Mile Stojić, foto: Midhat Poturović/RSE
Ne bi se mogla sastaviti nijedna ozbiljna antologija bosanskohercegovačke poezije bez pjesama Mile Stojića. Bogami, ni bi ona hrvatska, ako ćemo pošteno. Kao novinarski pisac i urednik, radio je i u tri velike redakcije: u onoj nekadašnjeg Oslobođenja gdje je uređivao kulturni dodatak ”KUN”, u magazinu Dani gdje smo radili zajedno i gdje je pisao fenomenalne kolumne i imao rubriku ”Riječ u fokusu”, te u nenadmašnom splitskom Feral Tribuneu, gdje je ispisao neke od najvažnijih tekstova, pokazavši da mu je rodna zemlja vječna inspiracija i utočište. Nedavno je imenovan i za sekretara Umjetničkog razreda Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, pa je bila velika čast razgovarati u ”Mikrofoniji s Amerom” sa novinarom, urednikom, pjesnikom i akademikom, Milom Stojićem.
Pošto smo rođeni u Hercegovini, doduše ne sa iste strane Neretve, vječno je pitanje kako taj krš, ta štura zemlja, dala toliko pjesnika, književnika, a u pjesmi ”Trijumf mašte” Stojić kaže da ”dolazimo iz predjela žalosti, gdje literatura, slikarstvo i glazba nisu neophodni…”, ali da ovdje mašta pomaže da se opstane.
Stojić je prvu knjigu poezije objavio sedamdeset i neke, pod nazivom ”Lijer, jezik prašine”, a na internetu se danas može pronaći kritički osvrt o njoj, autorice Zore Stojanović, u kojem se prepoznaje talenat, jezički, dinamički, te se predviđaju Stojiću mnoge zbirke pjesama i nagrade.
Osim pjesništva, i novinarstvo ga je uzelo pod svoje. Početkom osamdesetih je pokrenuo u Oslobođenju kulturni dodatak, kultni ”KUN”. Tada su tiraži dnevnih novina dostizali 70 do 100 hiljada primjeraka, što je danas misaona imenica. Upravo te osamdesete su donijele i prve tabloide u bivšoj Jugoslaviji, kao i najavile podjele koje su prvo počele u kulturi, društvima pisaca, ali i novinarstvu. Moj sagovornik je uz Ivu Komića, Miljenka Jergovića, Ivana Lovrenovića i Ivana Kordića supotpisnik i čuvenog otvorenoga pisma upućenog iz Sarajeva, 6. januara 1992, predsjedniku Hrvatske Franji Tuđmanu kao “odgovornomu za političko uništenje Bosne i Hercegovine”, što je bio veliki gest, koje je u to doba u Hrvatskoj i u dijelu BiH dočekano na nož. Ali, trideset i koju godinu kasnije, oko pola miliona Hrvata manje u našoj zemlji, govori kuda smo krenuli početkom devedesetih i gdje smo danas…
Jednom je Marko Vešović rekao da je Sarajevo tokom opsade devedesetih bilo opkoljeno izvana, a ovo tranzicijsko da je opkoljeno iznutra, a Stojić govori o tom Sarajevu, Vešoviću i Ivanu Kordiću kojemu se nismo odužili na pravi način. Nadalje, govorimo o legendarnom pjesniku Stevanu Tontiću, o arhitekti Zlatku Ugljenu i stolačkom hotelu Bregava koji je sprežen u ratu. Upravo sam prije dvadesetak godina pravio intervju sa Tontićem prekoputa tog hotela, a naslov je bio: ”U poeziji nisam mogao da lažem”.
Stojić je egzilantska promišljanja i sabiranja publicirao u knjizi “Via Vienna” i u zbirci poezije ”Prognane elegije”. Izlazak knjige sabranih pjesama “Muze i Erinije” je također velika stvar, a pisati o proživljenome i doživljenome je Stojićeva tema, kao i zavičaj koji je neizbježan. Kad pomislim da mi Hercegovci volimo to malo i preuveličavati, da ne možemo bez zavičaja, ustvari, pjesnici ne može bez zavičaja. O tome nas uče mnogi, i Šantić i Šop, kada u pjesmi ”Isus u posjeti kod nas” kada idu sa upregnutim konjima kroz grad gdje tutnji vodopad, pa na pitanje koja je ovo zemlja, pjesnik odgovori – ”Isuse, to je Bosna, ti to znaš…” Govorimo o Maku i njegovom ”Kamenom spavaču”, kao i o rahmetli Hatidži Mehmedović i pjesmi koju joj je Stojić posvetio.
Iako smo rođeni na različitim obalama Neretve, naša voda će uvijek biti ista. Mile Stojić, veliki pjesnik!
