Paleontologija budućnosti – rad Basima Magdyja (foto Dejan Habicht/Moderna galerija Ljubljana)
U iščekivanju slovenskog priznanja Palestine, Ljubljana se doima kao prava europska prijestolnica nesvrstanosti. Na raskopanom autobusnom kolodvoru miješaju se duhanski dim i znoj Ukrajinaca, Bosanaca, Hrvata i Filipinaca, uz pokojeg zapadnog backpackera. Centar grada je propisno europski gentrificiran, uz dodatni sloj propalestinskih grafita. Dok cijene kvadrata rastu, na Prešernovom trgu susreću se sajam volonterstva s rijekama turista iz zapadnih i bogatijih arapskih zemalja, a po urednim biciklističkim stazama između dobro zbrinutih partizanskih spomenika klize bicikli i osobe u invalidskim kolicima. Tko si može priuštiti, može uživati u obilnoj ponudi hamburger barova, azijskih i balkanskih restorana, jer, kao što kaže mladi Sirijac, vlasnik svježe otvorenog arapskog dućana kraj kolodvora, Slovenci kupuju sve.
Povijest transnacionalnih solidarnosti Ljubljana je posljednji put slavila prije nešto više od pola godine uz afričke ritmove na otvorenju Ljubljanskog grafičkog bijenala u MGLC-u pod vodstvom ganskog umjetnika Ibrahima Mahame. Prošlog je tjedna ovdje otvorena manja i mirnija izložba “Konstelacije mnogostrukih želja: Na istočnom horizontu” u Modernoj galeriji – Muzeju suvremene umjetnosti Metelkova kustosica Bojane Piškur i Angeline Radaković, s fokusom na nasljeđe Pokreta nesvrstanih i naglaskom na Palestinu i njezine veze s Jugoslavijom.
Kao dio istraživačke serije “Južne konstelacije” započete u Ljubljani 2019. godine izložbom “Južne konstelacije: Poetike nesvrstanosti”, čije su iteracije predstavljene i u Gwangju, Rijeci, Skopju i Podgorici, ova je verzija nastala u suradnji s londonskom galerijom The Mosaic Rooms, gdje je i postavljena 2023. godine. Uz audiovizualni nastup Ramzija Hazbouna, palestinskog umjetnika s novosadskom adresom, štand aktivističkog kolektiva No Border Craft te arapski kruh i zataar, otvorena je izložba koja se želi kritički zagledati u ogromno “političko razočaranje” “grandioznih povijesnih ideja i nedovršenih utopija” Pokreta nesvrstanih, koja skrb ne spominje, ali se čini da ju prakticira.
Kustosice citiraju Toni Morrison, koja kaže da prošlost trebamo prisvojiti, a Essa Grayeb, palestinski umjetnik koji je tamo i na rezidenciji, Nicolasa Bourriauda, koji tvrdi da je prošlost jedini preostali neotkriveni kontinent i ono jedino što se uopće još može otkrivati. Grayeb tako istražuje ostatke snova ujedinjene arapske nacije, otkrivajući ono što naziva Utopijskom arapskom republikom: vizualne materijale, koji prikazuju i oslobođenje Gaze, nastale u kratkom vremenu postojanja Ujedinjene Arapske Republike. U videoradu “Čitavo moje srce je s tobom” bavi se Nasserovim govorom iz 1967. godine, u kojem je objavio poraz i svoju ostavku, iz kojeg briše sav tekst.
Uvod u jugoslavensko-palestinske odnose donosi nam arhivski video “Drugi o nama”, intervju crnogorske Televizije Titograd s “geografski i civilizacijski udaljenim ljudima”, palestinskim studentima, snimljen 1988. godine u tadašnjoj Galeriji umjetnosti nesvrstanih zemalja Josip Broz Tito u Podgorici. Podgorički Palestinci su se, za razliku od tamošnjih afričkih studenata, spremno odazvali na razgovor, što voditeljica Snežana Nikčević objašnjava time da su “palestinski studenti navikli da od tog gostoprimstva zavise”.
Tu su izloženi i radovi iz bogate zbirke Laboratorija zbirke umjetnosti nesvrstanih zemalja u Muzeju savremene umetnosti Crne Gore, među kojima se ističe “Kompozicija” palestinskog umjetnika Kareema Dabbaha iz 1989. godine, posvećena palestinsko-jugoslavenskom prijateljstvu. Ovaj bakrorez uz pjesmu iračkog pjesnika Muhammada Mahdija al-Jawahirija “Pokoj sablastima besmrtnih mučenika” sadrži i simbole poput jugoslavenske i palestinske zastave, golubice mira te oka u čijoj su zjenici srp i čekić. Prikazani su i radovi umjetnika Omara Bsoula, Mamdouha Kashlana, Khudaira Shakirjia, Choukrija Meslija te egipatske umjetnice, marksistkinje i feministkinje Inji Efflatoun, koju je svojedobno Nasserov režim zatvorio zbog političkog angažmana.
