Ustupljena fotografija
Kad zagaziš u sedmu deceniju daleko od Mostara, Stare gimnazije, Strelčevine i vrha Avenije, pa tome još dodaš Bunu i Lakiševine, zaokruži se jedna mladost što je u Bunici učila plivati, a u Neretvi oslikavala ljepotu i svjetlost jednog neponovljivog i najdražeg vremena. Prije negoli zagaziš u to carstvo ljepote, podigneš nogavice, okreneš se Slipčićima i Džebinim kućama, pa lagano da je ne povrijediš uskočiš u zagrljaj Neretve. Susretneš se s rijekom i ne znaš ko se kome više raduje: ti Neretvi ili Neretva tebi. I tako sve do početka ‘92. prošlog vijeka. A onda dođe onaj pogani i .ebeni vakat kad iščupanih korijena kreneš u neki novi nemilosrdni i iščašeni svijet.
Još se u osnovnoj školi Željko Šupljeglav opredijelio za Staru gimnaziju, a onda za pravo i sudijsku funkciju. Želio je da radi na rješavanju sporova među ljudima, da posvađane miri ili ih privodi pravdi. Tako se 15. jula 1981. godine polako spuštao stepenicama Pravnog fakulteta u Mostaru, a umjesto silnih knjiga i ispitnih prijavnica sve je stalo na jednu bolju papir hartiju u kojoj je pisalo: “Željko Šupljeglav, diplomirani pravnik”. Počeo je kao pripravnik u Okružnom sudu u Mostaru, potom postaje sudija Suda za prekršaje, a 1988. godine i sudija Osnovnog suda u Mostaru tamo je upoznao vrsne koleginice i kolege, sudije koji su bili ne samo pravni znalci već i sjajni intelektualci, pa od njih učio kako se postaje sudija od integriteta, sa znanjem i stavom.
Ustupljena fotografija
Rat i izbjeglištvo
Ovih majskih dana 2024. godine, dok na barskoj obali premotovamo život, uspio sam kod Željka ponovo probuditi emocije i sjećanja: “Ratna dešavanja u Mostaru, zatekla su me u sudu. Poslije izvjesnog vremena, supruga sa djecom je otišla kod majčinih kumova u Podgoricu, a nakon što mi je kćerka, bliznakinja sa sinom, završila u bolnici u Podgorici, i ja sam sa roditeljima došao u Crnu Goru, gdje otpočinje nova etapa života, po kletvi ‘dabogda imao pa neimao’.” Nisam učestvovao u sukobima, za šta čovjek ne može da definiše da li je kukavičluk ili hrabrost. Moj Mostar postao je nešto što nije nikada bio. Dani van Mostara 1992. godine ispunjeni su gorčinom, tugom, a djeca rastu u tuđem svijetu. Prezir sredine da se oni bore, a ja sjedim s porodicom. Nemaština i ogorčenje je bio sastavni dio svakodnevice. Tražiš posao, u nadi da ćeš se skrasiti i početi novi život. Divno je sjetiti se mladića koji mi prilazi u Beogradu, ispred hotela “Moskva”, i nudi pomoć, koju god želim, jer sam ga još kao sudija za prekršaje savjetovo kako da ne bude kažnjavan, da ode kod roditelja u Beograd. Nije zaboravio i htio je da iskaže zahvalnost. Također me u tim vremenima mostarski taksista prepoznaje ispred Crvenog krsta u Podgorici, “tjera me” govoreći da mi tu nije mjesto. A humanitarnu pomoć za moju porodicu donosi na stan. Živjeti iz blagostanja u garsonjeri od 16 m2, koja ima ulazna vrata i jedan prozor, jeste šok. Ali, ipak, krov nad glavom. Sticajem okolnosti dobijam posao sudije Osnovnog suda u Baru i s porodicom preseljavam u Bar, kod divne porodice Bjelojević, koja nas prima kao svoje najrođenije. Ni sam ne znam koliko je ljudi prošlo tada kroz našu kuću. To se nastavilo i u septembru 1993. godine, kada nas je u jednosobnom stanu uvaženog podgoričkog advokata Momčila Markovića spavalo devetoro. Kreveti od izbjegličkih spužvi, pokrivači također. Plakari i stolovi od kartona, paketi humanitarne pomoći… Sve u vrijeme neopisive inflacije. Majka i supruga smjenjivale su se tako da ako ruča supruga, majka večera i obratno. To su bili teški dani privikavanja na novu životnu sredinu. Pođe majka da kupi žarulju, kažu da nema, a vidi je, ima sijalica!!! Vjetar ne puše nego duva, bogatstvo jezika se pretvara u tumačenje samo po jednom osnovu. Ali to je bila svakodnevica koja je imala i lijepe momente. Djeca su rasla, uklapala se u sredinu, a polako i mi s njima. Postajali smo od nečije djece u rodnom gradu, roditelji djece u novoj sredini.
