Dražen REMIKOVIĆ
Ode Milutin. Ovdje bi ova pisanija trebala da se završi, jer više ne bi bilo potrebe za narod koji živi u Crnoj Gori objašnjavati bilo što, obzirom da svako zna ko je Milo i što sve može. Nažalost, taj film nećete gledati.
“Svaka optužba koja ima za cilj da me diskredituje je samo patološka opsjednutost mnome i tim ljudima želim da ih to što prije prođe”, ovako je Milo sišao sa trona, odgovarajući na posljednje optužbe prokletih novinara koji žele da ga diskredituju zbog patološke opsjednutosti njime.
Odmah su ga “spakovali” u balkanski paket sa Tačijem i Sanaderom. Ko zna ko je to naručio, (čitaj Hilari Klinton) ali su, bogami, odmah počela hapšenja, posle dva dana. Svetov brat i predsjednik Budve, po 30 dana u Spuž, za sada, zbog Zavale, ruske ekskluzive. Tako je i u Hrvatskoj bilo, isto. I u Srbiji. Isto.
Nema toga tužilaštva koje može istražiti i dokazati lica i nedjela ovoga robovlasnika Crne Gore i crnogorskog naroda. Zarad čitalaca koji žele da se podsjete, a i onih koji ga ne znaju pa bi željeli da ga upoznaju, evo jedne kratke retrospektive djelovanja Mila Britve u posljednjih 20 godina. Krenimo sa indicijama. Redom.
Početak opšteg sranja u Jugoslaviji, kako to reče Goran Milić (greškom ili namjerno) na dnevniku HTV-a početkom crnih devedesetih, u Titogradu je dočekan AB revolucijom, sa ciljem da se komunisti skinu, i da se mala Crna Gora konačno oslobodi “crvenih” kandži i uđe u blještavi i blaženi voz reforme i demokratije, za kakav se tada pričalo da se vozi “svuda po zapadu”. Na televiziji su predstavljeni mašinovođe te kompozicije, svi u džemperima TITEKS, nekadašnjeg tekstilnog giganta sa lijeve obale Morače, u kojem danas obitavaju pacovi i bubašvabe. Vođa studenata Jugoslavije, Milo Đukanović, je zajedno sa Momirom Bulatovićem u džemperu grmio sa govornica o odbrani srpstva od “povampirenih ustaških hordi” i vaskolikog bezobraznog naroda Zapada koji stremi da Srbije i Crne Gore “ne bude”. Branio je i u nebesa dizao Milutin svoga požarevačkog intimusa šakama, nogama, UDBA-om i svim raspoloživim sredstvima, zbog čega je i dobio nadimak “britva”. Milo britva. Porodice žrtava iz susjednih, dotadašnjih bratskih zemalja su ga zbog oštrine žara verbalnih napada markirale kao Miloševićevog “jastreba”, čovjeka koji nema ‘abera ni prema kome. Ostaće upamćene njegove replike iz intervjua i sa govornica da “mrzi šah” i da ga “nikad ne igra zbog šahovnice”, te pozivi na opšte razaranje Dubrovnika, iz kojeg “30.000 crnih, do zuba naoružanih, ustaških legija maršira na Crnu Goru”, te da su “već stigli do Budve!”. Slao je Britva tada sve raspoložive snage (uz pomoć TV Bastilje, tj. TV Crne Gore, uz pomoć UDBE, te uz pomoć KOS JNA i ko zna sve čega još) na dubrovačka i bosanska ratišta, da odbrane “srpski narod, protiv kojega se cijeli svijet, na čelu sa Vatikanom, urotio”. Slao je Milutin Karadžiću one “manje jednake” iz svoje zemlje na kasapnički panj, proganjajući sve one što su znali ijedno slovo o tome. Pogibali su i ostavljali kosti Crnogorci i Srbi iz Crne Gore po Dubrovniku, Goraždu, Foči, Vukovaru, Splitu, Sarajevu, Nevesinju, Gacku, a kasnije, pet-šest godina kasnije, Bujanovcu, Prištini, Peći, Preševi, Mitrovici i ostalim kosovskim crnim stazama smrti i stradanja. Milutin ih je očinskom riječju, preko svojih službi, zadobijao i ubijedio da to tako treba, da je to “rat za mir”, kako je znao reći. Došao je jednom na Cavtat, u kabanici i TITEKS-ovom džemperu, zajedno sa Momom, da im da podršku u odbrani “junačke Crne Gore” i da vidi jesu li gladni, je li im zima i treba li im cigara. Na ovom zadnjem se malo i sam zamislio. Cigari. Sve zatvoreno, UN uveo sankcije, ni ptica ne može da preleti crnu Crnu Goru, al zato gliser, natovaren do vrha Marlborom, piči preko sinjeg mora debelog, ka’ pravi! Našklapao se Milutin, sve uz Slobov amin i učešće, preko svoga “druga i porodičnog prijatelja”, šnajdera iz Uba, miliona i miliona. Prštali su posle dvije hiljade i neke godine novinski članci kako su, nakon skidanja sankcija, avioni i kamioni, natovareni parama od cigara, put putovali na egzotična ostrva i uplaćivali u egzotične banke, a Britva je sve tada opravdao riječima da je to bio “legalan državni posao” i da su se “budžetske rupe nekako morale popuniti”. Niko mu za zlo nije uzeo. Pogotovo narod, nego su ga na mitinzima dobro tapšali po “junačkim” plećima, zbog “junačkog” angažmana u teškim vremenima po našu “junačku” zemlju, i govorili “to, kralju!”