LOŠI DANI ZA JOHNA I MENE

I baš kad sam mislio ispričati kako se ponovo borim sa anksioznošću i depresijom, kako mi pacov jede auto i kako bih uskoro u cilju liječenja umjesto setralina i alprazolama mogao početi gutati naušnice i bedževe, odustao sam od te namjere. John bi me mogao proglasiti prvoklasnim luđakom.

Ne znam za vas, ali ja definitivno nailazim na one dane koje bi u nekoj vrsti  kategorizacije mogli nazvati: sunovrat i blokada.

Prvo pravilo kojeg se držim tada jeste: nema krivaca. Naravno, moglo bi se posegnuti za krivcima, ima ih svugdje, na svakom koraku oko nas, od Čovića i platformaša, do Dodika, Gadafija, islamoljubaca, islamofobista, demokrata, teokrata, prevaranata i prevarenih. Sve to može biti tako, osim što neću biti na tragu rješenja.

Moj krst je samo moj i ne vjerujem da ga tek tako nosim na plećima. Neko je već opjevao: „Svako svoju karmu nosi, i ja tu nemam šta da dam…“.

Koliko se puta uhvatim u trivijalnim razgovorima gdje nekog optužujem ili nekonstruktivno kritiziram. Da li to u drugima nesvjesno prepoznajem vlastite nesavršenosti, tako na svoju štetu kamuflirajući pravi razlog problema?

Preosjetljiv sam i mislim da s vremena na vrijeme robujem određenoj vrsti ludila.

Stiješnjena svijest, sužen vidokruk, zujanje u ušima bez dijagnosticiranja krvnog pritiska. Gledam u ljude kao u spore i puzeće sjene i ne uspijevam razaznati nikakvu protočnost između sebe i svijeta koji me okružuje. To, onda, pobuđuje strah, bezvoljnost i anksioznost.

Ne znam kako ni zbog čega, ali na te dane, kao na trošna, izdrndana zaprežna kola, po nekom nepisanom pravilu, počinju se tovariti besmisleni i nemili događaji. Konji, koji mogu predstavljati vašu snagu ili želju za životom, bezvoljni su i lipsali da bi mogli lako i žustro potegnuti taj sve obimniji teret.

Kad sam okrenuo ključ u bravi, dodao kontakt i pokrenuo motor, na instrument ploči ostali su da crvene: ABS, ASR, EBV i EDC. Cijeli prokleti kočiono-sigurnosni sistem plus elektronika motora. Motor je radio, ali nešto zasigurno nije u redu. Resetovao sam putni kompjuter, ali inspekcije su svijetlile i dalje. Iskopčao sam i prikopčao kleme na bateriji, problem je ostao isti. Očaj se dolijevao na prsa kao ulje na vatru. Dva-tri dana prije toga, vjerovatno uzrokovano ulaskom Neptuna u sazviježđe Riba, moje lađe raspoloženja skoro da su potonule. Vuku se morem besmisla bez vjetra u jedrima i naherene do granica prevrtanja. Obale ni na vidiku.

Što se tiče mene (a ne znam kako je kod vas) džoging, tjelovježba, san, ljubav, seks, Bog tad ne funkcionišu, bar ne odmah, bar ne trenutno. Kad u apoteci pitam za Helex, znaju da kažu kako je Xanax istovjetan lijek drugog proizvođača – ne prihvatam uslove i, kao opsjednut, tragam za apotekom koja ima ugovor sa slovenačkim Krka-Novo Mesto. Kad je riječ o američkom Pfizer-u, za razliku od Xanaxa, Zoloft se odavno udomaćio u mojoj kućnoj ljekarni. John je znao reći: „Svi se učlanjuju u videoteke, mi u apoteke.“ John je moj prijatelj po depresiji. Sjedili smo, buljili u prazno i pili zajedno, 50 mg na dan. Nismo se obazirali na primjedbe tipa: najgora stvar koju sada možete da uradite je da se navučete na tablete. To ti govore ljudi puni sreće, elana i povjerenja u život. Nisu mogli shvatiti položaj u kojem smo se našli u trenutku kad nam ništa ne predstavljaju dobra auta, zgodne djevojke, zalasci sunca, odlazak na more, društvo, pornići, filmovi i knjige. Leptiri su odavno odletjeli iz čaura. Nažalost, mi nismo bili lepršavi i slobodni insekti što titraju niz zrake sunca, već ispražnjene, osušene i napuštene čaure okačene o mokru koru gnjilog duda koje samo što se ne otkinu na močvarno tlo, kao usahle bradavice. Kad već nije našao za shodno lično, u sebi smo pronalazili snage da zamolimo Boga za posuspješenje procesa SSRI-a, specifičnog inhibitora preuzimanja serotonina. Dodir sa tom vrstom molitvi ukazuje da vam je mozak prilično zatajio i na bezdušno nerazumijevanje okoline. John i ja smo imali jedan drugog, na druge se nismo obazirali i bježali smo u izolaciju.