Tih 90-ih ratnih godina svaka je pomoć bila velika i važna. Preko tadašnjeg Udruženja Mostaraca iz Beograda dijeljena je “humanitara”. Cijeli šleper pomoći prešao je preko ruku Rade Grgura i mene uz svesrdnu pomoć u evidenciji moga oca Branislava. Rade i ja kao fizikalci istovarili smo cijeli kamion. I to su bili dani susreta s nekim bližim ili daljim, dovoljno da “miriše” na Neretvu i Hercegovinu, kao u pjesmama o Hercegovini i Mostaru, od Šantića do današnjih dana. A u Sudu je veliku zbrku pravilo i moje prezime Šupljeglav, nepoznato, čudno, nekarakteristično. Dobijam paket iz Sarajeva samo s imenom i prezimenom na adresu “Bar”. Ništa više, a s pošte zovu: “Dođite, imate paket”. U poslu, također, naravno na početku, dolazi stranka, vječiti parničar i traži novog sudiju. Saradnica Meri (otac joj držao ćevbdžinicu u Starom Baru, koja miriše na Mostar) kaže: “Sudija Šupljeglav nije tu”, a stranka, razgoropađena i svađalački raspoložena, prijeti joj da će je prijaviti predsjednici suda jer kaže kako je sudija “šupljeglav”, ne shvatajući da je u pitanju moje prezime.
Poratni Mostar i novo barsko prebivalište
“Prvi odlazak za Mostar, supruge i djece, bio je uoči nove 1998. godine. Koliko god je supruga uticala na ponašenje djece, po izlasku iz auta zapjevali su u dvorištu: ‘Igra rok&roll cijela Jugoslavija’, tada u duboko podijeljenom Mostaru, na desnoj obali grada. Moj prvi, ponovni susret s Mostarom bio je 1999. godine. Šetajući kroz Cernicu prolazio sam pored zgrade suda (podijeljenog). Na vratima poznato lice, saradnice Zumrete, prepoznaje me i kaže: ‘Sudija Željko, nećete valjda proći, a ne ući u sud?’ Naravno, ušao sam i sreo draga lica bivših saradnika, kao i bivšu predsjednicu Zibu Nožić. Sada već davne 2006. godine vodio sam sina na utakmicu. Pod Bijelim brijegom ‘Zrinjski’ – ‘Široki’. Poslije 15 godina spuštam se od sjeverne kapije prema tribinama, a srce lupa, hoće da iskoči. U glavi huk navijača ‘Rođenih’, kojih tu više, nažalost, nema, ali je Mostar u srcu, Velež do groba, i ne izlaze iz sjećanja. Vrijeme je prolazilo, u novoj sredini i gradu koji volim, a koji ima moto ‘Pod Rumijom tri su vjere, one neće da se dijele’, nastavljam da živim s mirisom Mostara iz srećnih vremena. Djeca su privela kraju školovanje u Baru, odlaze na studije u Beograd, završavaju fakultete i formiraju svoje porodice, a deda i baka jure da uživaju s unucima. U mojim Lakiševinama nema više moga vinograda, voćke su zarasle u korov, ali ne i sjećanje na djetinjstvo i mladost. Na Bunu i Bunicu, na Neretvu. Sudijsku togu u međuvremenu zamjenjujem advokatskom tašnom, ostajući i dalje u struci, sada iz jednog drugog ugla, takođe zanimljivog, s puno interesantnih dešavanja. Polako se primiču dani penzije, ali dok glava radi, a noge služe, idemo dalje”, kazuje mi Željko.
Ustupljena fotografija
“A hoćeš li se vratiti?”, pitam Željka. ””Skoknem do Mostara dva-tri puta godišnje. Da obiđem grobove najdražih, da se sretnem s dragim ljudima, sa školskim posebno. I niko mi ne brani da se vratim, ali meni se i ne vraća. Niko me više i ne pita: “Jesi li tu za stalno?”, već: “Koliko dana ostaješ?” Ista je i ona svjetlost i trešnje probeharale, ali ljudi, Mostar i Buna nisu više isti. Prelijepa je crnogorska i barska obala gdje živim, ali tamo nema ni Košćele u Fejićevoj, ni duge preko Starog, a ja se navikao da je sve u životu ‘imao pa neimao’. Danas mi je sve moje daleko od mojeg a, opet, sve tako blizu. Sanjam li to rodni Mostar ili sam s djecom u Beogradu. Ne znam jesam li pošao ili došao, jesam li u sudnici ili mostarskoj meraji. Samo u jedno sam siguran: da su tu, baš pored mene, unuci Bogdan i Jugo, koji me opet vraćaju u ono što mi odrasli naivno životom zovemo.” Sad su nadošla neka loša vremena u kojima se gube vrline i moral, skromnost i iskrenost; vremena u kojima caruje novac, pa Željko Šupljeglav i kao sudija i advokat želi i svakodnevno čini sve da opstanu i pravda i ljudska vjera u pravdu. A život protutnji pored nas.
