Napadno prisutan u javnim istupima Porfirija i njegovih pobočnika, “Hrist” je klasična žrtva otmice: božanstvo kidnapirano zbog toga da bi, umjesto u transcendentalne tričarije, bilo upregnuto u “srpsku stvar”. “Hrist” je maskota pomoću koje se obavlja svođenje duhovnog života na nacionalnu mobilizaciju
Piše: Viktor Ivančić
Prije neku godinu, povodom nekog od važnih datuma, patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije Perić nazvao je Republiku Srpsku “djelom pravde”.
Prije nekoliko dana, u saopćenju Svetog arhijerejskog sinoda SPC-a, kojim predsjedava patrijarh Porfirije Perić, Federacija Bosne i Hercegovine nazvana je “takozvanom”.
Zašto je za rukovodstvo Srpske pravoslavne crkve Federacija Bosne i Hercegovine “takozvana”, dok Republika Srpska ne samo što nije “takozvana”, nego je u svojoj konkretnosti još i “djelo pravde”?
Najjednostavniji, a i najtočniji odgovor glasio bi da u “takozvano” spada sve što nije srpsko. Prema stavu vrhovnog uma SPC-a, srpstvo je esencija koja presudno definira realnost, a izvan granica toga opipljivog svijeta prostire se čista apstrakcija, nepoznata, nepriznata i prijeteća.
Nezgoda je što se to ne odnosi samo na administrativne jedinice, geopolitičke tvorevine ili paradržavne kreacije, trajne ili privremene, već i na istinu kao takvu. Vrhovni um SPC-a smatra da je jedino ono što je srpsko, odnosno pravoslavno, odnosno srpsko-pravoslavno, ujedno i istinito, dok je sve ostalo “takozvano”. Nema objektivnih uvida, nema dokaznih materijala, nema činjenične građe koja će uzdrmati taj čelični zakon, jer on i nije ništa drugo nego religijom zamaskirana faktofobija.
Onaj tko, na primjer, ne usvoji zdravo za gotovo mit o (barem) sedamsto hiljada Srba mučki ubijenih u Jasenovcu, najzloglasnijem ustaškom logoru, ne može biti ni dobar Srbin ni dobar pravoslavac. On je, može se reći, takozvani čovjek: ljudsko biće kao utjelovljenje neljudskosti.
Istini za volju, distinkcija između Srbina i pravoslavca, po sudu vrhovnog uma SPC-a, potpuno je suvišna, jer vjera u Boga, iako poželjna, nije obavezna dok god se slijede upute njegovih zemaljskih agenata o bespogovornoj odanosti naciji. Napadno prisutan u molitvama i javnim istupima Porfirija i njegovih pobočnika, “Hrist” je utoliko klasična žrtva otmice: božanstvo kidnapirano zbog toga da bi, umjesto u transcendentalne tričarije, bilo upregnuto u “srpsku stvar”. “Hrist” je maskota pomoću koje se obavlja svođenje duhovnog života na nacionalnu mobilizaciju.
Saopćenje Sinoda SPC-a, osim što još jednom utvrđuje nedodirljivost mita o 700.000 jasenovačkih žrtava, zapravo je retroaktivni obračun s Jovanom Ćulibrkom, episkopom slavonskim, i upućuje na pičvajz u višim odajama klera, vjerojatno još uzbudljiviji u backstageu nego na javnoj sceni. Ćulibrk je, naime, prije nekoliko godina na jednoj tribini konstatirao kako “postoji državni projekt preuveličavanja broja žrtava Jasenovca” i kako “imamo slučaj revizionizma u Srbiji i Republici Srpskoj koji je masivan s naše strane”, da bi neki portali te izjave aktualizirali ovoga ljeta.
Tada se Ćulibrk referirao na srpsku promociju izraelskog povjesničara Gideona Greifa: “Svi znamo ko je, svi profesionalni istoričari znaju ko je, svi znaju da je cirkus, jer Greif već govori o milion i 400 hiljada žrtava Jasenovca. Ne više ni o 700 hiljada, nego o milion i 400 hiljada, a nauka, struka šuti.” Pa još: “Postavlja se pitanje etike u struci istoričara. Imamo državni projekt revizije, nemojmo se zavaravati, i struka se ponaša kao da se to dešava u nekoj drugoj državi.”
Iz saopćenja saznajemo da je Sinod SPC-a još tada episkopu slavonskom “oduzeo pravo da se u javnosti oglašava o tom pitanju, znajući unapred da će svi dežurni napadači na Srpsku Pravoslavnu Crkvu i na srpski narod, kako oni iz takozvanog regiona tako i oni iz same Srbije, izvršiti zamenu teza i usamljeno lično mišljenje prikazati kao stav same naše Crkve”.
Ćulibrk se pridržavao zabrane, ali sada – nakon što je njegov davni istup izvađen iz naftalina, nakon što ga je javno napao Milorad Dodik, nakon što je 80-ak “srpskih intelektualaca”, predvođenih jednim od potpisnika famoznoga Memoranduma SANU-a Vasilijem Krestićem, uputilo javno pismo državnom i crkvenom vrhu, tražeći da se suprotstave “zlu koje je posijao episkop Jovan”, odnosno “umanjivanju srpskih žrtava Jasenovca” – blasfemija nije mogla ostati prešućenom.
