Massimo Recalcati, foto: Alzogli Occhiversoil Cielo
Novalis je opomenuo one koji su se namjeravali odvažno upustiti u razumijevanje ili su čak pokušali objasniti ljubav da je jedina moguća inicijacija u ovaj mračni diskurs ona koju nude pjesnici.
Poezija bi bila jedini mogući sentimentalni odgoj, jedini ulaz u nedostupni misterij Erosa. Svakako ne onaj znanosti, koja bi iskustvo ljubavi htjela svesti na oluju dopamina u određenim zonama mozga, niti pak onaj psihoanalize koja tu misterij teži svesti na neumoljivo ponavljanje ljubavi prema majci, što znači da svaka ljubav ne bi bila ništa drugo nego obnovljeno izdanje prve ljubavi koja je bila nužno zabranjena jer je incestuozna. Ipak, sama je psihoanaliza užarenost ljubavi učinila odabranim predmetom vlastite prakse. To je ono što Freud otkriva vrlo brzo, s velikim iznenađenjem i zbunjenošću: analitičar je predodređen da postane predmetom transferne ljubavi svojih pacijenata. U tom je smislu mogao usporediti rad psihoanalitičara ne toliko s onim, često spominjanim, arheologa koji ulazi u trag, počevši od preživjelih ostataka prošlosti, drevnom zakopanom gradu nesvjesnog, koliko sa sumporastijim radom kemičara koji je dužan rukovati opasnim tvarima koje zahtijevaju krajnju pažnju i razboritost kako ne bi eksplodirale ili prouzročile štetu.
Ali ako je Freud smatrao da je ljubav u svojoj osnovi neodvojiva od nesvjesnog ponavljanja koje smješta voljenu ili voljenog na nužnu pozadinu majčinske ljubavi i njezina primarnog karaktera, Jacques Lacan je pak, hranjen Rimbaudovom poezijom, bio taj koji je naglasio kako je ljubavni susret takav ne zato što replicira nezaboravnu ljubav već proživljenu u djetinjstvu, nego zato što nas izvlači od svakog ponavljanja, jer se otkriva kao ono neviđeno, iznenađujuće, radikalno neočekivano, novo. Pjesnici su, dakle, ti koji nas uče, a ne psihoanalitičari: ljubavni susret je udarac, nalet, posjekotina, pokadšto čak i katastrofa, koja nas ogoljava od našega Ja, izvlačeći nas od umirujućeg poretka kanonske stvarnosti. Time pjesma potvrđuje da je u ljubavi uvijek u pitanju gubitak vlasti. Ne samo vlastitog Ja, prisiljenog živjeti radikalno iskustvo decentralizacije, nego i uobičajenih zakona svijeta. Naime, u ljubavnom susretu nije u pitanju samo sudbina Jednoga koji se mora otkriti kao Dvoje, nego i samog svijeta. Rađanje ljubavi ne može zaobići rađanje drugog svijeta, novog svijeta, upravo ne više svijeta Jednog nego svijeta Dvoje. Tajno dijeljenje događaja svijeta kao događaja Dvoje najkarakterističnija je radost ljubavi. Zbog toga kraj ljubavi može biti tako traumatičan. Ne samo zato što razdvajanje potkopava jedinstvo Dvoje, nego zato što svaki kraj sa sobom donosi kraj novog svijeta Dvoje, ono naglašava ne samo smrt ljubavi, nego i smrt svijeta koji je ta ljubav rodila. Kraj jedne ljubavi jest kraj jednog svijeta. Zato su pjesnici oduvijek pjevali agoniju njezina kraja zajedno s ljubavnim ushitom. Ako ljubav označava novi početak svijeta ili, još bolje, pokazuje da događaj svijeta nikada ne prestaje započinjati, njezina smrt sa sobom nosi smrt svijeta Dvoje. Ako je ljubav unijela ježnju vječnoga u bivanje vremena, njezin kraj ne briše tu ježnju, nego pokazuje njezinu prolaznost. Bez ljubavi svijet gubi svoj život, svoju nomenklaturu, svoje postojanje. To također znači da ljubavni susret, kao i svaki susret, spada u čisti režim slučajnosti. Ne može se predvidjeti, ne može biti nužan, ne može biti dio nekog programa. Za svaku ljubav uvijek vrijedi ono što je Picasso rekao o vlastitom umjetničkom stvaralaštvu: “Ja ne tražim, ja nalazim”. Ljubavni susret nosi sa sobom tu pometenost (spiazzamento), to je događaj koji ne ovisi o našem traženju, nego nalikuje pohodu, osjećaju da smo pronađeni. Neočekivani događaj koji probija svaki automatizam, neočekivani udar koji čini da se svjetlo pojavi u tami. Ipak, u svakom ljubavnom susretu ima nešto, još nas uče pjesnici, što nas ovlašćuje da kažemo da je to ponovni susret, ponovno nalaženje. Ne događa se to samo u trajanju ljubavi; događaj prvog susreta teži ponavljanju, ne teži iscrpljivanju; postojanost, predanost, navika pretvaraju čistu slučajnost tog susreta u nužnost zapisanu u zvijezdama, u ponavljanje koje nalikuje, kako piše Giuseppe Ungaretti, “užarenom miru”. Ali i to se događa kada Dvoje žive osjećaj da su se već vidjeli, upoznali, susreli. U drugom vremenu, u drugom životnom dobu, u drugom svijetu.