Motor je radio dobro i imao sam kočnice, ali bez antiblokirajućeg sistema i regulatora pravca kretanja pri vanrednim pritiscima. U servisu su prikopčali kompjutersku dijagnostiku kvarova. Tri sporadične greške uzrokovane glavnim kvarom: nedostatkom napona u prednjem lijevom ABS senzoru. Tomo, mladić sa logičkim umom i spretnim rukama, tražio je dalje kvar koji se nije obreo u samom senzoru. Fizički je pratio tok kabela, podvukavši se pod auto, i otamo viknuo: „Tuj je đava!“ „Šta, šta?“ „Pregrižen kabal – pregriza ga pacov!“ „Kakav pacov?!“ – nađoh se u čudu. „Ako si bija u šumi, može i viverica, i voluarica…“ – nabrajao je Tomo. „Nisam bio u šumi.“ „Onda je pacovčina.“ – bio je zaključak. Tragovi zuba na kabelu ukazivali su na tačnost zaključka. Pacov je grizao elektroniku na ABS-u. Nezanemariv račun na dijelove i uslugu. Rad je krenuo. Pacov je ogladnio i počeo jesti moj Mercedes. Da mi je neko pričao, ne bih vjerovao. Prilično zbunjenog  pacov me jebao, pa sam i jeben i zbunjen istovremeno. Jeben i zbunjen sa pojedenim autom. I to se događa, ponekad.

Ostavio sam auto u servisu i krenuo kući – pješke – nije to neka velika razdaljina. Za razliku od vožnje autom, šetnja me prisiljava da budem u direktnom kontaktu sa zemljom. To prizemljenje itekako mi je trebalo. Um koji je vrludao tamo-amo,  kao napuhani balon koji brzo gubi zrak i silom potiska zalijeće se od zida u zid, s jedne strane na drugu, u ludom, brzom i nepredvidivom letu. I još pišti u glavi kao bodenik. Da nisam već lud, poludio bih.

A onda mobitel: du, du, duuuu, du, du, tam, pam – ide melodija.

Radnica na telefonu.

Imam trgovine srebra, parfema, bižuterije i još kojekakvih artikala za svakodnevnu upotrebu. Kupujem i preprodajem robu ljudima bez novca i želje za kupovinom. Lijepe djevojke na promociji robe. Izazovna tijela, istrenirani nastupi. Rovovski posao, proračunat pristup mušteriji. Roba je dobra i jeftina, promotorke su uslužne i zgodne. Kombinacija koja obećava i u najtežim okolnostima recesije i beznađa. Uvijek sam želio biti producent porno filmova – piratska industrija bi mi sjela na kosti. Ovako je bolje.

„Imamo kantonalnu inspekciju u radnji.“

„O, Bože. Ne govori ništa. Sve što kažeš može biti upotrebljeno protiv mene. Dolazim odmah.“

Pacov je jeo auto, porezni inspektori žele pojesti mene. Okrenuo sam se za 180˚, radnja je bila na suprotnoj strani svijeta. Progutao sam Helex, večeras ću Zoloft. Ta moćna slovensko-američka kombinacija izlaska iz duševne krize. Bože učini da djeluje, inače ću propiskati ko balon i nepokretan završiti na podu, izduvan i balav.

