, tu ne treba očekivati velike zaokrete. Možda bi se najviše mogli baviti Kosovom, a što će ovisiti i o unutrašnjim dešavanjima u Srbiji. A Bosna i Hercegovina po svemu sudeći ostat će zakovana u vlastiti statusu quo.
Odlazak diktatora: A(sad) adio
Da vlast nije vječna, doživio je i Bašar al-Asad. Pao je još jedan diktator. Konačno. Opet, postavlja se pitanje šta će biti sa Sirijom nakon njega. Nema sumnje da će njegov pad uticati na geopolitičku sliku velikog dijela Bliskog istoka jer je dinastija Asad brutalno vladala 54 godine. Bašarov se pad dugo čekao, još od 2011, kada su izbili masovni neredi i oružana pobuna. Zastrašujući su podaci da je od predratnih 22 miliona Sirijaca ubijeno njih 400 do 600 hiljada, a više od polovine bili su civili. Oko 13 miliona Sirijaca izbjeglo je, polovina je izvan zemlje.
Uništeni mural Bašar al-Asad/foto: AP
U rat se na suprotstavljenim stranama umiješao niz svjetskih i regionalnih sila – Sjedinjene Države na čelu većeg broja zapadnih zemalja, Saudijska Arabija i druge zaljevske monarhije, Turska, Izrael, Rusija, Iran. Asad je preživljavao zahvaljujući podršci ruske avijacije, Irana i proiranskih paravojski. Ali kraj 2024. donio je i kraj Asadove diktature. Naravno, druge su države iskoristile nepostojanje države (Izrael i Turska prvenstveno), ali za novu bi Siriju bilo dobro da se ne ponove greške i libijski scenario nakon pada Gadafija. Sirijska država ima budućnost jedino ako uspije uspostaviti inkluzivnu vlast, a to neće biti nimalo lako jer je lešinara oko nje i previše.
Lamine Yamal: Školarac koji je fudbalu vratio romantiku
Svaka čast France Footballu i Zlatnoj lopti koja je dodijeljena Rodriju, igraču Man Cityja i španske fudbalske reprezentacije, koja je 2024. uzela Euro, kao i Realovoj munji Viniciusu Jr., ali fudbaler koji je obilježio godinu jeste školarac Lamine Yamal. Sa 16 godina je na Evropskom prvenstvu igrao fudbal koji smo praktično zaboravili i kojem praktično nema mjesta u nametnutom i proračunatom algoritmu pokrivanja terena i u kojem je beskonačno dodavanje fudbalska filozofija. Ali taj Yamal, malac koji je na EP-u napunio 17 godina, igrao je romantičarski i u skladu značenjem arapskog imena “Džemal”, koje znači ‘ljepota’, ‘krasota’, ‘otmjenost’, ‘elegancija’.
Lamine Yamal/foto: Youtube
Uostalom, to je sjajno demonstrirao u najvažnijim utakmicama na Evropskom prvenstvu, protiv Francuske u polufinalu, recimo. Rođen je u Kataloniji, a odrastao je u Granollersu i Mataru. Yamalov otac Mounir rođen je u Maroku, a majka Sheila u Ekvatorijalnoj Gvineji. Barcina Legenda i bivši trener Xavi uočio ga je među kadetima akademije (14–15 godina) i odmah ga pozvao da trenira s prvom ekipom. Brzo je ušao u seniorsku ekipu Barce u roku od godinu dana, zaobilazeći sistem kroz koji je čak i veliki Lionel Messi morao proći. I Yamal gazi igrajući fudbal koji volimo.
