foto: Š.G./Tačno.net
Hrvatski novinari podbacili su u mnogočemu, ali su uvijek postizali vrhunske rezultate u disciplini šutiranja mrtvog konja. Zato su tajni podaci iz istraga koji vlasti idu u prilog šikljali iz policije i tužilaštva direktno na novinske stranice. I onda se desi to da novinari uz mrtve konje krenu udarati i žive svinje…
Piše: Viktor Ivančić
Zašto su se ti novinari sad uskokodakali? – procijedi Andrej Plenković, hrvatski premijer, u daljnjem tekstu AP. “Ako smatraju da je promjenom zakona, kojom će se odavanje podataka iz policijskih i sudskih istraga tretirati kao kazneno djelo, njima učinjena šteta, što bismo tek trebali reći mi?”
“Tko to mi, šefe?” upita Marko Milić, premijerov portparol, u daljnjem tekstu MM.
AP: Pa mi, vlast.
MM: Aha.
AP: Ako realno sagledamo stvari, i to od osnutka hrvatske države do danas, ogromna većina slučajeva curenja informacija iz istraga i njihova plasmana u tiražnim medijima išla je za račun i u korist vlasti. A novinari su u tome usrdno surađivali. U devet od deset slučajeva “velikih afera” medijima su podatke iz istraga dostavljali kadrovi iz tužilaštva i policije. I to nakon što bi glavni akter afere već bio politički i ekonomski upokojen, a najčešće i spremljen iza brave. Dakle kada je to vlasti odgovaralo. Da ne idem daleko u prošlost, navest ću ti primjer iz našeg mandata.
MM: Može, šefe.
AP: Slučaj Todorić. Kao što znaš, vodeći mediji su o Ivici Todoriću objavljivali uglavnom ditirambe, zbog njegove sparenosti s vlašću i golemog oglasnog potencijala. Nije bilo šanse da osvane kakav kritički članak o njegovu poslovanju, iako je bilo očigledno da je bitanga do grla u kriminalu. Pa živi u dvorcu s četrdeset soba! Ako bi se i pojavio kakav napis o malverzacijama na nekom marginalnom portalu, ostatak medijske scene je to uredno ignorirao. E, ali od trenutka kad je Todorić pao, situacija se drastično mijenja. A je li Todorić pao zbog velikih novinarskih otkrića?
MM: Nije, šefe.
AP: Naravno da nije. Pao je jer smo ga smaknuli mi, to jest vlast, procijenivši da će propast njegove kompanije ugroziti državnu kasu. Od toga momenta podaci iz istrage policije i tužilaštva šikljaju direktno na stranice tabloida, medijsko kasapljenje poprima neviđene razmjere. Ista glasila koja su Todorića još jučer kovala u nacionalnog heroja, sada od njega prave najvećeg nacionalnog monstruma. Znaš i sam što je sve tada objavljivano.
MM: Znam, šefe.
AP: Najugledniji naš dnevni list objavio je faksimile računa za parizer i staklenke krastavaca koje su članovi obitelji Todorić kupovali u samoposluzi! Jer im je to dostavilo tužilaštvo. Da ne pričam o onoj fotografiji rastvorenog ormara Todorićeve kćerke, s kožnim torbama i cipelama, što se raširila preko cijele duplerice. A došla je iz policije. Znaš i sam zašto se to radilo.
MM: Znam, šefe.
AP: Naravno da znaš, trebalo je što hitrije ozloglasiti onoga kojeg smo odstrijelili. Hoću reći: curenje podataka iz istrage uvijek je bilo snažno oružje vlasti. A novinari i mediji su bili više od saveznika – praktički produžena ruka organa državne represije. Često su služili i kao simulacija pravne države, kao pozornica na kojoj će se aranžirati suđenje prije suđenja. Jer što bi nas bilo briga ako, recimo, Todorić ne bude osuđen za inkriminacije koje mu tužilaštvo stavlja na teret, kada su vodeći mediji, zahvaljujući informacijama koje im selektivno dotura tužilaštvo, već izrekli presudu, je li tako?
MM: Tako je, šefe.
AP: E, tako je bilo u bezbroj drugih “afera”. O Vidoševiću nisu zucnuli dok je imao političku moć, a kad je odložen u zatvor uslijedio je postmortalni linč veličanstvenih razmjera, sve sa onim fotografijama prepariranih medvjeda i muflona iz podruma što su ih policijski istražitelji dostavili novinama. Neću ni spominjati prethistoriju, sve one novinske potjernice iz devedesetih godina što su sricane uz pomoć dokumentacije SZUP-a. Nego, uzmi Sanadera. Je li Sanader možda pao zbog velikih novinarskih otkrića?
MM: Nije, šefe.