Sa mnom i Johnom nije bilo uvijek isto. Prije petnaestak godina, kad su nas kao dvadesetpetogodišnjake tek počeli proganjati strah i panika, mi nismo znali šta i kud sa sobom. Po prvi put, suočivši se s neprijateljima unutar sebe, čovjek je nemoćan i odveć izgubljen da bi mogao zdravo i realno razmišljati. Hercegovina, zemlja u kojoj živimo, i Bosna, zemlja u kojoj smo tražili čudne i, poslije smo postali svjesni, šundovsko-misteriozne načine pomoći, bile su kao stvorene za magiju i izluđivanje naivnih i oslabljenih umova u koje smo se svrstali. Tretmanski smo išli na salijevanje strave, topljenje olova iznad glave, pisanje arapskih zapisa, gledanje u kašike, karte, grah i fildžane. Naslušali smo se priča o duhovima i džinima, sihirima, magiji i prokletstvu. Prošli smo pola Bosne tražeći sebi pomoći, a paralizovani od straha, ispražnjenih džepova i ispranih mozgova, u Hercegovinu se vratili još bolesniji i izgubljeniji. Blijedog i sasušenog od natovarenih fobija djevojka me odmah odbacila proklevši dan kad se upoznala sa mnom. Johnu i meni, ukletim i odbačenim od društva, tek poslije je postalo jasno da patimo od bolesti koja se stručno naziva PTSP, i, umjesto ka hodži, tarot majstoru ili gatari, na preporuku nekih prijatelja sa sličnim problemima, zaputili smo se doktoru psihologije. Čovjek je imao iskustva u liječenju ratnih veterana. Bijeda, razaranja i smrt kroz koje smo prolazili u četverogodišnjem ratu, ostavili su traga duboko u nama. Nas jesu proganjali duhovi, ali duhovi rata koji nam ni u miru nisu davali smiraj. Uz pomoć medicinske psihologije, hidrohloridnog setralina i benzodiazepinskih anksiolitika, kroz discipliniran pristup oporavku, uspjeli smo shvatiti prirodu svoje bolesti i izlišnost strahova pod kojima smo se dugo vremena lomili. I danas, kao potrošenom i umornom čovjeku, ti strahovi povremeno zakucaju na vrata emocija, ali ja se sve više mirim s njima, pustim im da odrade svoje, da se razgalame i razudaraju po slobodnoj volji, a onda, bez borbe i svjesnog uticaja s moje strane, opet vrate u tamne šume podsvijesti iz kojih nikad ne znam kad će nanovo iskočiti. S tim treba živjeti. Mjesec kvadrat Saturn opzicija Neptun kvadrat Mjesec. Prva, četvrta i deseta natalna kuća u T kvadratu. Treba vratiti dugove iz prošlih života ali i stvarati dobre duhovne predispozicije za vječnost koja je pred nama. I John je to shvatao. Imao je slične planetne konstalacije u natalnoj karti.

Inspektorice su bile neumoljive. Potkrala se greška opštinskog odjela za dodjelu šifre djelatnosti i moga knjigovodstva koje me nije blagovremeno upozorilo na to. Uglavnom, slučaj je glup i slučaj je sljedeći: moja prodavaonica bižuterije, parfema, sunčanih naočari, galanterije i točenih parfema radi pod šifrom djelatnosti koja se odnosi na prodaju farmaceutskih i kozmetičkih proizvoda. Kako po šifri djelatnosti pripadam prvoj a ne drugoj pravnoj grupi već sam prolongirao svaki rok za uspostavljanje fiskalizacije naplatnog sistema. Kazna je 3.500 KM.

„Zašto da platim toliku kaznu?“

„Zato što kao trgovina lijekovima i kozmetikom niste na vrijeme uveli fiskalnu kasu.“

„Ali, ja ne prodajem lijekove i kozmetiku. Prodajem naočari, bižuteriju i parfeme.“

„Zaista, a gdje to vidite?“

Okrenuo sam se ka policama i izlozima i redom pokazivao:“Bižuterija, novčanici, tašne, srebreni nakit, šnale, raifovi…“

„Gospodine Hamzagiću!“ – pomalo grubo me prekinula jedna od inspektorica –„Ja ne znam o čemu vi govorite. Vaša šifra djelatnosti je upisana pod brojem 52.330 gdje 52.3 predstavlja trgovinu farmaceutskim, medicinskim, kozmetičkim i toaletnim preparatima, a ostatak koda kojeg čini broj 30 znači trgovinu na malo kozmetičkim i toaletnim preparatima.“

Gledao sam zbunjeno u police, pokretne i nepokretne izložbene pultove, ali tamo i dalje nisam vidio andole, paracetamole, brufene, vitaminske i mineralne preparate, kreme za ruke, kreme za noge, kreme protiv bora, dezodoranse i gelove protiv kostobolje. Sve što sam od lijekova imao uz sebe bila je pakla Helex-a u vlastitoj torbici. Kazna od 3.500 KM. Došlo mi je da popijem još jednu kapslu.