Yousuf Dikec, Steph Curry i Novak Đoković: Sve pariške kapije
Najveći sportski događaj 2024. godine bile su Olimpijske igre koje su se održale u Parizu. Jedan strijelac postao je viralna zvijezda jer je nonšalantno, s rukom u džepu i bez posebne opreme pucao iz pištolja kao James Bond: Turčin Yousuf Dikec osvojio je srebro, ali je postao sjajniji i popularniji od medalje koju je osvojio. A tek kako je svoje nišanske sprave bez dodatne opreme namjestio košarkaš Stephan Curry, koji je Srbiji dao devet trica u polufinalu, a Francuskoj osam u finalu, uključujući čak četiri u zadnje tri minute i tako bio najzaslužniji za još jedno američko zlato. Curry je vjerovatno najveći šuter u historiji košarke. Amerikanci su inače bili najuspješnija nacija na OI.
Olimpijada u Parizu/foto: FB
Naša Lana Pudar najviše do čega je došla jeste polufinale, a od nje uvijek očekujemo samo najviše jer nas je na to navikla. Lana ima srce šampiona i treba vjerovati u nju. Sjećat ćemo se i furiozne završnice za još jedno zlato braće Sinković, sjajnog plivača Leona Marchanda, alžirske bokserke Imane Khelif, novog svjetskog rekorda Duplantisa, džudo legende Teddyja Rinera, neizvjesnih utakmica plejofa skoro svih ekipnih sportova, sjajnih Slovenaca u rukometu, kineske plivačice Zhang Yufei, američke gimnastičarke Simone Biles i Novaka Đokovića, koji na gen i iskustvo uzima Carlosa Alcaraza i tako u svoju kolekciju stavlja jedinu medalju/trofej koja mu je u karijeri falila. Ovi su sjajni sportisti otvorili sve pariške kapije i ljetos ih je bilo uživanje gledati.
Ismail Barlov: Život je lijep
Na Paraolimpijskim igrama u Parizu naš Ismail Barlov osvojio je srebrenu medalju u disciplini 50 metara prsno. U aprilu 2024. Barlov se takmičio u istoj disciplini i na Otvorenom prvenstvu Evrope u paraplivanju i osvojio zlatnu medalju. Kada je naš sjajni plivač stigao u Sarajevo, upriličen mu je fantastičan doček, kao i članovima reprezentacije naše zemlje u sjedećoj odbojci, koji su osvojili još jednu olimpijsku medalju. Posebno emotivno je bilo kada je Ismail stigao u Petu osnovnu školu na Ilidži s ruksakom kako bi nastavio školske aktivnosti, a dočekali su ga uposlenici škole te učenici uz ovacije.
Ismail Barlov/foto: Sportsport.ba
Barlov je dobitnik ovogodišnje Državne nagrade za sport koju dodjeljuje Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, a Vlada Federacije BiH također ga je nagradila za ostvarene vrhunske sportske rezultate na međunarodnim takmičenjima. Barlov je rođen 2010. godine u Sarajevu s TAR sindromom, rijetkim genetskim poremećajem koji karakteriše nedostatak radijusne kosti na podlaktici i dramatično smanjen broj trombocita. Ali je postao istinski šampion i njegova priča nas sve treba podsjetiti koliko teške i izazovne okolnosti mogu probuditi volju za životom. Ismail nije samo ostvario lične sjajne sportske rezultate, nego je njima usrećio i cijelu naciju.
Abdulah Sidran: Pjesnik koji ne može umrijeti
Kad se probudilo proljeće, 23. marta ove, 2024. godine, napustio nas je velik pjesnik Abdulah Sidran. Osim po njegovom književnom opusu veliki će Sidran ostati upamćen i kao scenarist nekih od kultnih filmova poput “Sjećaš li se Dolly Bell” i “Otac na službenom putu”. Sidran je bio redovni član Akademije nauka i umjetnosti BiH, a za književni je rad dobio veliki broj domaćih i međunarodnih nagrada. Kada nas je napustio čovjek čiji duh lebdi nad Miljackom, zapisao sam: “Do jučer najveći živući pjesnik Bosne otišao je s ovog svijeta, na kojem je zaradio besmrtnost. Kad bi svi njegovi likovi stali u jednu sliku, to ne bi mogao naslikati samo jedan slikar, nego bi to morao biti neko u kojem su spojeni Albrecht Dürer, Diego Velázquez, Gustav Klimt, Affan Ramić i njegov jaran Ibrahim Ljubović.
