Ustupljena fotografija
Teško je u vremenu nevremena ostati čovjek. Mustafa Hadžajlić Baja pripada mostarskom svijetu – onom prijeratnom, ratnom i poratnom. Vezan je za Mostar i ne napušta ga i kad mu je najljepši, i kad su ga rušili, i onda kad ga je valjalo obnavljati. Razumije i one za koje je Mika Antić još puno prije rata govorio: “Dođe li rat, odoše ljudi”. Otišli su i oni što su skakali sa Starog i oni što su ih samo gledali. Više ih je u Skandinaviji, SAD, Kanadi negoli u Mostaru. Skokne do Starog, najradije u jutarnjim satima, kad nema gužve. Tako je sam sa sobom i mostom. Svaki put premjeri onih dvadesetak metara od vrha do Neretve. Razmišlja o Emiru i Lizdi, o organizaciji naredne “leteće mostarske manifestacije”. Zabrinut je i pomalo ljut jer poslije osam godina Mostar ove, 2024. godine neće biti domaćin Svjetskog kupa u ekstremnim visinskim skokovima. Običan čovjek izrastao u neobičnom gradu, Mustafa Hadžajlić lati se kista, slika, pa i staromostarske skokove pretvara u magiju njegovih avlija i dobrih ljudi. U Kosoru, u vrijeme šipaka, oslika svojoj Majdi, najljepši jesenji doživljaj, odleprša do Sent Luisa da s druge strane pogleda Evropu, a zimi, opet, s prijateljima skokne do Rujišta, ne da se skija, već druži s jaranima. Nije onda ni čudo da kao taze penzioner ima pune ruke posla, ali i vremena za obaveznu jutarnju u Bristolu.
Dobio je Mustafa Hadžajlić nadimak Baja, po ocu partizanu. Njih sve troje djece odgajana su u duhu ljubavi i antifašizma, pa i Mustafa, kako bi drugačije nego crveno nastavio sa svojom djecom i unucima? Sestra mu Hida, vrsna doktorica Ćemalović, s osmijehom dočekivala pacijente preko 40, u nekoj od mostarskih ambulanti. Imao sam je priliku i lično i profesionalno upoznati. S vrata bi me, kao i ostale pacijente, doktorica Hida umjesto namrgođenog lica dočekala širokim osmijehom i počesto poluglasno zapjevušila: “Moj Milane…” Gotovo da bih zaboravio zašto sam došao. Ista je i njegova druga sestra Amra, odavno prepoznato nasmijano lice iz Hercegovina auta. A onda mu je u ratnoj 1994. godini supruga Majda podarila kćerku Almu, danas magistricu farmacije u Sarajevu. Nije onda ni čudo što su ga jarani iz njegove Donje Mahale, po mostarski, zadirkivali: “U vas se pucalo iz svih oružja”. E to je onaj neponovljivi Mostar, koga danas više nema nego što ga ima.
U ratu je Baja bio vojnik, humanitarac i organizator civilnog života. Trebalo je organizovati kuhinje, ishranu stanovništva i u nemogućim uslovima s profesorom Esadom Bubićem, Rasimom Jakirovićem i Hakijom Klarićem obnoviti nastavu za djecu, što su im umjesto olovki doturali granate, a osmijeh zamijenili čomrdom. Zajedno s doktorima Kajtazom, Derviškadićem i Šehićem formirali su stacionar i ambulantu. Kad je onako okrutno prekinuta vjekovna kamena duga nad Neretvom i srušen Stari most, valjalo je uspostaviti prelaz s jedne na drugu stranu obale. Kako život uvijek ide ispred tragedije, napravili su improvizovanu korpu kojom su doturali ljude, poštu, hranu… Tu ljudskoj upornosti ne mogu ništa bilo kakve granate i dinamitaši. Od maja 1994. godine Mustafa obavlja dužnost prvog humanitarca, pa uz pratnju UN vojnika organizuje prevoz, skladištenje i distribuciju humanitarne pomoći. Mostar zato danas ima 365 dana na raspolaganju, ali ih sadašnja troglava vlast ne zna i neće iskoristiti. Oni bi da sve promijene i da se zaboravi. Prave se da je sve normalno, a ništa nije normalno.
I onda Bajino kazivanje, opet, ide ka Starom i skokovima: “Kao skakač nisam se proslavio. Skočio sam 1974. godine, prvo s Titovog, a onda istog dana ‘oslobodio se’, pa sa Starog, na noge. U organizaciji skokova sam od 2004. godine. Dolaze nam takmičari iz Užica, Kragujevca, Sombora, Kolašina, Zadra, Jajca, Celja, Maribora… Jednako su i naši skakači kod njih. I uvijek dobrodošli. Žalim što, nakon osam godina, Mostar neće biti domaćin Svjetskog kupa u eksternim visinskim skokovima. Neće, jer naši lokalpolitičari, što je za ne vjerovati, nisu ništa učinili da tako ne bude. Lokalci ostaju lokalci.” A naš nobelovac Andrić odavno je prepoznao i zapisao: “Mostarska ćuprija izdaleka izgleda kao mlada i lijepa djevojka što je u vodu zagazila pa suknju malo podignula da je ne bi skvasila. Nigdje ovakve ljepote.” Skokovima se zato raduju i oni koji skaču i oni što gledaju. I jedni i drugi polete u susret Neretvi, koja se i sama raduje ovim susretima. Slikanje mu je posebna ljubav i strast. Učestvovao je na nekoliko književnih izložbi i likovnih kolonija.
Valjda zbog toga ni Baja ni mi ostali nećemo nikad shvatiti ni saznati zašto smo toliko zaljubljeni u Mostar i Stari most. I ne razvodimo se, ma gdje bili.
