Aleksa Šantić, foto: Dražen Huterer/RSE
(napisano 03. 10. 2002. godine)
Duša
„Ja vidim kad na te, topla i bijela,
kroz tvoj pendžer mala mjesečina pada…
I šum svaki čujem tvoga odijela,
na dušeke meke kada kloneš mlada…
Kao sjenka tvoja svake te minute
moja duša prati i uza te dršće…
I ljubice svoje, čežnjama osute,
prosipa na tvoju stazu i raskršće…
U baštama tvojim ono rosa nije –
to su suze sreće što ih ona lije,
pri sjaju zvijezda u tihu pokoju…
U kandilu tvome kada žižak cepti,
znaj, to duša moja prislužena trepti,
i prosipa na te zlatnu svjetlost svoju…“
(Aleksa Šantić, 1911)
Za one koji su zaboravili (ili nikada nisu ni naučili) Aleksa Šantić je rođen u Mostaru 27. 05. 1868. u kojemu je i umro 02. 02. 1924. Pišu da je bio bosanskohercegovački i srpski pjesnik, da je bio jedan od najpoznatijih predstavnika novije lirike u BiH i “svoga vremena”, a ja znam da je, ponajviše, bio mostarski pjesnik i pravi Mostarac. Jedan od najvećih mostarskih sinova. Naš brat Aleksa.
Nakon smrti njegovoga oca brigu o obitelji, kao što je to bio običaj u tadašnjem Mostaru, preuzeo je njegov stric. Uz Aleksu, ostala su i dva njegova brata, Jeftan i Jakov te sestra Persa koja se udala za Aleksinog prijatelja, pjesnika Svetozara Ćorovića. Kao izdanak ugledne mostarske trgovačke porodice, koja nije imala previše razumijevanja za njegovu pjesničku dušu i spisateljski talent, otišao je na školovanje u trgovačke škole u Trst i Ljubljanu da bi se nakon završetka školovanja vratio u Mostar. I odmah se uključio u njegov kulturni život. Imao je mnogo talenata, ali su ipak prevladavali oni za pisanje stihova i za glazbu. Njegova ljubavna poezija po kojoj je bio prepoznatljiv, iskazujući snažne emocije, razvila se pod utjecajem bošnjačke ljubavne pjesme – sevdalinke. Gotovo sve njegove ljubavne pjesme smještene su u mostarske bašče pune behara i šadrvana, ženski likovi okićeni su đerdanima i prepuni su skrivene ljepote. Njegova pjesma “Emina“, za koju je napisao i melodiju, kao i za „Hasanagin sevdah“ („Što te nema“) i danas se pjevaju kao narodne pjesme – sevdalinke. U njegovim ljubavnim pjesmama najčešći motiv je bila čežnja, zasnovana na vjerodostojnom iskustvu vlastitoga – nesretnoga ljubavnog života. Naime, poznato je da se Aleksa, kao vrlo mlad, zaljubio u Slavonku, Anku Tomlinović, kćerku siromašnoga mostarskoga fotografa, došljaka, koju je na kraju ostavio pod pritiskom svoje patrijarhalne–pravoslavne obitelji. Nešto kasnije, nesretan i pomalo rezigniran, upoznaje i Zorku Šolu, mladu i bogatu Mostarku ali koja zbog materijalnoga interesa svoje porodice napušta pjesnika, ostavljajući mu još jednu duboku ranu na srcu, od koje se nikada nije oporavio, a koja mu je, kažu, poslala jednu tipičnu poruku mlade Mostarke: „Da me prosiš – ne bi pošla za te. Da s’ oženiš – bi se otrovala“. Niti ju je zaprosio – niti se ona otrovala. I ostao je momak… do smrti.
Pored ljubavnih Aleksa je, kao pravi Mostarac i patriota, pisao i rodoljubne pjesme. Pjesma “Ostajte ovdje”, koja je objavljena 1896. na prvoj stranici prvog broja „Zore“, bila je namijenjena mostarskim i bh. muslimanima koji su, nakon aneksije Bosne od strane Austrougarske 1878. napuštali i BiH i Mostar te se, masovno, iseljavali u Tursku, kao i pjesma, “Hljeb”, u kojoj pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju domovinu i odlaze u tuđinu. U pjesmi “Mi znamo sudbu”, Aleksa naglašava patnju kao važan povijesni moment naroda na ovim prostorima. Bio je jedan je od osnivača kulturnoga lista “Zora”, te predsjednik Srpskog pjevačkog društva “Gusle” iz Mostara.