Vrhovni um SPC-a tako navodi da je Ćulibrkova izjava “potpuno netačna i krajnje štetna”, da je “proizvoljna” i “historijski neutemeljena”, da pravoslavni episkop iznosi ordinarnu laž, “natežući se silogizmima i klevetajući sopstveni narod i njegove države, Srbiju i Republiku Srpsku”. SPC, kaže Porfirijev Sinod, “u potpunosti i bez ostatka, kao netačnu, protivnu istorijskoj istini, odbacuje izjavu koja je svojevremeno pokrenula danas aktuelnu medijsku kampanju, ali i sve druge slične izjave koje, ma od koga poticale, relativiziraju genocid izvršen u NDH”.
U stilskom pogledu, pak, saopćenje Sinoda SPC-a neodoljivo podsjeća na domoljubnu umobolju kakvu u svojim “polemikama” njeguju, na primjer, Penavine mladoustaše ili katolički falangisti s portala Narod.hr, jer sve vrvi od neprijatelja srpskog naroda, srpske crkve i srpskih država, pa je tu “takozvana” Federacija BiH, pa su tu “krugovi Crne Gore koji funkcionišu kao Antisrbija”, pa je tu “beogradska CNN affiliate grupa sa trabantima” i “tutti quanti”, cijela lepeza srdžbom natopljenih klišeja čija se banalnost grije i baškari pod jarkim otadžbinskim suncem.
Ironija sudbine htjela je da etiketom heretika i nacionalnog izdajnika bude okićen onaj kojemu nije manjkalo nacionalističkog oduševljenja. Višegodišnji javni rad Jovana Ćulibrka, doduše – zbog navade da historijske drame i lomove tumači u ključu pop-kulture – ima odlike svojevrsnog ideološkog bućkuriša u kojemu je, kao na švedskom stolu, svatko mogao naći nešto za sebe, ovisno o afinitetima: od veličanja Karadžića i Mladića, preko uglazbljivanja stihotvorina vodećega pravoslavnog hitleroljupca i antisemita Nikolaja Velimirovića, pa do principijelne kritike srpske žrtvoslovne mitomanije.
Ta mitomanija, kako pokazuje očitovanje Svetog arhijerejskog sinoda, žanrovski se sve više približava pornografiji, između ostalog i zbog toga što hiperinflacija mučenika neizbježno vodi u dosadu. Ipak, žestina nastupa iznova svjedoči o nepomirljivome nesporazumu između crkve i istine, a u krajnjoj liniji i naporu da se u javnom prostoru obesmisli sama kategorija istine.
U okviru crkveno-državnoga bračnog saveza, to je već zaista kućni posao primjereniji crkvi: inzistiranje na religioznom pristupu serviranome povijesnom gradivu, na dužnosti da se u isto bespogovorno vjeruje, bez obzira na činjeničnu neutemeljenost onog što se propovijeda. To što istina da je jasenovačkih žrtava bilo nekoliko puta manje nego što stoji u svetim spisima (700.000) uopće ne dovodi u pitanje zločinački karakter ustaške NDH, pravoslavni komitet tiče se koliko i crno ispod nokta. Realno je ono srpsko, a sve drugo je “takozvano”.
Zbog nekih razloga, međutim, vrhovni um SPC-a uvjeren je da se njegova rabota razlikuje od one hrvatskih revizionista, čija je tradicija iznimno bogata: od Tuđmanova besramnog umanjivanja broja žrtava Jasenovca u “Bespućima povijesne zbiljnosti”, preko upinjanja hrvatske ekspoziture Katoličke crkve da se pobožni ustaški suradnik Alojzije Stepinac proglasi svecem, pa do djelovanja “Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac”, sa “znanstvenim ciljem” pripisivanja logorskih zlodjela partizanima, a čiji je rad budžetskim novcem financirala hrvatska vlada.
No, iskustvo nas uči da se radi o dvije oštrice istog mača, da se sumanuto preuveličavanje i sumanuto poricanje strateški pothranjuju, i da je, uostalom, brojčano pumpanje genocida u Jasenovcu u najužoj vezi s negiranjem genocida u Srebrenici.
Također se pokazalo da je faktofobija neizbježna stavka nacionalističke operative, kakvoj je Porfirijeva crkva, s onim “Hristom” umotanim u trobojnu zastavu, svim srcem predana. A tu je i iskustvo vlastite kože: zlosretni episkop Jovan iz prve ruke može posvjedočiti da je, posegnuvši za istinom, namaknuo sebi omču oko vrata.
Sve to s tradicionalnim poimanjem “uloge vjere u sekularnom društvu” odavno nema nikakve veze. Nametati laž kao kolektivnu obligaciju, kao svetu dužnost, nije ni kršćanski ni hrišćanski. To je idiotski.
