foto: Kultura sjećanja
Dva mlađa Albanca došla su posjetiti svog starijeg prijatelja i logorskog sapatnika koji se, nakon dvadestogodišnjeg boravka u inostranstvu, vratio u svoje mjesto.
Ilijaz i Smail, porijeklom iz Prizrena, tada nepuni tridestogodišnjaci, radili su u drugoj polovini osamdesetih godina kao pekari na području opštine Slavonski Brod. Od 1989. radili su u Slavonskom Šamcu i hljeb dovozili na prodaju u Bosanski Šamac. Krajem 1991. odlučili su da otvore pekaru u Bosanskom Šamcu. Iako je rat bjesnio u Hrvatskoj, nisu ga naslućivali u Bosni. A to je bila greška.
Aprila 17. 1992. srpske paravojne snage „Beli orlovi“, potpomognuti jedinicom JNA, okupirali su Bosanski Šamac i proglasili „Srpsku opštinu Bosanski Šamac“. Izlaz iz grada više nije bio moguć. Nekoliko dana kasnije Ilijaz i Smajl bili su uhapšeni, ne znam da li kao Albanci ili kao navodni špijuni, i dovedeni u logor u prostorijama teritorijalne odbrane.
Nekoliko dana kasnije s grupom zatočenika prebačeni su u jedan magacin u selo Crkvina. Dana 7. maja 1992. grupa „Belih orlova“ upala je u magacin, domaći stražar nije ih mogao spriječiti. Počeli su uz malo pitanja redom ubijati kao osvetu za pogibiju jednog njihovog pripadnika na ratištu. Neke je ubio njihov šef, Slobodan Miljković Lugar, a većinu njegov pomoćnik s nadimkom “Tralja”. Smajl je za dlaku izbjegao smrt. O tome mi je tihim glasom pričao jedne večeri u logoru u Vlasenici.
Kad se to zvjerstvo bližilo kraju, Tralja je udario Smajla pištoljem u glavu i oborio ga na zemlju. Smajl je bio skoro onesviješten. Tralja je repetirao pištolj da ga ubije, ali je Lugar rekao da je dosta. Onda je Tralja rekao: „Pusti me, šefe, još ovoga.“ Lugar je rekao da je dosta i upitao Smajla šta je on. Smajl je odgovorio da je pekar. Onda je Lugar rekao: „Ne vrijedi trošiti metak na pekara“ i Tralja je odustao. Tako je Smajl ostao živ. Zlikovci su te večeri ubili 16 zatočenika.
Slobodan Miljković Lugar dospio je na optužnicu suda u Hagu za zločine u Bosanskom Šamcu. Međutim u Hag nije dospio. Godine 1998. ubijen je u Kragujevcu. Navodno u svađi u jednoj kafani, ali neki izvori kažu da ga je ubila srbijanska služba bezbjednosti jer je izjavio da će u Hagu otkriti ko ga je slao u Bosnu. Mirko Jeleč, novinar iz Doboja, u svojoj knjizi „1992“ govori o tome da su jedinice „Belih orlova“ bile popunjene pripadnicima srbijanske DB. On navodi izjavu jednog penzionisanog pripadnika DB: „Drugi je deo Jedinice u Pazjošu kod Iloka dobio zadatak za zauzimanje Bosanskog Šamca. Tu su grupu predvodili Lugar, Crni i Debeli.“ Sva su trojica došla u Bosanski Šamac.
Ja sam odveden u logor 9. maja 1992. Do novembra 1992. bili smo zajedno zatočeni u prostorijama SUP-a i u magacinu TO u Bosanskom Šamcu. Često su dolazile grupe ili pojedinci da nas maltretiraju. Najviše je straha bilo kad su dolazili „Beli orlovi“. Izvodili su nas, neke udarali, tjerali da pjevamo naprimjer: „Od Topole pa do Ravne gore sve su straže generala Draže.“ Za obrok smo dobijali samo jedan komad hljeba s mermeladom.
Ilijazu i Smajlu pomagali smo dijeleći ono što smo dobijali od naših porodica jer oni nisu imali nikoga svoga.
U novembru smo prebačeni u logor Batković, a vrlo brzo jedna grupa nas kao radni vod u Vlasenicu. Tu su sa mnom bili i Ilijaz i Smajl. Ubijanje je u logorima u Vlasenici bilo prestalo. Mi smo radili svašta: ložili smo kotlovnice, radili u proizvodnji parketa, istovarali kamione u Crvenom krstu, rušili stare kuće, išli u sječu šume, meli i čistili ulice, kopali grobove…
Smail je s našim Šamčaninom Igorom Rukavinom Crpkom bio odžačar i čistio odžake po stambenim zgradama. Ja sam radio u „Šipadu“ pa sam sa silosa za piljevinu viđao njih dvojicu kako hodaju po krovovima višespratnica.
Nakon napornog cjelodnevnog rada vraćali smo se u spavaonu zatvor u nekadašnjem sudskom arhivu. U sobi smo imali peć za grijanje, a kad je bilo vremena, pekari su nam od brašna ukradenog iz skladišta Crvenog krsta pravili razne pite.
U maju smo se vratili u bazni logor Batković. Smajl mi je govorio: „Samo da izađemo. Mi ćemo od naših zemljaka u Hrvatskoj dobiti novac da počnemo posao.“ Ja sam otišao u razmjenu u junu 1993, a oni su ostali još godinu. Ipak su preživjeli, izašli, našli zemljake, dobili novac i započeli posao. Ilijaz je otvorio pekaru u Zagrebu, a Smajl s ortakom u Rijeci.
Ilijaz, Smail Ferataj i Ešref Zaimbegović/foto: privatna arhiva
Ilijaz je sada s biznisom u Ogulinu. S njima rade članovi njihovih porodica: djeca, zetovi, snahe. S vremena na vrijeme posjete familiju na Kosovu. A sjete se i prijatelja, logorskih sapatnika. Tako su me sada opet posjetili. Smajl i ja smo u kontaktu na društvenim mrežama. Uz kafu i šljivovicu ispričali smo se.
Dobro je da smo iz tih logora izašli živi. Spomenuli smo još niz imena naših prijatelja logoraša iz Bosanskog Šamca. Tu je: Namik, Maid, Enver, Ridvo, Ado, Stipo, fra Jozo, Mirko, Majić… Malo nas je ostalo u Bosanskom Šamcu. Većina je već godinama u izbjeglištvu u dalekim krajevima – Americi, Australiji, Švedskoj… Neki su i umrli.
Rastali smo se te večeri pune duše i s nadom za novi susret. Oni odoše kod prijatelja u Slavonski Šamac pa u Zagreb. Zaželio sam im sretan put i do skorog viđenja.