Pored pjesme „Emina“, njegove najpoznatije pjesme, Šantić je napisao i “Ne vjeruj”, “Ostajte ovdje”, “Pretprazničko veče”, “Što te nema? (Hasanagin sevdah)”, “Veče na školju”, “O klasje moje”, „Duša“, „Jedna suza“, „Laku noć“, „Čežnja“, „Na vrelu bratstva“ i mnoge druge. Pored glazbe za pjesmu „Emina“ i „Hasanagin sevdah“ („Što te nema“) napisao je glazbu i za još nekoliko pjesama koje se i danas pjevaju kao narodne pjesme.
Napisao je i nekoliko drama u stihu od kojih je najpoznatija „Hasanaginica“, a okušao se i kao pisac pripovijetki i pjesama za djecu.
Kad je javljeno da je umro u Mostaru je bila obznanjena opća žalost, a njegov sprovod, na Srpsko pravoslavno groblje u mostarskim Bjelušinama, trajao je pet sati, jer je kočija sa njegovim lijesom obišla čitav Mostar. Oglašavala su se sva zvona sa mostarskih bogomolja i glasovi mujezina sa mostarskih minareta, čime se čitav Mostar opraštao od svog velikoga sina. Možda i najvećega.
Početkom devedesetih godina prošloga stoljeća snimljena je i romantizirana biografija o životu Šantića, kao film pod nazivom “Moj brat Aleksa”. Glavnog lika je glumio Branislav Lečić, glazbu za film skladao je sarajevski glazbenik Ranko Rihtman, a pjesme je pjevao pjevač Dragan Stojnić, uz podršku okteta Collegium Artisticum iz Sarajeva.
Dirnut filmom i sjećanjem na Pjesnika i njegov život, napisao sam povodom premijere filma u Mostaru i jedan esej u mostarskoj “Slobodi”, a između ostaloga:
“U ovom studenom — novembru, kao dar s Neba, pao nam je jedan dragi događaj, za kojeg držim da će ostati u sjećanjima mojih sudobnika, kao najznačajniji. Najveći. Jugoslavenska i ponajviše mostarska praizvedba MOG BRATA ALEKSE, filma koji me se dojmio kao najljepša himna i oda Mostaru. Svjedočenjem o jednom vremenu, nimalo lakšem od današnjeg, prikazan nam je Mostar i njegova čeljad… ali u vremenu u kojemu su ljudi… slobodari, od UMA i RAZUMA, od LJUBAVI i IMENA, ljudi koji su postali i ostali bastioni i stožeri čovjekoljublja i slobodoumlja, makar da se i to vrijeme, isto kao i ovo danas, trudilo da i njih i GRAD upropasti… uništi. I nije ih, naravno, uspjelo uništiti. Neće ni danas. Pogotovo ne danas, u ovom studenom — novembru, u kojem smo dobili pomoć… pojačanje, dobili smo našeg (sve)brata Aleksu, na kojega smo, mnogi, izgleda bili zaboravili. ‘Od zvijezda satkanog beskraja, Aleksa se vraća iz Raja’, da nas iznova poduči, još jače i čvršće da: ‘politika nikom nije dobra donijela-ni vođama, ni vođenima’… da ‘ne prodaje se duša zbog svog siromaštva’… da ‘ja sam sretan što doživih dane kada braća s braćom na bregove hrle, kada se u suncu svog jedinstva grle velikoga stabla TRI VELKE GRANE’… da ‘na vrelu bratstva oprasmo očiju vid i više mi nismo slijepi. Oprasmo mrlje, i krv, i grijeh, i stid i sad smo k’o bogovi lijepi’… da ‘jedino čeznem da Srbi i Hrvati uvide svoju pogrešku i dođu do spoznaje da su braća i po krvi i po jeziku’… da ‘i kad nam muške uzmete živote grobovi naši boriće se s vama’… da…
Podučio nas je naš (sve)brat Aleksa da ne slušamo one koji ‘ubijaju život ljubavi’ i govore da ‘neće Latinka u Brankovac’, jer ga je takva nesreća, kao zla kob i kletva, pratila čitav život… makar da je nije ni shvaćao, niti prihvaćao i opirao joj se svim svojim bićem, lirom i suzama, doživljavajući je ‘kao opsjenu, kao vječnost koja njega zove u trulež, crnu ruku koja se lagano prema njemu pruža, dok se nad Mostarom noć cerila i sve više, jače nebesa hvatala kao crn pauk’.