AP: Naravno da nije. Nego je prije toga abdicirao, a onda je novo vodstvo partije odlučilo da uspostavi distancu i demonizira ga u što većoj mjeri, tovareći mu na leđa i osobne i stranačke prljavštine. Sve do tada, Sanader je u medijima bio nedodirljiv. Virgo intacta. Kad su oni pizduni iz Ferala, dok je Sanader još bio premijer, pisali o njegovim kriminalnim podvizima, vodeći mediji pravili su se gluhi i nijemi. A pet godina kasnije, kad je moćnik bio politički sahranjen, iste su stvari objavljivali kao “ekskluzivna otkrića”. Jer su ih iz tužilaštva i policije šopali podacima iz istrage. Sjećaš se toga?
MM: Sjećam se, šefe. Mada sam bio još mali.
AP: Hrvatski novinari podbacili su u mnogočemu, ali su uvijek postizali vrhunske rezultate u disciplini šutiranja mrtvog konja. Normalno da je to vlast nastojala maksimalno iskoristiti. I sad da se desi ovo.
MM: Koje ovo, šefe?
AP: Pa to da uz mrtve konje krenu udarati i žive svinje.
MM: Šefe!
AP: Oprosti, Marko, to iz mene progovara onaj Ivančić… Točno osjećam kako me zloupotrebljava u kolumni i stavlja mi riječi u usta…
MM: Ivančiću idi u kurac!
AP: Dobro, to je sad riješeno… Gdje sam ono stao? E da, ti su dakle novinarski nezahvalnici, osim od policajaca i tužilaca, odjednom počeli sisati istražne podatke i od branilaca i okrivljenika. Raskalašili su se. Otrgnuli su se s lanca. Pa onda ja, zbog curenja tajnih podataka iz istraga, moram smijeniti dva tuceta ministara. Pa onda u novinama osvane SMS-prepiska između one dvije, Rimac i Žalac, gdje se spominje nekakav “AP”. Pa onda i ona prepiska gdje ti zapošljavaš pajdaša u Hrvatskim šumama…
MM: Šefe, to zadnje je bilo…
AP: Ne seri, Marko. Znam ja dobro što je to bilo.
MM: Ivančiću idi u…
AP: To sam bio ja, Marko! Pazi dobro što pričaš!
MM: Izvinjavam se, šefe.
AP: Što sam htio reći? Očito je da smo mi, to jest vlast, sami razvili i uhodali mehanizam koji nam je počeo raditi o glavi. I sad to moramo obustaviti, jer bi šteta mogla biti veća od koristi. Ne možemo dopustiti da se protočnost informacija iz istrage u medije, osmišljena zbog servisiranja vlasti, okrene protiv vlasti. Razumiješ? Moramo začepiti kanal koji smo sami prokopali, zato jer je on dobio neželjene rukavce. Shvaćaš?
MM: Shvaćam, šefe.
AP: Umjesto da samo opslužuju naše antikorupcijske blefove, kao što je bilo predviđeno, novinari sve češće otkrivaju korupciju. A u toj varijanti smo najebali. U najgore vrijeme, pošto se bliže izbori. Jer sam znaš da je naša stranka premrežena korupcijom, od glave do pete, od AP do MM… Znači, to se pod hitno mora prekinuti. Zakonom zabraniti. Sve promijeniti. Gotova priča.
MM: Znam, šefe, no nećemo li time sebi vezati ruke?
AP: Zašto bismo sebi vezali ruke?
MM: Pa ako sve zabranimo, ostajemo i bez mogućnosti da preko medija demoniziramo one koje je vlast likvidirala. Sam si rekao da takvi slučajevi čine devedeset posto “afera”.
AP: Marko, Marko… Hajde da ponovimo gradivo: od koga sve u medije mogu dospjeti tajni podaci iz istraga?
MM: Od tužilaštva, od policije, od branitelja i od okrivljenika.
AP: Bravo. I da bi se to sankcioniralo mora biti pokrenuta neka istraga i podignuta neka tužba. A jesi li ikad čuo da je tužilaštvo podignulo tužbu protiv tužilaštva ili da je policija pokrenula istragu protiv policije?
MM: Nisam, šefe.
AP: Eto. Nećeš ni čuti. Dakle – treba sve promijeniti tako da sve ostane po starom. Kopčaš?
MM: Ha, valjda kopčam…
AP: Bože, što si naporan… Zašto nam je uopće trebao ovaj razgovor?
MM: Pa ne znam, šefe…
AP: Trebao nam je da utvrdimo dvije stvari. Pod jedan, da se po novom paragrafu Kaznenog zakona neće kažnjavati sva odavanja tajnih podataka iz istraga, nego samo ona koja nisu u interesu vlasti. I pod dva, da mi je portparol budala.
MM: Ivančiću idi u kurac!