„Izvinite, mogu li?“ – upitao sam tiho.

„Šta molim?“ – upitala je glasno.

„Popiti tabletu.“ – vadio sam kutiju iz torbice   – „Ovo je sve od farmaceutskih proizvoda koje imam uz sebe.“

„Šifra pod kojom radite ne govori baš tako, gospodine Hamzagiću.“

„Možda.“ – odgovorio sam snebljivo dok su službenice završavale zapisnik o kaznenoj prijavi.

„Potpišite, molim vas.“ – bio je kraj službene procedure.

Inspektorice su otišle, brzo, pravo i sigurne u sebe. Ja sam ostao smušen i propisno prevaren. Možda je trebalo da se liječim gutajući naočari i novčanike. Oblikom prilagođen nakit bio bi dobar za rektornu upotrebu pri skidanju povišene tjelesne temparature.

Još tu večer zvao sam Johna na telefon.

„John, hoćemo li?“

„Hoćemo.“

„Na starom mjestu.“

„Na starom mjestu.“

„U isto vrijeme.“

„Da, u isto vrijeme.“

Sjedili smo zagledani u daljinu. Sumrak, brda poredana kao ležeći džinovi bez početka i kraja, jedno za drugim. Iza njih planina Prenj koja mi se nekad, u sretnije dane, čini kao svijetli Olimp bogova za kojeg tek što nisam dobio pristupnicu. Sad je tamo samo tamna zemljina mrlja ispod još tamnije nebeske kape čije crnilo nezaustavljivo i temeljito guta sav horizont i sve što je po njemu. Bogovi su otišli. Ostavljen sam na cjedilu.

„Pa, šta se događa?“ – pita me John.

I baš kad sam mislio ispričati kako se ponovo borim sa anksioznošću i depresijom, kako mi pacov jede auto i kako bih uskoro u cilju liječenja umjesto setralina i alprazolama mogao početi gutati naušnice i bedževe, odustao sam od te namjere. John bi me mogao proglasiti prvoklasnim luđakom.

„Uglavnom, ništa posebno.“ – odgovorio sam.

Hodža je ukuisao. Vrijeme je bilo jaciji i vjernici su išli ka džamijama. Vidjelo se sa visine. I mi smo imali svoj ritual. U tačno određeno vrijeme otvorili smo svoje kutije sa antidepresivima i progutali ih u nekoliko gutljaja vode.

„Aaah, to je to.“ – uzdahnuo je John.

„Da.“ – potvrdio sam.

Nadamo se da će serotonin uraditi svoje u našim mozgovima i da će već sutra, za dan, dva, tri ili deset, osvanuti ono sjajno jutro kad ću znati da je još jedna depresivna epizoda iza mene, da mogu ići dalje i više u pronalasku sebe i svog mjesta pod kapom nebeskom. Bez obzira na sve, John i ja smo nepokolebljivi u toj namjeri. Imamo pravo na to. Nije bilo potrebe da bilo šta više kažemo da bi smo se razumjeli oko toga.        

 

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
U najtežim vremenima, kad su mnogi dizali sidro, kad smo bili gotovo pred gašenjem, radili smo bez pare i dinara. Čuvali zajedno s vjernim navijačima...
Pet osoba je zadobilo povrede, dok su tri osobe privedene u policiju nakon nereda koji su se u nedjelju, 20. oktobra, uveče dogodili u centru...
Ako imate manje od 50 godina i živite na prostorima bivše Jugoslavije, na pomen Mostara teško da će vam pasti na pamet Srbi. Grad...
U bjelopoljskoj kotlini i Mostaru utemeljeni su književnik svjetskog ugleda Vladimir Pištalo, profesor muzike Mustafa Šantić, pa već pomenuti Minja Bojanić i Dijana Šoše, a...