Da vrijeme leti nije nikakva posebna mudrost, jerbo su još stari Rimljani konstatirali proverbij tempus volant kao neumitnost prolaznosti i bezmjerja oko nas. No da letenje vremena nema samo “ornitološku” naoko sporost, potvrđuje nam mlazno letenje vremena uz probijanje zvučnoga zida, što se uvijek dogodi onda kada se sjetimo obljetnice neke mlade ljudske smrti. Poput one Predraga Lucića.
Bi li čovjek rekao da je prohujala već peta obljetnica od njegovog preminuća? Teoretski peta, a u naravi doskora i šesta. Ne čini li nam se da je otada, od one strašne vijesti nedugo nakon njegovog pada od kobne bolesti, prošlo jako malo vremena? Pet godina je jako puno vremena: ama, kad promislimo na Predraga imamo osjećaj kako je još jučer bio tu pokraj nas, s kosom skupljenoj u rep, dječačkim osmijehom i kariranoj košulji na sebi…
Ne jednom svjedočili smo kako nam mimo oči mine čovjek za čije sve radove ili talente nismo ni znali, ili smo znali na razini kvizaške informacije, a ne i stvarne spoznaje. Znamo za njegov golemi doprinos novinarstvu, kao i hazarderstvu što ga je bespoštedno i prema sebi i drugima bio provodio u tom svojem do istine razgolićenom žurnalizmu, no znamo li za njegov redateljski rad u kazalištu i dramske komade što ih je bio pisao za teatar? Znamo i za njegovu alternativnu poeziju što ju je pisao pluskvamduhovito u svojim bravuroznim i virtuoznim varijacijama nalik na one što su, povodeći se zadanom temom, u glazbi bili komponirali Ludwig van Beethoven, Johannes Brahms ili Gustav Mahler u svojoj Četvrtoj simfoniji; ali znamo li da je Predrag pisao i klasičnu poeziju koju ne čine parodije na već postojeće stihove?
A baš ozbiljna poezija bila je prva pratilja Lucićeva i u njegovim kazališnim tekstovima. Ne samo da mu svaka replika ima blještavu pozlatu poetičnosti, nego je i u svoje i u neke tuđe radove nadopisivao čitave pjesme koje su davale živost samome komadu na pozornici. Kao neizlječivi antiratni propagandist, on je pišući poetske dijelove za dramu “Majka Courage i njezina djeca” Bertolta Brechta napisao i možda najjače svoje stihove, čiji estetski kalibar veći je i širi od cjelokupnoga topništva na ratištu: “Kupi mi, mama, jedan mali rat/ Kakav nitko nema,/ Sa mnom neka raste;/ Kupi mi, mama, jedan mali rat,/ Neka druga djeca/ Zavide i pate./ A kad veći budem no stariji brat,/ I rat bit će velik,/ Dijelit ću ga svima;// Prosjaku i kralju jednako ću dat,/ I ranu i čelik/ Neka svatko ima (…) Skuhaj mi, mama, jedan krepki rat,/ U ratu je snaga,/ Daj da budem jači.// Začina stavi, putem ćeš ih brat,/ A topovskog mesa/ Uvijek će se naći.”
Na istom je mjestu i “Oda hrabrosti”, jednokitična oktava stihova, gdje je svaki neparni dvanaesterac vezan unutarnjim, leoninskim srokom. Divni elementi i antike i komike: “Budite kuražni, hrabri i odvažni…/ Sokoli nas nebojša život./ Stavi nam na kosti pancire hrabrosti,/ I ničeg kad nemamo ispod./ Život nas poklopi, postanu oklopi/ Slitina za sitne novce,/ Vjerujte, panceri, željeznoj materi/ Da hrabrost je kuraž od ovce.”
Ingeniozno.
Svi koji su makar i ovlaš pročitali isprva na stranicama tjednika Feral Tribune ili kasnije poslušali koju od satiričnih pjesama savršeno persifliranih na zadanu temu iz lektire ili literature što ih je Lucić pjevao zajedno s Borisom Dežulovićem u kafansko-kabaretnim nastupima pod egidom “Melodije Bljeska i Oluje”, shvatili su već na prvu kako je Predrag bio istinski poeta ludens. I lud i zaigran: Lucić de iure i Ludić de facto… Evidentna brzina kojom je kovao svoje stihovane maštarije i provodio ih do u efektne zajebancije, te lucidnost kojom je sve te svoje versifikacijsko-prozodijske domišljaje zaogrtao u vrckavi plašt ritma i rime, nisu imali ni prauzora ni nastavljača.
