Ustupljena fotografija
Ponekad i zlo kao što je rat, na drugoj strani svoje surovosti, probudi osjećaje i talenat za koji ni sami nismo znali da postoji. Otvori se duša izbjeglička, od Kalifornije do Malmea. Pišu se stihovi, valjda potisnuti negdje u mirnoći 80-ih, ili se razliju slikarske boje, pa progovore o rodnom gradu, o sokacima i prvim ljubavima što smo ih prenijeli s jednog na drugi kontinent. U borbi za opstanak i trci za dolarom i nafakom, kad uhvatiš trenutak, progovori ono malo preostale mostarske duše. Tako je onog bestidnog proljeća 1992. godine Miro Brešić razumijevajući nalete smrti i stradanja, odlučio da s porodicom napusti ono što je najviše volio. Pogledom sa Žovnice znao je da se oprašta sa svojim Mostarom, a onda zagledan u Bakijinu luku i Rudnik, na Aveniju do Starog, glasno zavapio: “Opraštam li se to s rodnim gradom i hoću li mu se ikad vratiti?” Negdje u prikrajku duše nadao se da je ovo nakratko i da će brzo proći. A zar tako nisu mislili svi oni koji su ga ranjenog srca napuštali?
Nisu se u Mostaru ili na Neretvi susrele samo trostruke civilizacije, kulture i vjere, koje su zajedno stvarale, često se sukobljavale i mirile, nego je to bilo i kad se slikom predstavljao grad, njegovi ljudi i Hercegovina. Priča o Mostaru bila bi osakaćena bez Karla Afana de Riviria, Mirka Kujačića, Mehe Sefića, Juse Nikšića, Vlade Puljića, Zdravka Mihajlovića do Krešimira Ledića i desetina drugih. Onda su stigle i neke nove poratne generacije, među kojima su i oni kojima je ratna sudbina odredila da Mostar crtaju dalje od Mostara, poput Miše Miličevića, što stvara na Balkanu, Maria Šunjića u Njemačkoj, koji je vječito u procjepu socijalnog prilagođavanja, Đorđa Ivaniševića, što je kao i njegovi preci morao iz Lakiševina u vojvođansku ravnicu, do Mire Brešića, koji u Kaliforniji programira najnoviju elektroniku i iz “američkog sna” slika Mostar, s druge strane okeana. I ne upoređujem ih, ni vrijedosno ni kritički, ali znam da su nastali od satkane ljubavi prema gradu i njegovoj svjetlosti. Baš ove poslijeratne okupiće Mustafa Hadžajlić na Kolektivnoj izložbi Mostarsko ljeto 2014. godine: Mili, Vesna, Mišo, Ado, Saša, Zlatko, Dubravla… Život k’o život, tjera žive da idu dalje, nekad pravo, češće krivudavo. A Miro? Čvrst u odluci da spasi porodicu, kreće u neizvjesnu izbjegličku avanturu, pa preko Splita i Rijeke do Njemačke, gdje ostaju do septembra 1998. godine. Slijede privremene američke adrese i stalni boravak u Kaliforniji. Posao cvjeta, zadovoljna porodica i mušterije. Još za vrijeme boravka u Njemačkoj Breša je slao pomoć za Mostar, a onda iz Kalifornije uplaćivao novac za Mostarsku kuhinju. Iz glave mu nije izlazila roditeljska poruka: “Sine, ponašaj se i ophodi prema ljudima onako kako bi volio da se oni ponašaju prema tebi”.
Mostar je u Mirinim slikama ljepši i od Mostara samog, jer u njima daje toliko dragih likova, događaja i uspomena, pa kad još sve to objedini u grupi “Umjetnici Mostara i prijatelji”, dobijete onaj nadrealni prijeratni grad, njegove ljude i prepoznatljive mostarske face. “Penzionisanje je odredilo da se više posvetim slikanju, što me čini sretnim, ponovo vraća Mostaru kakav je nekad bio i mojim nestašlucima. Sretan sam kad moje radove ‘odlajkuju’ i komšije u Kaliforniji, Mostarci u Australiji, posebno mostarska raja, što još uvijek tabana od Fejićeve do Rondoa.” Ne voli Miro puno govoriti o svojim slikama, ostavlja da to drugi urade. Mirino izbjegličko i životno odmotavanje isprepleteno je kistom, a više za sebe i ponekad stihom, priča o Milovića sokaku, Maršalovoj, Magi s tržnice ili Fejićevoj… Zažmuri Breša u Kaliforniji, pa dok prolazi Korzom i pored Doma omladine, iz njegove duše izlepršaju i stihovi:
Ulicom Maršala Tita
Ima opet da se napijem. Još jednom!