Imao je naš (sve)brat Aleksa veliko srce – k’o Hum, a dušu široku – ‘k’o Hercegovina, k’o Jugoslavija… k’o svemir’, ali je ipak slutio mogućnost sveopće nesreće, izvlačeći je iz svoje osobne, govoreći:
“Prošlo je ljeto, mrtva jesen vlada.
U srcu našem ni jednog slavuja.
Tu hladan vjetar svježe ruže ljulja
i mrtvo lišće po humkama pada“…
kao da je time, evo, doslutio i ovu našu jesen, ovoga studenog – novembra, kada je sve podjednako isto i podjednako drukčije. Doslutio je da će možda ‘neke nove aveti’ pokušati učiniti da ‘nikad više, nikad više ti me nećeš blago zvati’, doslutio je, izgleda da će možda doći vrijeme kada:
“Moji vrti više ne čekaju na me.
Vratiti se neću iz studene tame, svog života.
Sunce polagano gasne. Hladni suton pada.
Noć sve bliže ide.
Jednu crnu ruku moje oči vide”.
Ali je, ipak, moj (sve)brat Aleksa duboko vjerovao (i u tom uvjerenju umro) da ‘zaludu, nad Mostarom nema varoši’… i da ‘u Mostaru nema ništa nova… padaju kiše.’
Rastao sam uz Njegovo ime i djelo i bio ponosan na Njega – Mostarca čitav svoj život. S Njim i Njegovim „duhom“ u Gradu i o pravoslavnom Božiću čestitao bih, komšijama, taj blagdan govoreći njegovo „Pretprazničko veče“. Tako su me učili. Hranio sam se na izvorištu njegovih inspiracija, s ljubavlju učio njegove stihove napamet, a Njegove muze, Njegov život i Njegova zla kob doimali su me se kao težak i mučan san. Nikad dosanjani san pravednika… s ciljem nedostižnim.
ALEKSA ŠANTIĆ… bard, čovjek, nesretan „ljubavnik“, pjesnik i… čitav jedan Grad.
Ušao je u moj život poput tata, nesvjesno i polako i u njemu ostao dovijeka. Vrhunski intelektualac, Srbin (kad se već to treba reći), ali iznad svega Mostarac, koji je umro dosta mlad, skrhan teškom bolesti, koji je, poput mnogih od nas, imao veliku, neostvarenu, ljubav jedne Anke, pa Zorke , Hrvaticā, (kad se i to treba reći), a koji je ušao u legendu antologijskim stihovima napućenim jednoj muslimanki – Emini, (kad se već i to treba reći). A treba, jer takav je bio onodobni Mostar.
PJESNIK… u doba moje mladosti dovoljno je bilo to izreći da bismo svi znali o komu je riječ. Jer, imao je Grad mnogo slavnih i dičnih poeta i umjetnika, ljudi „od pera“. Ali, samo je jedan, u našem poimanju, bio dostojan ovoga naziva. I bio je njegova istoznačnica.
PJESNIK… opijao nas je, mene i moje sudobnike iz Stare dame s Lenjinovog šetališta, svojom radnom sobom u „Ćorovića kući“, na mostarskoj Luci, koju smo, nerijetko, obilazili i onom njegovom violinom okačenoj na zidu, svojim stihovima i skladbama, svojim grobom i nadgrobnikom, kojega smo redovito, zimi, za vrijeme školskih praznika, posjećivali i cvijeće mu nosili (kao i Pero Zubac sa svojom Svjetlanom u ‘Mostarskom kišama’)… a kasnije, kad smo postali zreli ljudi, ponosili se njegovim spomenikom u parku u blizini sestrine mu kuće, u čije okno ‘granjem zamrznutim’ i dan-danas… ‘tvrdi orah bije’.
PJESNIK… nad čijim sam granatiranim spomenikom 1992. plakao kao malo dijete vidjevši ga srušenog, raskomadanog, kao jedan od prva tri civila, koji su polovicom lipnja/juna 1992. prešli na “Istočnu stranu”, a koja je do toga dana, dva mjeseca, bila „okupirana“ od nekih Njegovih „odmetnutih sunarodnjaka”, poluljudi, koji umisliše i uželješe zagospodariti Gradom, Državom i Svijetom.
PJESNIK… čije stihove i danas znam, u srcu ih nosim i s njima živim i pamtit ću ih – jer takve “mrtve nosim, mrtve sanjam – dokle jesam”. Kako napisa veliki Oskar Davičo..
PJESNIK… “kako to, uvijek, gordo zvuči”. Uvijek.
