Markovina s pravom ističe potrebu dovršetka zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru. Kazalište, pogotovo ono koje bi trebalo njegovati operu i ozbiljnu umjetnost, nije etnički već univerzalni kulturni projekt – pogon imaginacije, duhovnosti, zajedničkog izraza. Mostaru treba opera jednako kao što mu trebaju biblioteke, galerije, koncertne dvorane i parkovi za susrete.
Ali u argumentaciji da je manjak zakonske dokumentacije za gradnju HNK „nevažan“, Markovina načas iznevjerava onu liniju razgraničenja koja je mnogo dublja i važnija od ratne – granicu između morala i pragme. Jer, kako je još Kant učio: „Postupaj tako da maksimu svoje volje možeš u svakom trenutku poželjeti kao opći zakon.“ Ako odobravamo gradnju bez dozvola jer „općem dobru“ služi, kako ćemo se sutra usprotiviti nekoj džamiji ili crkvi s istim argumentom – ili, ne daj Bože, nekom komercijalnom centru koji ruši vrijednosti prostora?
Moral nije pitanje koristi, već principa
Kant bi rekao da moral ne počiva na posljedicama, već na obavezi. Intelektualac – ako uopće ima poziv – ne duguje ništa nijednoj strani, naciji, grupi ili trenutnoj ravnoteži sile. On duguje samo zvjezdanom nebu nad sobom i moralnom zakonu u sebi. Odatle dolazi njegova snaga i prokletstvo. On ne pristaje na „realnost“ ako je ta realnost proizvod neprava. Ne pristaje na podjelu grada kao „usud“. Jer ako prihvatimo Mostar kao grad dviju mentalnih cjelina – ako kažemo da Rondo nije za Rumija, niti Titova ulica za svetog Augustina – tada pristajemo na mir kao stabilizaciju nepravde.
Mostar je podijeljen, to je činjenica, ali intelektualac ne smije prihvatiti činjenice kao sudbinu. Naprotiv, njegova je dužnost da misli kako bi moglo biti, a ne da se miri s onim kako jest. Pristati na linije razgraničenja kao prirodni okvir djelovanja znači predati grad upravo onima koji su ga lomili. Ili, kako bi rekao Albert Camus: „Biti intelektualac znači reći ne.“
Rumi kao svjetlo u razdjelnici
Ako je neko ime zaslužilo da se uzdigne iznad podjela, da nadleti linije koje su nekada bile nišanske, onda je to Rumijevo ime. Dželaludin Rumi je pjesnik ljubavi koja ne poznaje granice, mistik vjere koja ne traži ekskluzivnost, filozof jedinstva u kojem se razlike ne brišu, već se prepoznaju i grle. On je islamski mistik koji pripada svima – Amerikancima, Hrvatima, Francuzima, Srbima, Bošnjacima – jer njegova religija je ljubav, a njegova poruka ne treba tumača: „Iza ideja ispravnog i pogrešnog postoji jedno polje. Tamo ću te čekati.“
Rumi ne pripada samo Islamskoj zajednici, kao što ni Augustin nije vlasništvo Katoličke crkve. Graditi kulturni centar Mevlana u Mostaru nije vjerski čin, nego civilizacijski: to je poziv na dijalog, na ljubav, na prepoznavanje svetog u svakome. Isto vrijedi i za prijedlog da se u centru grada, u bivšoj zgradi Komiteta, podigne kulturni centar svetog Augustina – jednog od najvećih kršćanskih mislilaca, afričkog biskupa koji je vjerovao da je srce veće od svake pripadnosti: „Nemirno je srce moje dok se ne smiri u Tebi.“
Gradnja protiv podjele
Mostar mora početi graditi ne samo zgrade nego i ideje. Rumija i Augustina, kazalište i sinagogu, parkove posvećene papi Ivanu Pavlu II i muftiji Džabiću. To nije pitanje etničke ravnoteže, to je pitanje pravde. A pravda je, kako je Platon učio, sklad u duši i u gradu.
Nema razloga da Mevlana ne bude na Rondou – ako za to postoje zakonske osnove. Ali to treba reći jasno: samo zakon određuje, ne simbolika rata. Jer ako dopustimo da simbolika granica iz 1993. bude kriterij gdje šta može stajati, tad smo poraženi. Tad Mostar nije grad, nego memorandum prošlosti. Tad smo priznali da je najmoćniji urbanist rat.
Zato je neophodno braniti zakon. Ne iz rigidnosti, nego iz prkosa. Jer samo zakon – jednak za sve – može razrušiti nevidljive zidove. Rumi i Augustin, HNK i Islamski centar, sve to mora graditi stručna, pravna, estetska logika – nikada logika rovova. I, paradoksalno, upravo to je najveći čin političke hrabrosti: ne odlučivati politički, već principijelno.
Epilog: Intelektualac ne pripada nikome
U konačnici, vraćamo se onome što je Kant rekao: „Djeluj tako da čovječanstvo, kako u svojoj osobi tako i u osobi svakog drugog, uvijek tretiraš kao cilj, a nikada samo kao sredstvo.“ Mostar je grad ljudi, ne simbola. I samo ako se prema njemu odnosimo kao prema živom organizmu u kojem se miješaju boje, jezici, vjere, tada će ovaj grad imati šansu da bude ponovo – grad.
Dragan Markovina, čije su knjige prozor u Mostar iznutra, sigurno to zna. I upravo zato s njim ne treba polemizirati da bismo ga oborili, nego da bismo – zajedno – bolje branili ono što je možda i njegov najdublji motiv: Mostar u kojem niko nije stranac.