Abdulah Sidran/foto: Start
Sidran je svojim likovima dao da piju iz svetog grala, zahvaljujući kojima je i sam okusio vodu iz tog kaleža, eliksir vječnosti za odabrane.” Veličina će Abdulaha Sidrana valjda tek biti spoznata, jer ono što je on napisao ostaje kao trajni testament jednog vremena u kojem se afirmisala bosanskohercegovačka kultura. Sidran, majstor zanata, neko ko je imao fenomenalan senzibilitet za ovo naše podneblje i ljude i neko kome je Svevišnji dao takvu vrstu talenta da će kao rijetki iz ove zemlje ostati upamćen generacijama.
Slavo Kukić: Ljevičar iz moga kraja
Kada pomislim o ljevičarima na ovom našem području, prvo mi naumpadne Stipe Šuvar. On je do kraja ostao dosljedan lijevoj ideji. Rođen je u Zagvozdu kod Imotskog, a samo dvadesetak kilometara zapadno u Vinjanima, kod Posušja, rođen je još jedan ljevičar Slavo Kukić. I on je poput Šuvara do kraja ostao uvjeren u socijalnu pravdu i društvo u kojem građani imaju jednaka prava. Intelektualac, profesor i akademik Slavo Kukić preminuo je u Zagrebu sedmog septembra. Bio je žestoki borac protiv nacionalizma. Godine 2014. nepoznata je osoba upala u njegov kabinet i bejzbol palicom mu nanijela teške povrede.
Slavo Kukić/foto: Avaz.ba
Profesor Kukić 2011. godine bio je i mandatar za sastav Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, ali nije dobio podršku. Također, značajan je doprinos dao i na čelu upravljačke strukture Federalne RTV – od njenog formiranja 2000. godine do 2009. Za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine u Odjeljenje društvenih nauka izabran je 2012., a za redovnog člana 2018. godine. Nema puno ljudi i intelektualaca koji su ostali dosljedni svojim idejama tokom burnih proteklih vremena, ali Šuvar i Kukić, rođeni u kraju gdje su ljevičarske ideje u neku ruku bogohulne, pokazali su da najotpornije biljke potiču iz kamena i ispucale crvenice zemlje.
Zilka Spahić Šiljak: U nama vrijeme se mijenja
Rosa Luxemburg prije više od 100 godina rekla je da su “ženske slobode znak socijalne slobode”, a mi i danas itekako živimo u društvu gdje postoje nejednakosti i gdje slobodu u rodnom smislu treba osvajati. Jedna od žena koja svojim djelovanjem, angažmanom, brojnim studijima i na bosanskom i na engleskom jeziku o religiji, politici, feminizmu i izgradnji mira, ruši tabue i donosi jedan novi vrijednosni pogled na prava i učešće žena u društvu jeste doktorica nauka iz oblasti rodnih studija, profesorica i programska direktorica TPO Fondacije u Sarajevu Zilka Spahić Šiljak.
Zilka Spahić Šiljak/foto: UN Women
Kada treba govoriti o aktivizmu, borbi protiv rodno zasnovanog nasilja i femicida, profesorica Spahić Šiljak je hrabro istupala, naročito protiv negativnog uticaja vjerskih influenserskih autoriteta, poput Elvedina Pezića. Objavila je 10 knjiga i njen javni angažman prepoznat je ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u regiji i na prestižnim svjetskim univerzitetima. Jedno američko istraživanje pokazalo je da svaki student Harvarda nakon 10 minuta razgovora nađe načina da to kaže. Spahić Šiljak radila je kao predavačica i istraživačica i na Harvardu i na Stanfordu, dokazujući da iz Bosne i Hercegovine mogu doći oni najbolji, kao neka junakinja iz pjesme Haustora koja s barikada govori: “No pasaran!”.
