Foto: Arhiv/Oslobođenje
Cecelija moja, Cece s ovog svijeta odlazim u čudu.
Nemoj tako Mano moj, nećeš ti nama još nigdje, rekla sam urlikom koji je prolamao suze. Manojlo Blum, moj suprug i glava naše porodice je već danima ležao na samrtnoj postelji, a ja nikako nisam mogla da se pripremim na njegov odlazak.
Život je čudan, ali je ništa u poređenju s našim Emerikom. Da nije tebe, mislio bih da umišljam, da lud odlazim… ali i ti svjedočiš da smo s ove četiri ruke podigli onakvog sinčinu. Ehhej, samo kad se sjetim. Poslaše nas ovdje bez prebijene pare, nas kuferaše da gradimo Bosnu i Hercegovinu. Proveo sam svoj život na prugama i među vozovima i mislio sam da doprinosim i gradim, širim ideju našeg Carstva, a pogledaj samo našeg Emerika. Izgradio je i unaprijedio Bosnu i Hercegovinu više nego svi mi kuferaši zajedno. Ehhej, nije li to čudno? Da je silna snaga u jednom čovjeku, da naši nisu pogriješili što su nas poslali ovdje…
Odmori se Manojlo, pusti sada to, rekla sam mu, sada već mirnijim tonom prošaranim ponosom. Njegove riječi bile su živa istina sa samrtničke postelje. Naš Emerik jeste uradio više za ovu državu nego svi mi zajedno.
_____
Emerik Blum, sin Cecelije i Manojla, mađarskih Jevreja koji su u Sarajevo stigli iz Austro-Ugarske kako bi „gradili i modernizirali ove prostore“, svojim vizionarskim vještinama, velikim umom i srcem, ostavio je neizbrisiv trag u bosanskohercegovačkoj historiji. Neumorno je, od svojih dvadesetih, do kraja života unosio duh progresa.
Blumove revolucionarne dvadesete
Upozoravanje na rastuću opasnost fašizma bio je jedan od ciljeva progresivne ljevičarske umjetničke grupe Collegium Artisticum koju su osnovali Oskar Danonon, Meša Selimović, Ismet Mujezinović, Vojo Dimitrijević. Rame uz rame, kao jedan od osnivača stajao je i dvadesetogodišnji Emerik Blum, „jedan od najistaknutijih predstavnika te generacije“, kako ga je u svojim memoarima opisao Danon.
Budući da je početak Drugog svjetskog rata obilježilo hapšenje antifašista, većina članova otišla je u partizane. Djelovanje grupe je prekinuto poslije svega tri godine rada, ali revolucionarni, progresivni antifašistički duh nastavio je živjeti.
Emerik Blum pridružuje se Komunističkoj partiji Jugoslavije i uključuje se u Narodnooslobodilačku borbu. Po povratku sa studija iz Češke, kao komunista, uhapšen je i odveden u logor. Ostala je upamćena anegdota da se Emerik tada spasio od sigurne smrti izjasnivši se kao Jevrej, a ne komunista. Komuniste su odmah ubijene, a Emerik je promijenio nekoliko logora dok nije stigao u Jasenovac.
U Jasenovcu je kao zatvorenik održavao električnu centralu i polako pronalazio načine da pobjegne. Pružila mu se prilika 1944. godine kada je testirao skelu koja je služila upravi za komunikaciju preko rijeke Save. Šest zatvorenika napalo je stražare, a samo je Emerik doplivao na drugu obalu. Noć je proveo na vrbi dok su ga stražari tražili. Ujutro je sišao i stigao da prve kuće. Na njegovu sreću, bila je to kuća komuniste iz koje je otišao u Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije.
Bez luđaka nema pametnog posla
Rat je završen, borba za preživljavanje je prestala, a genijalni um Emerika Bluma nastavio je donositi duh progresa. Emerik se našao na nekoliko pozicija – bio je načelnik u Ministarstvu industrije i rudarstva BiH, generalni inženjer Generalne direkcije Savezne elektroprivrede, generalni direktor Direkcije za elektroprivrerdu Vlade FNRJ, pomoćnik ministara Elektroprivrede i predsjednik Komiteta za elektroprivredu, a svoj životni projekat započeo je 1951. godine kada je osnovan Elektroprojekt.
To je mali projekat koji je genijalni Blum razvio do srazmjera svjetskog giganta, kompanije koja je u jednom trenutku imala 42.000 zaposlenih. Kao osnivač i prvi direktor Energoinvesta, Blum je pomjerao granice poslovanja. Vjerovao je da je snaga kolektiva u kvalitetnoj selekciji kadrova.
Iako iz Jugoslavije, Energoinvest je surađivao sa američkom konsultatntskom firmom kako bi reorganizirao menadžment na najbolji mogući način. Charles Shoe tvrdi da je tada više naučio od Emerika nego do bilo kojeg direktora u 30 godina rada. Umjesto radničkog samoupravljanja, Emerik je odlučio pronaći najbolji model, a potom je formirao je vlastitu prodajnu mrežu.
