foto: Arhiva
Brzo, toliko brzo kao što nenadano stignu pijavice iznad valdinoškog zaliva, umjesto usahlih prvomajskih uranaka krenule su bezumne seobe turista, njihovi kraci zabijali su se u uvalu kao nekoć koplja turskog osvajača u srca crnogorskog pamćenja – uvalom su zacarile molitve i moljakanja. Domaćini su sada bili uslužna posada džamija i crkava – zaneseni neplivači željni da im se nešto neobično desi, pa da ih mimoiđe pohara. Prepunio se pehar grijeha. Jedni bi izigravali gostoprimstvo, drugi dozivaali nostalgiju djetinjstva. Gosti sa tih provincijskih promenada omrcali su i osvitali na loše ofarbanim trabakulinima, usidrene brodice su strpljivo podnosile steg špringa dok se putnici ne ukrcaju, a uvala punila umorom i pijanstvom zanesenih pridošlica. Opijeni plavom zorom izdovoljeni stranci vraćali bi se u svoje apartmane, posuti vlagom jutra po kosi i odjeći. Kad bi u njedra trpali novčanice a u boščama dukate, varošani Porto Hendeka, nakon pozdrava sa gostima, užurbano nose jutrom u koloni, na otvrdlim plećima tomosove pente, a u rukama vesla i prazne pletare. Grabe neznaveni uz sokake kućama, koje su sada bile pune kao šipak koječega što je ljudima postalo mjerilo dobrostojnosti kasabe. Kad bi stigli, spuštali bi se, bolje reći padali kao trupci na široke ležajeve koji odišu plastikom, među šarenu djecu i ugojene žene: bezuman porod.
Puk je kasno postao svjestan svoje uloge u svjetskoj monetarnoj utakmici, odlučan da raskine sa mračnom, tegobnom prošlošću. Tokom ljeta uplovljavale su u Valdinos nekoliko barki krcate turistima. Te Evropljane spretni vodioci čamaca mamili su sa hotelskih plaža i terasa, recepcija, restorana, svugdje gdje je mogla da dopre snalažljivost i upornost prostog svijeta. Obećavali su strancima posljednji puta neviđen provod, domaće vino i ukusnu ribu. Davaće im raspusne igrarije, u kojima je jedino mjerilo bilo ne imati mjeru, neuljudne razgovore sa malo pameti a mnogo vike, jeftina flaširana vina i zamrznutu japansku skušu. Na barkama su bili razapeti transparenti ispisani na kvarnom njemačkom jeziku, kakvim je govorila većina kasabalija, upisana cijena za izletnike, uz cijenu popis ponude po osobi, a oko sveg slogovlja namljackane ilustracije koje su predstavljale obećani ribarski izlet u divljinu. Barke su bile prostrte starim ponjavama i ćilimčićima, uz šestu i na provi, a preko jarbola bjehu navučene poderane mreže, polomljene palasture i izgriženi plutani šamadori. Sve spremno da se otisne u čarolije nakinđurenog Juga, koga je uime nade odgojio Istok, a životu navodno čeliči i podučava Zapad. I gosti iz tog vrlog svijeta su doista dolazili, loše vino pili, jeli zatrovanu ribu osmuđenu na lošoj vatri, pjevali, igrali i ljubili se kraj dogorelih trupaca, ispod cvata fenjera, kao da im je potonja ura.
Ritual je, iako primitivan, tekao uigrano. Harmonikaš rasteže svoj instrument kao da čereči jarca, kinjeći pastoralnu okolinu zvucima mjesnog folklora, cijepajući mitsku tišinu nadvoje. Dan bi odmicao, čekala se noć, svaki od radoznalih i željnih neobičnosti dobijao je svoj dio igre. Desert se kušao kad bi u uvalu pridošli kobci s pobrđa i visoravni nad uvalom: otimali bi od pijanih muževa redom voljne strankinje i odvodili ih pod svoje.
Tako je bilo do razornog zemljotresa, već pomenute 2051. U mjesecima poslije njega, prekrivena strahom i neizvjesnošću pred prirodom koja se trgla, ljuta od silnih udaraca po njoj, zamrije kasabom nada da će biti ribarskih večeri ikad više. Dolazila su pusta, ostavljena, prevarena ljeta, namah oslobođena tereta turističke pohare, zbunjujući preživjele varošane zemljom koja drhti i kolebljivim vremenom. Sjetio bi se mnogi od domaćih ljudi onih zaboravljenih uranaka, koje su nekada slavili. I pomislio bijaše poneki od njih kako, ipak, na ovom svijetu pouzdano ništa nije, da se zlo desi kad si usred dobra, i da ne valja da se, kako su njihovi stari govorili: gleda dalje od nosa, jer se u tom slučaju lakše pada, a uboj teže zarasta; krhko je ljudsko tijelo ako zagna više nego može, ožednja duša kad je zarobi zavist – tada je čovjek tek govedo koje govori. Rijetki, dovoljno mudri da shvate na što će ljudima izići njihova nezajažljivost, spoznaše da spasa ljudskom rodu neće biti, ako ne uvide da nije svakom dato da ima više nego mu treba, i da se ne smije zaboraviti gdje je kome mjesto. Takvi mirni mudraci (kad su zemljotresi učestali, nabujale rijeke odnosile naselja, more bjesnilom mljelo obale, runili se planinski visovi nad ravnicama što tonu u bezdane, otrovi s visina i kužni dimovi iz dubina gušili djecu i starce), pred konačnicom koja se slutila, u po glasa, počeše da zapijevaju tužbalicu: staru ribarsku pjesmu o mučnom životu kraj mora i starim snovima nad morem. Oči takvih samotnika, vidješe, prije nego su izdahnuli, kako iz dimnjaka kûća Porto Hendeka vijore zeleni dimovi kajanja. Svjetina, ipak, nije razumjela mudrace, niti se sažalila zbog smrti proroka iz pećine iznad Viline Grede. Samoživost ljudska nikada ne traži odgovore u sebi, niti pohlepa postavlja pitanja.
(odlomak)
