foto: Avaz
Napad Hamasa 6. oktobra iznenadio je svjetsku javnost i izazvao val pomalo automatizirane solidarnosti s Izraelom, koju Zapad praktikuje od osnutka ove države. No stvari su se radikalno promijenile posljednjih godina s usponom evropske desnice, čija je glavna ideološka okosnica postala antiimigrantska i islamofobna politika.
Paradoksalno najjači zagovornici, i apologete Izraela, u Evropi i USA, danas su radikalni desničari i vjerski fundamentalisti.
Postoji više faktora zašto je to tako – u evropskom kontekstu Izrael se percipira kao bijela liberalna demokratija u moru orijentalnih despotija oaza evropske kulture u moru varvara. Kada se tome pridoda da je čitav današnji politički identitet i liberalna ljudskopravaška praksa izrasla iz težnje da se zločin poput holokausta nikada ne ponovi, vidi se zašto je svaka kritika Izraela, čak i kada je ona potpuno osnovana, nemoguća za većinu Evropljana.
Liberalne struje, pak, žive u strahu da bi svaka kritika Izraela mogla da ih obilježi kao antisemite ili naciste. Lista desnih vođa koji su fascinirani Izraelom, prilično je šarolika – od holandskog političara Gerta Wildersa do italijanske premijerke Giorgie Meloni, koju ni pravdanje fašizma i režima Benita Mussolinija ne sprečava da bude bespogovorno na strani Izraela.
Veze, i to vrlo otvorene, s evropskom desnicom ima i sin izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, Jair, koji se čak pojavljivao na plakatima neonacističke stranke AFD. Posebno je zanimljiv politički savez američkih hrišćanskih fundamentalista i izraelskog establišmenta, koji je ojačao prethodnih nekoliko decenija i postao dio identiteta američkih konzervativaca i desničara u Republikanskoj stranci. No to nije bio oduvijek slučaj.
Tako, naprimjer, prema anketi iz kasnih devedesetih tek je nešto više od pola republikanskih kandidata favoriziralo Izrael naspram Palestine, dok danas od osam od deset republikanskih glasača favorizira Izrael.
Izrael i antisemitizam
Kako i zašto se taj preokret desio, kompleksno je pitanje budući da je sam proces trajao decenijama. Prvi značajniji američki vjerski vođa koji je posjetio Izrael, bio je američki propovjednik Billy Graham, 1960, koji je bio na propovjedničkoj turneji po regiji.
Graham je bio uvjeren da je Izrael stvoren zahvaljujući božjoj volji, a ne posebno zaslugom samih Jevreja. Njegova posjeta bila je praćena s velikim medijskim zanimanjem, a tadašnji premijer izraela David Ben Gurion lično ga je ugostio uz navodnu napomenu da ne smije propovijedati hrišćanstvo Jevrejima. Graham je ostao gorljivi zagovornik Izraela iako je gajio antisemitske stavove. Tako se žalio na pretjeran jevrejski uticaj u američkim medijima, koji karozivno djeluje na američko društvo. Ova ga je antisemitska izjava otuđila iz američko-jevrejskih krugova, ali je raširila takozvani hrišćanski cionizam u USA.
Koliko je Izrael postao bitna tačka američke vanjske, ali i unutrašnje politike, pokazuje i izjava Donalda Trampa da je premjestio ambasadu USA iz Tel Aviva u Jerusalim isključivo radi pridobijanja glasova američkih evangelika (kojih u USA ima od 80 do 100 miliona), koji su u tome vidjeli biblijsku simboliku.
Ovaj vid fascinacije Izraelom kao savršenim modelom države nacije zasnovan na etničkoj i vjerskoj supremaciji nije rezervisan samo za zapadnu desnicu jer slične obrise možemo vidjeti i na našim prostorima.
Posebno je zanimljiva ili pak bizarna solidarnost koju su Mostarci hrvatske nacionalisti izrazili prema Izraelu poslije napada Hamasa 6. oktobra – Mostarsko je sveučilište okačilo veliku zastavu Izraela na svoj ulaz. Ovo možda i ne bi bilo toliko čudno da nije riječ o gradu koji još uvijek ima ulice nazvane po zločincima iz perioda NDH, čiji je režim desetine hiljada jugoslovenskih Jevreja poslao u smrt.
Izgleda da u glavama ljudi koji su na ovakav način izrazili solidarnost s Izraelom, nema ništa protivrječno između ova dva stava.
Još jedan je evropski političar koji je u skorije vrijeme posjetio Izrael, lider ekstremno desnih Švedskih demokrata Jimmy Akesson partije, koja ima nacističke korijene, i koji se zalagao za rušenje džamija u Švedskoj. Ovo nije spriječilo premijera Benjamina Netanyahua da ih ugosti.
Benjamin Netanyahu i desnica
Druga vrlo problematična percepcija koja se javlja, a na čemu profitira izraelska ali i evropska desnica, jeste da izraelsko-palestinski sukob digne na nivo sukoba Jevreja i muslimana u svijetu, što naprosto nije i ne smije biti istina.
U deifikaciju i svojevrsnu fetišizaciju izraelskog koncepta upadaju i mnogi liberali racionalizuju izraelsko desničarenje argumentima da je riječ o jedinoj bliskoistočnoj demokratiji (jedini pride na Bliskom istoku).
Čak i kada se uvaži ovaj argument, to nikako ne opravdava tretman kojim su izloženi Palestinci jer se upada u liberalni paradoks, koji bi glasio: “Izrael vrši etničko čišćenje i ratne zločine, ali je barem siguran za LGBT zajednicu.” Kuda i kako će se ovaj ideološki savez razvijati, teško je reći, no on već sada čini nepopravljivu štetu Jevrejima u dijaspori budući da, iako danas većinski pro izraelska desničarka elita nije uspjela prenijeti taj sentiment na čitavu svoju bazu, tako da je od 6. oktobra do danas antisemitski govor eksplodirao na društvenim mrežama, izjave poput “da su Jevreji zaslužili sve što im se desilo u prošlosti” do otvorenog poziva na istrebljenje.
Što Izrael bude dublje tonuo u agresivni militarizam, a Benjamin Netanyahu rušio ostatke pravne države u Izraelu, solidarnost s Izraelom postaće nemoguća čak i ekstremnoj desnici.