Baveći se izvozom, Emerik Blum otvorio je Jugoslaviju svijetu. Japancima je „otimao“ posao, a postrojenja je povezao s elektro-firmama u Francuskoj, kada je odlikovan titulom „Viteza Legije časti“ Francuske. Titulom koju je ustanovio Napoleon Bonaparte kao priznanje za vojne ili civilne zasluge bez obzira na porijeklo, vjersku pripadnost ili mjesto rođenja.
Osim viteške titule i pomjeranja granica u poslovanju, Blum je kao pravi vitez djelovao i u nauci. Vjerovao je da se razvoj temelji na mladima i njihovom entuzijazmu pa je unutar Energoinvesta formirao naučno-istraživačke centre. Stipendirao je oko 3.000 mladih godišnje, a među njima su bili i čuvena teniserka Monika Seleš kao i muzičar Nikša Bratoš.
Blum je vjerovao je da je znanje skupo, a jedna od izreka koje su ostale upamćene je „Fakultet je naša najvažnija tvornica. Znanje je skupo, da nije, siromašni bi ga imali”. Druga izjava koju pamtimo je nastala u Energoinvestu, u vrijeme kada je stigao, vjerovatno prvi računar na našim prostorima: „Ljudi su osnov svega… bez njih ništa ne radi, pa ni kompjuteri“, rekao je Blum.
Htijenja, želje i snovi
Emerik Blum je rođen 1911. godine u gradu u kojem ga mnogi smatraju za jednog od najznačajnijih ljudi djelovali u 20. stoljeću u Sarajevu. Ne iznenađuje da se Emerik našao i na poziciji gradonačelnika grada. Iako je bio gradonačelnik u doba najvećeg procvata grada, Blum, skromnog mišljenja da nije uradio mnogo je izjavio:
„Vrijeme koje sam proveo kao gradonačelnik, želio sam između ostalog da aktivnije i adekvatnije uključimo mjesne zajednice u kreiranje i realizaciju života grada. Zatim, ta birokratizacija. Ona je toliko snažna, ljudi lutaju za najobičnije uvjerenje ‘od Poncija do Pilata’. Zašto? Želio sam mnogo toga da pokrenem na debirokratizaciju, ali eto, sve to ostadoše samo moja htijenja, želje i snovi”.
Nažalost bolest je spriječila Emerika da ostvari svoje ideje, umro je 24. juna 1984. godine nakon što je završio svoje posljednje poslove u odboru za organizaciju 14. Zimskih Olimpijskih igara u Sarajevu.
Portret Emerika Bluma
Kada bismo, poput njegovih kolega i kolegica iz Collegium Artisticum željeli naslikati Emerika Bluma, zvanog Imre, na slici iz najranijeg djetinjstva naslikali bismo „nestašnog dječaka“ kako je jednom prilikom opisao sam sebe. Nešto kasnije, naslikali bismo studenta kojeg zbog revolucionarnih ideja protjeruju iz Češke sa studija.
Potom naslikali bismo poslovnog čovjeka koji voli domaću trpezu i uživa u lovu. Kistom bismo zabilježili i trenutak kada Zemaljskom muzeju poklanja 107 eksponata iz lova. Vjerujem da bi to bila sjajna slika. Baš kao i ona u kojoj prima titulu viteza ili Šestoaprilsku nagradu.
Naslikali bismo i njegov porodični portret – suprugu Matusju, profesoricu klavira i njegovog sina Pavla, inžinjera elektrotehnike. Iz današnje perspektive porodičnom portretu bismo mogli dodati i Sonju Blum, Emerikovu unuku koja je spojila umjetnost i nauku.
Umjesto toga, Emerik Blum živi na Grbavici – tamo jedna ulica nosi njegovo ime. On živi i u Češkoj gdje pod njegovim imenom djeluje Udruženje studenata. Sigurno uživa i u, po njemu nazvanom Naučnoistraživačkom institutu za računarske nauke i inženjerstvo. A, kada nije u svojoj bisti ispred Energoinvesta, Emerik putuje na kovertama jer je BH Pošta izdala je personaliziranu poštansku markicu s njegovim likom. Jednom godišnje oblači odijelo i pojavljuje se na skupštini Internacionalne akademije nauka i umjetnosti u BiH (IANUBiH), gdje se najboljim privrednicima dodjeljuje nagrada pod njegovim imenom.
Tako Emerik svjedoči svojoj zaostavštini, a naše generacije rođene poslije rata toga nisu ni svjesne.
***
Sjedim i pijem svoju tursku kafu. Danas sam ustala još kasnije nego jučer. Dok gledam popodnevno sunce kroz kuhinjski prozor, prizor upotpunjuje prazna šoljica esspresso kafe. Emerikova je. Iako je on još jutros ustao u šest i otišao, osjećam tu je.
Ponekad se pitam zašto nas je sudbina spojila, ali on uvijek kaže da se izuzetno slažemo, dopunjujemo i cijenimo baš zato što smo toliko različiti.
Sjedam za klavir i sviram najniži A0 i najviši C8 – Matusja i Emerik, C8,AO – Emerik i Matusja.. Znam da tako zvuči naša ljubav. Ipak skladno.
Skladam nas, čak i kada plivam na moru, a on lovi u planini.