. Tako je Milo postao kralj. Između rata u Bosni i Hrvatskoj i rata na Kosovu, “odlučio” je Kralj da se distancira od intimusa Miloooša i da razbuca do tada jedinstenu stranku i poćera Moma, sa kojim je do tada ličio na dva oka u glavi. Momo je ostao uz Sloba i nakon što je Slobo otišao na “vječni put” u Hag, i on se povukao iz politike. Tada je Milo sve preuzeo. Ima Kralj danas, pored svoje partije, i sve ostale, ali SVE ostale partije u Crnoj Gori, sa kojima se, uz pomoć mehanizama kojima se služio za ratovanje (da ih pomenemo još jednom, nije zgoreg, UDBA, novine i religija, ), održava i pliva na vlasti još punih deset godina. Svaki politički “sukob” je bio vještački, isplaniran u mračnom podrumu UDBA-e, i plasiran iz mračnih uredničkih kancelarija među narod. Prešao je Milutin dugačak politički put, od zadrtog Srbina koji brani Jugoslaviju, do ekstrremniog Crnogorca kojem je za sve kriv Beograd. Putovao je tako Britvonja svoj politički put, lijevo desno, desno lijeeeevoooo, Sarajevoooo, iz džempera je Milojica uskočio u Paco Rabanne. Dvadeset godina Milutin krade izbore. Svaki izbori, koji su održani počev od uvođenja “njegovog”, višepartijskog sistema, su izmanipulisani i namješteni. I referendum je pokraden. Isto ga je Milutin pokrao, kao što je prethodne izbore odradio. Uz pomoć Zapada, naravno, jer je neko tamo daleeeeeko, tako odlučio, da će mala Crna Gora sad biti nezavisna, Milutin je nakon proglašenja nezavisnosti, definitivno, osvojio cijelu Crnu Goru. Sve što je na karti, geografski, bilo unutar granica Crne Gore, Milutinovo je. Sva materijalna dobra, svi LJUDI, su Milutinovi. Osvojio ih je sve, uz pomoć mafijaške hobotnice koju je hranio punih dvadeset godina i koja je svojim gvozdenim pipcima okovala Crnu Goru i napravila od nje ROBA. A sve zarad gole pljačke. I nizašta drugo.
Sve je Kralj naslijedio od komunista, kada je tajna policija u pitanju, i za 20 godina, doveo do perfekcije njenu modifikaciju. GMO tajna crnogorska policija sada ima, pored starih i okoštalih formi novina i crkve, čitav dijapazom oficira, što u mantijama, sto sa penkalima, što sa knjigama. Svaki segment društva je Milutin prožeo GMO UDBA-om, sve javne službe, škole univerzitete, pošte, šume, piljare, bare, kafane, restorane, hotele, perionice, pržionice, auto-otpade. Milo ima svoje pjevače, slikare, pjesnike, naučnike, pisce, sportiste, studente. Sve moguće bubice i sve uši rade za Britvu. Sve što se u Crnoj Gori (a bogami i van nje, ako je o njoj) kaže dođe do Mila. U to budite sigurni. Ako neko ne vjeruje, lako mu je to provjeriti. Samo neka zine. Uz pomoć svojih udbaških oficira, koji su u svaku kuću u Crnoj Gori zavukli svoj glibavi nos, prebijao je i ubijao Milutin svakoga po Crnoj Gori ko nije bio za njega. Njegovi jurišni odredi razapinjali su na stub srama svakoga ko mu je zasmetao. Lako mu je bilo podjarmit isprepadanu šaku naroda, lako mu je bilo sa Profesorom Miškom Perovićem Profiterom i njegovim novinama, lako mu je bilo sa vladikom Amfilohijem Radovićem, koji je “nevjernike koji nisu uz srpstvo” na Vezirov most zakivao, lako mu je sa njegovim bratom buldogom koji utjeruje strah u kosti običnom, podjarmljenom i opljačkanom narodu, lako mu je sa kupljenim i korumpiranim evropskim oficirima koji se prodaju za spa-weekend u jednom od njegovih hotela, lako mu je uz NVO sektor koji na poziv Slavka Perovića na totalni bojkot kaže “nema od bojkota ništa, bolje ovako”. Lako mu je.
Hoće li se Kralj “vratiti”? Možda. Hoće li, ako se vrati, opet biti glavni? Hoće. Hoće li upravljati Crnom Gorom i porobljenim crnogorskim narodom, iako je odstupio sa mjesta premijera? Hoće. Zašto? Zato što je vlasnik svega u Crnoj Gori. Zato što je gospodar života i smrti. Zato što odlučuje o svemu. Kako će se Crna Gora osloboditi od svog najvećeg robovlasnika, kakvoga do sada nije zapamtila? Sudom. Britvi je mjesto na optuženičkoj klupi. Optuženičkoj klupi na kojoj se sudi ratnim zločincima i zločinačkim organizacijama. Kada Britvi bude suđeno za sva nedjela koja je počinio za 20 godina svoje vladavine, moći će da se razmontira njegova gvozdena, prljava, zločinačka, mafijaška hobotnica koja steže Crnu Goru cijedeći je kao limun i pljačkajući je. Kako će Britva dospjeti na optuženičku klupu? Narodom. Jedino narodom. Sloboda se ne dobija na srebrnom pladnju, pladnju koju servira Gospodar, svojim krvavim rukama. Za slobodu se ljudi bore. I izbore.