Platon je izgradio mit o Erosu na ovom osjećaju kao mit o ponovnom uspostavljanju “cjeline”, kojoj je suđeno da se najprije prepolovi, a zatim opet učvrsti zahvaljujući moći Erosa koja omogućuje dvama podijeljenim dijelovima da ponovno otkriju svoje drevno zajedničko podrijetlo. Ljubavnici zapravo izražavaju osjećaj prepoznavanja onih koji su se već upoznali, pa iako to ne vodi ni u kakvu “cjelinu”, govori nešto suštinsko o ljubavi. Ne toliko u mantičkom smislu koji bi susret definirao kao fatalni usud, već napisan, koji se već zbio, koliko u smislu u kojem u susretu Dvoje susreću nešto svoje što ih ipak iznenađuje jer dolazi od drugoga. To je struktura svakog susreta: drugost koja nas uznemirava, kako bi rekao Freud, jer nas izlaže nečemu što je istodobno i strano i domaće. Zapravo, to su dva najdublja korijena ljubavnog osjećaja.
Još jedna lekcija koju možemo naučiti iz ljubavnih pjesama jest da nema ljubavi između duša jer je ljubav vazda ljubav između tijela. Pjesnici to ne zaboravljaju i zato se zadržavaju na detaljima tijela onoga koji plijeni našu ljubav. To su kosa, usne, lice, leđa, jezik, glas, oči, grlo, dah, ruke, pupak, srce, grudi, prsa, čelo, trepavice, bedra, stopala, zjenice, zubi, ramena, ruke, krv, koža, trbuh, palčevi, pluća, prsti, suze, meso. Ljubavna erotika uzdiže svaki detalj tijela do dostojanstva božanskog. Ne postoji ljubavna poezija koja ne dočarava tijelo voljene osobe. Ljubav pokazuje ne toliko da tijelo krije dušu, nego da nema duše koja nije tijelo. Zato je pisanje o ljubavi kao vođenje ljubavi. Ne samo kazivati, nego zapravo voditi ljubav. To je požuda poetskog pisma. Katastrofa jezika, rekao bi Paul Celan. Ne koristiti jezik kao da je oruđe, nego dopustiti da vas prožme njegova trauma, nemogućnost kazivanja koju on nosi sa sobom kao svoju najradikalniju tajnu. Zbog toga je riječ ljubavi uvijek poetična i obrnuto, svaka pjesnička riječ je riječ ljubavi.
Dotiče se nemogućnosti činjenja i bivstvovanja Jednog s Drugim, iluzije cjeline, bezostatna spoja Dvoje.
Zbog toga se ljubavna poezija odriče svakog vlasništva, svakog prisvajanja, svakog otimanja. I zbog toga je jedna od najviših gesta ljubavi zatvoriti oči, odustati od budnosti, izgubiti više nego steći, dati više nego imati, voljeti više nego biti voljen.
Za ljubav nije potrebna samo želja i njezina erotičnost, nego, što od svih pjesnici još najbolje znaju, i briga. Ljubavnici su kristali koji zahtijevaju da se prema njima odnosimo s “milošću pažnje”, kako bi rekla Simone Weil. Zato ljubavni susret, kada se dogodi, prekida pustinju postojanja i njegova nehaja. Privremeno obustavlja našu sudbinu kao bića bačenih u postojanje. Omogućuje iskopati utočište, nišu, kutak odvojen od okrutnosti života. Omogućuje nam da ne odustanemo od svoje ranjivosti. Ne može se ne voljeti nezaštićeni život voljenog. Ne njegov prestiž ili njegova slava. Ne njegova moć ili njegovo znanje. Ne njegovo imanje ili njegovo carstvo.
Nego samo majušni neprevodivi život vlastitog imena, njegovo najogoljenije srce.
Preveo s talijanskog Mario Kopić
Massimo Recalcati, Nella poesia si incontrano Eros e Psiche, La Repubblica, 29.1. 2024.