Pretočno je u jednom svojem eseju Miljenko Jergović za Lucića kazao da je on “jezikotvorac”, čovjek koji je znao s riječima i jezikom drugačije od sviju, neslučajno ga usporedivši s meštrom rječotvornih igrarija Ivanom Slamnigom. Neskromno mi se čini kako je Lucić velikoga klasika u toj utrci malo i prešišao, makar u obilanci, ponajprije ga dobivši premještanjem trke na dulju dionicu staze, i stvorivši obimniji opus. Iako je živio kraće…
Afirmiravši se pišući “primijenjenu poeziju”, kako je to žanrovski odredio Arsen Dedić, po kojoj je ostao široko prepoznat i priznat, pomalo je nepravedno iza očiju javnosti ostala Predragova takozvana ozbiljna poezija. Premda se i u njoj naš pjesnik bavio tobože šašavim i zafrkantskim temama, kao u knjizi “Ljubavnici iz Verone” (2007.), koja je sva ustvari sastavljena od nekonvencijalnih dijaloga, kadšto i monologa, čime se opet ističe autorova “kazališnost” bez koje on ne može. Poezija je Lucićevo sredstvo izraza, a dramatičnost okvir unutar kojega se ona pohranjuje… Ova je poezija inspirirana natpisima sa zidova u Julijinom dvorištu, nekom vrstom javnoga grafiterstva, i, opet, nekim oblikom dramskog jezika. Svi oni ljubavni plusevi u natpisima Gino + Paola, Xabi + Chavela ili Саша + Ира… podsjećaju pjesnika na križeve s vojničkoga groblja veterana u Arlingtonu. Pa će se, na jednom mjestu, Julija zapitati: “Taj zid/ Romeo/ Je li to ljubav/ Ili je/ Masovna grobnica”.
I u drugoj knjizi seriozne poezije, “Mjesec iznad Splita” (2012.), pjesnik se poigrava sa sudbinama splitskih redikula kojih je puna kultura sjećanja ovoga grada i čije anegdote i dandanas reprezentiraju dobar bokun urbanih usmenih legendi. Svaku urbanu legendu ionako čine likovi iz suburbije ili iz ruralnih zavičaja premještenih ovim ili onim razlogom u centar gradske priče. Ili središte priče o gradu. “Mjesec iznad Splita” izvrsna je pjesnička knjiga, temeljito nepročitana kao i mnogi ini odlični libar kojeg od poetskih odličnika, koji su nas trajno obuzeli nekim svojim inim djelom. Tako je ostao nepročitan i spomenuti Arsen, ali i Jakša Fiamengo ili Momčilo Popadić, jer smo sebi nametnuli uvjerenje kako smo ih dovoljno upoznali, i takvi su nam sasvim lijepi: kroz one svoje radove što su samo bili brži po svojem mediju realizacije ili slatkoći osobne percepcije.
Predrag Lucić u ovoj je knjizi donio nekoliko finih poema posvećenih stvarnim ljudima koji su svojim redikulstvom u kolektivnoj memoriji Splita sami sebi podigli nerazrušivi virtualni spomenik. Bili su davno prije svojega vremena: kad su inaugurirali virtualni imaginarij kao supstitut za tvarnost i taktilnost. Danas su virtualni i muzeji i novine stvarnost; splitski redikuli i ini oriđinali to su znali dok su nam se rugali gledajući nas kako sebi utvaramo kako se mi sprdamo s njima… Pa će napisati Lucić poemu o Karuzu, marangunu koji je umislio da je veliki tenor kojemu se smiješi karijera u milanskoj La Scali i njujorškom Metropolitanu, a kojemu su Splićani priredili ispraćaj brodom preko Atlantika i doček s druge strane Marjana, u Sjevernoj luci: “Karuzo je grdelin što pjeva/ U kavezu njihovoga smijeha…” I zaključuje pjesnik: “On kufere uvijek nosi prazne/ Da se u njih smjesti/ Čitav grad”.
Budem li ikad sastavljao antologiju makar i dalmatinske poezije, u njoj će se naći Predragova pjesma “Poslije Karuza”: “Kuću u kojoj živim/ Sagradio je čovjek/ Koji toliko voli ptice/ Da ih ne pušta da lete/ Od straha da ne padnu// Zatvara ih u krletke/ Pred koje sjedne/ I natoči marachino// O letu mi pjevajte/ Ptice/ O letu mi pjevajte// Taj čovjek/ sagradio je kuću/ U kojoj živim// I pjevam”.
Često rabeći i splitski sleng, kao i one prežitke čakavštine koji nisu ishlapili u izmaglici zaborava, Lucić je ispjevao i nekoliko dijalektalnih pjesama, pa makar nadahnut idejom iz daljine i tuđeg jezika (“Hank Williams: I’ll Never Get out of This World Alive, u prepjevu banda Sućidar Hillbillies”): “Tunja mi pukla otišla ciplu/ Draga mi pobigla drugon čoviku/ Jebeš to šta se borin ka div/ S ovega svita ja neću poć živ (…) Veštit za misu kad Bog bi mi da/ Kapot bi na meni izgorija/ Ma jebeš to šta ću se borit ka div/ S ovega svita ja neću poć živ”.
U dubini svojega bića Predrag Lucić nije bio religiozan: Svejedno i po antiratnoj duhovitosti i po svojoj humanističkoj duhovnosti on je bio – prereligiozan! I to ne kao zabludjela ili izgubljena ovčica nekog od bogova s Olimpa, Golgote ili Valhale, nego kao istinski pastir koji traži, bdije nad njim i čuva ga, njega – čovjeka… Predragi čovjekobog, Predrag Lucić. Ona lucidna predragocjenost. Onaj isti predragi dječak Predrag, koji ostaje među nama u vlastitim mu stihovima:
I još sam dijete
Ako se ne odrasta
Pucajući u istine.