Da me slike u snovima vežu…
Neretva 1953
I kad me On u prah pretvori,
Volio bih u oblake da me stvori
Mago s tržnice
Bronzan i prkosan nekad sam bio,
U čaršiju bez mog znanja pripeše me
Stari
Nikad s njega ne vinuh se dole
Nit poletih u smargadne vode
otkako odoh, ne zagrli ga dugo
Sokak
Po kaldrmi tvojoj poodavno ne prošetah
Nit zumbula, a ni ruža ja se ne nagledah
Fejićeva
Jednog dana eto mene tebi,
To i želim, žudim
S mojom dragom
I vječnu ti ljubav nudim!
Ježim se kad skraćujem Brešinu pjesničku dušu, a prostor me na to tjera, znam da je sakatim, ali i samo jedan Mirin stih dovoljno poručuje.
Mostar Miru i Miro Mostar pamte po mladalačkim nestašlucima. Nisu za njega tek tako govorili: “Iz Mire sto đavola vire”. I bili u pravu. Onda kad je u crveni golf ugradio duple sirene, pa jače grmio od policijske pratnje, svi su mu se sklanjali od Avenije do Rondoa. “Puno sam puta, kao 1983. godine, po povratku iz Bijelog polja bježao muriji što bi se nacrtala ispred Zeke Paragvajca i lovila prebrze. Malo sam, ili malo više, i popio. E neš, brato, lako sa mnom. Nisu me uhvatili tu noć. Nekoliko mjeseci kasnije zaustaviše me u Ilićkoj jer su gotovo svi uniformisani znali moje regisracije. Opet se nekako iskobeljah. I hvala našoj miliciji”, priča mi o sebi i Mostaru Miro iz Amerike. Ili, “nije mojoj raji bilo teško da me nagovore da se starim Reno četvorkom vozim zavezanih očiju uz Neretvu. Na svu sreću nikad u vodi nisam završio.” Nemirni Brešin duh nisu zaustavila ni sva zapadnjačka pravila. Putovao je s porodicom od Berlina do Švedske, bez vize i papira. Zarobiše ih Šveđani i pravo u policijsku stanicu. Pozvah se na mog prijatelja iz Mostarske pošte Momu Pejičića. On nas sve spasi, a da pojma nije imao da dolazimo: “A šta im se dogodilo, odavno ih očekujem”, ubijedi on policajca. Mi onda pravo iz stanice i neplanirano na ručak i konak kod Mome. Nikad neće zaboraviti kako ih je dočekao njegov poštanski jaran i Mostarac Momo.
Kad se otvori ona prava ljudska i mostarska duša, kad mi u razgovoru mostarski mangup Breša ponavlja da je njegova supruga Mirsada poseban božiji blagdan koji je očuvao porodicu i njegov sataraš brak sastavljen od bogatstva hercegovačkih razlika, onda i nije čudo što su sin Miran i kćerka Mirna danas uspješni ljudi, za koje je i američki kontinent mali, a Mostar prestonica porijekla i roditeljsko gnijezdo. I ne slučajno, Miro, Mirsada, Miran i Mirna – svi u svom imenu imaju tri početna slova MIR. Nažalost, sve to nije bilo dovoljno da u miru ostanu u Mostaru, dožive starost i odgajaju unuke. Ostaje im da sanjaju kako je ona američka Kalifornija samo kopija one čarobnije Hercegovačke, iznad koje se nadvio Stari osvijetljen svjetlošću i bojama nebeskog i zemaljskog porijekla. Jednom je Mirina noga, poslije 1992. godine, kročila na vrh Starog i nada se da će opet. Đavolski je teško zaviriti ispod onog Brešinog šešira, pa onda iščeprkati šta mu se to vrti u američko-mostarskoj glavi, ako u tome bar malo uspijem, i čitaoca ću natjerati da razmišlja o sebi, Mostaru i o Miri Brešiću Breši.