U nesvrstani Zagreb vodi nas dokumentacija izložbe “Palestina – Oduzeta i negirana domovina”, postavljene 1979. godine u današnjem KIC-u. Autor 35 plakata koji prikazuju 385 naselja iz kojih su istjerani Palestinci je grupa bcd – CyberneticArt, čiji su članovi Dunja Donassy, Vladimir Bonačić i Miroljub Cimerman proveli sedam godina radeći na jeruzalemskoj akademiji, da bi nakratko boravili u Zagrebu prije konačne emigracije u Njemačku. Plakate je otisnuo Studentski centar u Zagrebu, koji će desetak godina kasnije deložirati Međunarodni studentski klub prijateljstva, ključno mjesto susreta stranih studenata, a s tom tradicijom nastavlja i danas uništavajući sadržaje mladih poput permakulturnog vrta i skate parka.
Najsnažniji dojam ostavljaju filmovi palestinske umjetnice Mone Rouhane Benyamin. U radu “Mjesečev pejzaž”, Benyamin istražuje tvrtku Lunar Embassy, koju je 1980. godine osnovao Amerikanac Dennis Hope kako bi prodavao zemljišta na mjesecu, te postavlja pitanje koliko Palestinaca, ili barem Arapa, posjeduje zemlju na Mjesecu. Njezin drugi rad, kratki sitcom “Nevolje u raju”, bavi se vezom humora i Nakbe, a u njemu njezini roditelji, koji su preživjeli i Nakbu i Naksu i ne govore engleski jezik, s transliteriranih kartica čitaju šale koje postaju sve jezivije.
Vezu performativnog i političkog nalazimo u radu “Uprizorenje” Ale Younis, koja se u “Planu za veći Bagdad” bavi sportskim centrom Saddama Husseina koji je projektirao i Le Corbusier, a prošao je pet vojnih udara i šest smjena vlasti. Umjetnik Larry Achiampong kroz film “Jedno pismo (Strana B)” propituje razdvojenost dvojice braće između Ujedinjenog Kraljevstva i Gane i tvrdi: “Mi smo stranci razdvojeni sustavima dizajniranima puno prije našeg vremena.”
Za projekt Nike Autor “Žurnal 242 – Sunčane željeznice”, koji prikazuje izgradnju pruge Šamac-Sarajevo 1947. godine, u kojoj je sudjelovala i palestinska brigada, kustosice napominju: “Danas se više ne usuđujemo zamisliti ovakve projekte.” Basim Magdy na vojnim svjetlosnim panoima iz Titova bunkera u Konjicu suprotstavlja natpis koji govori “Budućnost pripada nama” s ankilosaurom koji pije vodu iz pretpovijesne bare.
Beogradski KURS predstavljen je dvjema serijama radova. Prvu čini “Sloboda je nedjeljiva”, intervencija s pjesnikinjom Selmom Asotić u konferencijske govore Pokreta nesvrstanih, a drugu grafike i linorezi napravljeni za fundraiser inicijative Za slobodnu Palestinu. Američke veze nalazimo u radu “Džamija u Hatillu (Puerto Rico)” Alie Farid, molitvenom ćilimu izvezenom kao rezultat dijaloga sa zajednicama arapske i južnoazijske dijaspore u Latinskoj Americi i Karibima. Nostalgičan je izložak koji prikazuje puteve slovenske pjevačice Marjane Deržaj, koja je s Majdom Sepe, Beti Jurković i Terezom Kesovijom 1959. i 1961. godine obišla Sinajski poluotok, uključujući i Gazu i Rafah, pjevajući za plave kacige UN-a.
Bitno je spomenuti i zbirku plakata Free Palestine Poster Projecta, sedam metara dugu pjesmu “Ovdje ostajemo” Tawfiqa Zayyada, film “Krv i suze” iz 1970. godine koji prati PLO iz režije Boška Mratinkovića i kamere legendarnog Stevana Labudovića, a pogotovo istraživački rad Žige Smoliča o povijesti veza Jugoslavije i Palestine te mapiranje jugoslavenskih kulturnih suradnji s “Bliskim istokom” Teje Merhar, koje je vizualno oblikovao Đorđe Balmazović.
Što su ostaci solidarnosti vidljiviji, to su nam politike prijateljstva potrebnije. Možda danas vodimo iste razgovore kao prije sedamdeset godina, ali se ne usuđujemo sanjati tako velike snove. Možemo početi s malim snom o zajedništvu, kao što kaže Larry Achiampong: “Želim da me se pridrži, želim vjerovati da me ruke koje me grle neće pustiti da padnem.”
