Izbjeglice na brodu na putu za Dover: Milioni ljudi nemaju drugi izbor nego da napuste svoju domovinu/ Foto: Gareth Fuller/dpa
Od pijeska saharske zone do obale Sredozemnog mora, od divljine Dariena u srednjoj Americi do Bengalskog zaliva: milioni izbjeglica i migranata na putu su koji je postao sinonim očaja, iskorištavanja i smrti. To je jedan od najvećih izazova našeg vremena.
Mnogo se puta sada javljaju pozivi za oštrijim mjerama. Mnoge su evropske zemlje najavile da će postupak traženja azila izmjestiti, tražioce azila jednostavno deportovati ili zakone o useljavanju pooštriti. Ti planovi sve više dolaze u modu – ali su oni pogrešni.
Fokus na odvraćanje, kontrole i urede za provođenje zakona zanemaruje osnovna prava na azil. Postupak je nedjelotvoran i neodgovoran, jer on vodi do toga da ljudi ostaju zaglavljeni na putu – ili se moraju izložiti još većem riziku.
Izazovi, koje sa sobom nose migraciona kretanja, jesu veliki. Ali da bismo ih savladali, moramo proširiti svoje poglede. Potrebno je hrabro vošstvo i strategija koja djeluje na svakoj etapi tog puta.
Kako bi mogla izgledati takva strategija?
Kao prvo, važi da se treba boriti protiv uzroka bjegstva. Mi moramo riješiti konflikte, stvoriti više sigurnosti, jačati ljudska prava, održivo i pouzdano finansijski podsticati rast i otpornost. Sve to utiče na uzroke protjerivanja i migracije ako se investira u budućnost ljudi. Ako se ove investicije ne realizuju, naprimjer ako se smanjuje razvojna pomoć, to je pogrešan put!
Broj sigurnih mjesta za preseljenje i drugih sigurnih puteva za izbjeglice i migrante relativno je mali.
Milioni ljudi nemaju drugi izbor nego da napuste svoju domovinu. Trajni konflikti i povrede ljudskih prava, nepodnošljivo siromaštvo i razorno dejstvo klimatskih promjena prisiljavaju ih na bjegstvo.
Ako se radi o prihvatanju izbjeglica i migranata, najsiromašnije države često su najvelikodušnije. Ali one su jedva u situaciji da prihvate još više ljudi i da ih uspješno integrišu. Ovo opet vodi daljoj migraciji – ko ne bi tražio bolju budućnost ako nema stan, nema posao, često ni pristup obrazovanju i zdravstvenom obezbjeđenju?
Bogate države i međunarodne finansijske institucije trebalo bi zemljama uzduž ovih ruta zbog toga staviti na raspolaganju potrebne resurse. I to tako da i društva koja primaju migrante mogu od toga profitirati. Škole, univerziteti, preduzeća, trgovina, ekološki projekti znače nadanje za sve. Ali samo ako toga ima dovoljno.
Prosperitetne države mogu više uraditi i u vlastitoj zemlji. Broj sigurnih mjesta za preseljenje i drugih sigurnih puteva za izbjeglice i migrante relativno je mali. Vize za spajanje porodica, obrazovanje i posao, sezonske mogućnosti zapošljavanja i pristup privatnim programima sponzorstva mogu urediti migraciona kretanja – i biti alternative za neregularni prelazak. Ako ima dovoljno mjesta, može se ostvariti osjetno djelovanje.
Bolje upravljanje migracijama imalo bi istovremeno više prednosti:
• Kao prvo, to bi doprinijelo tomu da se u prosperitetnim zemljama popunjavaju nedostaci na tržištu rada. Oni su veći nego što su mnogi svjesni. Nedostatak radne snage košta gospodarstvo 1,3 biliona dolara godišnje, a sa starećim stanovništvom problem će na Globalnom sjeveru biti samo još veći. 90% osoba od 10 do 24 godine živi u zemljama u razvoju.
• Kao drugo, smanjio bi se pritisak na sisteme azila. Neki migranti traže azil jer nemaju legalne mogućnosti ulaska.
• Kao treće, to bi štetilo kriminalnim trgovcima, ljudima time što bi se smanjio broj njihovih potencijalnih žrtava.
Prebaciti postupak traženja azila u treće zemlje protiv je međunarodnog prava.
Kod takve strategije ne radi se samo o velikoj politici. Saradnja s ljudima, s izbjeglicama i migrantima mora se proširiti. Potrebno je više ponuda savjetovanja, naprimjer o ponudama zaštite u trećim zemljama, a cilj mora biti svuda izgraditi efikasne i moderne sisteme azila – također i u tranzitnim državama. Sadašnje države prijema od toga bi profitirale, morale bi obrađivati manje zahtjeva, mogle bi izbjeglice tretirati ljudski i po međunarodnom pravu, a one koje ne trebaju zaštitu ili nemaju nikakvu drugu perspektivu ostanka, brzo – u sigurnosti i dostojanstvu – vratiti.
Mora biti jasno: svi ljudi koji u traganju za sigurnošću dolaze na granice, moraju dobiti pristup teritoriju države da bi mogli zatražiti azil! Uskratiti ljudima ovo pravo ili postupak azila premjestiti u treće zemlje protiv je međunarodnog prava. To su akti okrutnosti.
Da bi naši prijedlozi mogli biti uspješni, dvije su stvari od odlučujućeg značaja: vlade moraju sarađivati i dijeliti odgovornost, čak i u kritičnim vremenima. I potrebna je pažnja na svakom dijelu puta koji očajni ljudi prođu. Politika koja se koncentriše samo na odvraćanje, neće uspjeti – ustvari ona je već neuspješna.
Filippo Grandi visoki je komesar za izbjeglice UN. Prije toga Italijan je radio za palestinsku ageniciju UN. Amy E. Pope vodi, kao prva žena, organizaciju UN IOM, koja se stara za međunarodne migrante. Prije toga bila je savjetnik predsjednika SAD, Joa Bidena.
Preveo i prilagodio: Ešref Zaimbegović