I tako… prolazilo je vrijeme mimo nas. Nas dvojica bez svoga Grada, a naš Grad bez nas dvojice. Protjerani, porušeni, izgnani. Valjda su neki pomislili, načas, da za nas u njemu više i nema mjesta. Valjda su računali da će, našim izgnanstvom, zatomiti i našu ljubav prema Gradu. Ali, prevarili su se.
Došao sam u Grad iz izgnanstva, na glasanje na izborima, kao što sam to uvijek i činio, od svojega punoljetstva, 03. oktobra/listopada 2002. godine. Nisam pomno pratio, daleko-daleko, najnovija događanja u Gradu pa nisam ni znao da su neki drugi ljudi, koji drže do svoga, a i djedovskoga obraza, spomenik PJESNIKU još toga ljeta iznova postavili, na isto mjesto gdje je i ranije bio. U malome Aleksinome parku, kraj Ćorovića kuće. Obišao sam tada i grobove mojih dragih i poznatih, kako to uvijek činim i pošao glavnom ulicom prema Aveniji, gdje mi je nekad bio sretan dom, a tada samo, tek tužno svratište, kojemu je moj mlađi sin Dragan, bio tek „čuvar ključeva“. I na starom, poznatom mjestu… ugledao sam Njega. Obnovljenoga brončanoga Pjesnika.
Visokog, stasitog, brkatog s kravatom i štapom i rukom na srcu, kako to i priliči velikom mostarskom sinu. Možda i najvećemu – kako već napisah.
Gleda ponosno… i prkosno, mudrim i blagim pogledom na sve što se oko Njega zbiva i… kao da ne može vjerovati.
A sunce je na Zapadu, a Zapad, kao da je… „ukrao sunce, pa se stidi… rumen“. Ispod Njega huči, još uvijek Zelena ljepotica, neko dvoje ljube se na klupi pri kraju Njegovoga parka, a malena djeca, u blizini, čine svoje prve životne korake.
Kao da se ništa nije ovdje, u zadnjih deset godina, ni događalo, niti dogodilo. Kao da je vrijeme stalo i nastavilo sve po starom.
A nije… moj Pjesniče! I to grozomorno nije!
Ovdje se, zapravo sve sunovratilo… i ono što bijaše dolje, sada je gore i što bijaše gore, sada je dolje. A Ti si napisao ovu „Dušu“, što postavih je na početku ovoga teksta, još 1911. Čini mi se-utaman.
Kada si umro, prerano i premlad, a već tada si bio ušao u legendu Grada, Tvoja sahrana trajala je punih pet sati, sprovodivši Tvoj odar sa mrtvim tijelom kroz čitav Mostar, glavnom ulicom „kružno“, pored ljudi – Mostaraca koji su izlazili iz poprečnih ulica i „sokaka“ da bi te posljednji put pozdravili u „stavu mirno“, u nevjerici zanijemjelih, dok su sa crkava, čitavo to vrijeme, tužno „brecala“ zvona opraštanja, a sa minareta mostarskih džamija „ukujisao“ mujezin „učeći“ Hatma dovu, za vječni mir i pokoj Tvojoj dobroj duši. Mostarskoj.
Tako to Mostar radi i uvijek je radio svojoj zaslužnoj djeci. I što bi se moglo reći više, dragi moj Pjesniče, do zahvaliti Ti se.
Pa, stoga, hvala Ti na svemu onom što si učinio za Grad u svome kratkome životu, kao i na svemu onom što sam od Tebe naučio. A moglo se puno toga. O svemu. A najviše o mostarskome zajedništvu… o „ostajte ovdje“, kao što smo i mi se vraćali… i ostajali.
Tebi u spomen, Zela Savić i njegova kći Aleksandra-Saška, otvoriše, onomad, na lijepom mjestu, uz Neretvu i Club „Aleksa“, da u njega zalaze svi oni koji Te vole i poštuju. Mostarci i dušom i tijelom. A lijepo je ondje. Naviru nam uspomene, poštovanje i spomen na Tebe – Pjesnika, na Tebe – Mostarca, ali i Tebe – Grada, kojih više nema. Osim u sjećanjima.
I hvala ti što si postojao takav i što si svoju ljubav, svoju ljudskost, dobrotu i osjećanja prenio na moju generaciju… svojim pjesmama.
(Iz još neobjavljene knjige „Mostar: Kronika destrukcije III – Vrijeme mržnje, paradoksā i umiranja“ Roko Markovina)
