Edin Batlak
Rođen sam u gradu čiji su stanovnici nepopravljivo zaljubljeni u njega. Da, riječ je o Mostaru. Moja sestra Amra i ja odrastali smo u porodici srednjeg ekonomskog statusa, prožetoj ljubavlju i zadovoljstvom. Otac Omer, svršenik čuvene Trgovačke akademije, i majka Hana u našoj kući su uvijek okupljali rodbinu, komšije i prijatelje. Tu je i moj nezaobilazni dedo Halil koji je u mom životu osigurao posebno mjesto.
***
Asocijacije na život do fakulteta: sretno djetinjstvo provedeno u igranju fudbala, ljeta na Neretvi, školska drugarstva, ptice štiglići, rane simpatije, komšijska sijela i naš nezaobilazni Velež.
***
U osnovnoj školi bio sam odličan učenik sa izuzetkom četvrtog i osmog razreda koje sam završio kao vrlo dobar. Razlog za osmi razred je pubertet. I danas nosim lijepa sjećanja na učitelja Nikolu Šarovića i razrednike Zilhu Nametak i Smaila Buljevića. Smail je predavao historiju i geografiju i prenosio takvo znanje da nam je u srednjim školama trebao minimum učenja. Od njega sam kao izvrsnog plesača pokupio određene plesne figure koje su davale rezultate kod djevojaka. Moja mladost je bila vrijeme intenzivnih plesnjaka.
***
Moje je kupalište na Neretvi bilo Hadžića Liman na kom smo imali veliko fudbalsko igralište u pijesku na kom smo provodili ljetne dane od jutra do sumraka. Bio sam dobar plivač i skakač sa stijena. U želji da šarmiram i osvojim neke simpatije toliko sam skakao da sam u 16. zaradio upalu sinusa.
***
Ne postoji pravi Mostarac koji nije lovio i zanimao se sa pticama, prije svega štiglićima. Za mene najljepša ptica koja postoji, a uz to čarobne pjesme. Lov ovih čarobnih ptica je doživljaj koji se osjeća treptajem duše i srca. Kada sam izašao iz konclogora 94. odlučio sam da nikada više neću držati pticu u kafezu.
Edin Batlak, čovjek inovacija i Emir Balić, legendarni mostarski skakač
***
Mostarci kažu da se za Velež ne navija već se za Velež živi. Sa pet godina otac me počeo voditi na utakmice. Bio sam privilegiran uživati u igrama Mujića, Glavovića, Bajevića, Marića, Vladića, Tuce, Kajtaza, Sliškovića, Halilhodžića, Hadžiabdića… Širom Jugoslavije za mnoge je Velež bio drugi klub poslije njihovih ljubimaca. Igrao je fer i prelijepi napadački fudbal.
***
Tokom osmogodišnje škole otac je bio poprilično strog prema meni da bi se sa mojim polaskom u srednju ekonomsku školu to promijenilo iz temelja. I danas se sjećam velike životne lekcije koju mi je dao kad je vidio da se zanimam za djevojke. Rekao je : Molim te vodi računa da nikada niti jedna žena ne pusti suzu radi tebe jer i ti imaš sestru. Nažalost umro je prerano u 50. godini života kada sam bio na prvoj godini fakulteta.
***
Majka je u 40. godini ostala udovica i posvetila se nama djeci. Bila je vrlo mudra žena koja se nije plašila života. Zahvaljujući njoj sazrijevao sam malo brže od moje generacije. Naime, nikada nije željela donijeti niti jednu bitnu odluku bez mene čime me je činila odgovornim u životu.
***
Dedo Halil je bio čovjek velike mudrosti i životnog iskustva. Visok 170 cm i životno konstantne težine 70 kg, nosio je nadimak Snaga. U muslimanskom sportskom društvu Soko tokom austrougarske vladavine vježbao je dizanje tegova, hrvanje i gimnastiku što mu je mnogo pomoglo tokom zarobljeništava u I svjetskom ratu u Rusiji. Dvije godine proveo je u Novosibirsku na imanju jednog muslimana sa još trojicom Mostaraca, a kada primjetio da ga gazda želi za svog zeta odlučio se pobjeći. Njega je u Mostaru čekala njegova ljubav Duda koju nije želio iznevjeriti.
***
Te 1976. mostarski Univerzite se osamostalio i ponio naziv Univerzitet Džemal Bijedić. Moje studentskom doba je bilo predivno, uz dosta obaveza ali i dovoljno vremena za druženje, sport, zabavu. Na jednom plesu u kultnom KUD Abrašević ću upoznati Jovanku koja će mi postati životni pratilac i roditi dvije divne kćeri – Merimu i Tajanu na koje smo neizmjerno ponosni.
***
Dva mjeseca nakon diplomiranja u martu 1981, kao stipendist Sokolove fabrike transmisija počeo sam raditi u nabavnoj službi u kojoj zatičem iskusne komercijaliste od kojih se imalo šta naučiti. Naš komercijalni sektor vodila je direktorica Olga Pavasović, zagrebačka studentica, od koje sam dobio najvažniju lekciju u karijeri – Za svaki problem postoji rješenje! Zlatna formula koju sam 35 godina prenosio na svoje saradnike.
***
U dvadesetpetoj odlazim na odsluženje vojnog roka u Rumu. Šta je najvrijednije u vojsci? Prijateljstvo koje se rodi među ljudima koje nisi nikad poznavao, ljudima iz svih dijelova Jugoslavije. Iskreno sam bio počašćen prijateljstvima sa Damijanom iz Škofija Loke, Džumalijem Đimijem iz Gostivara, Esadom i Draganom iz Sarajeva, Zoranom iz Užica, Senadom iz Mostara. Esad je danas u Americi, Dragan geometar u Čitluku, Zoran u Užicu, sa Đimijem sam zadnjih godina izgubio kontakt, a radio je u Švicarskoj, dok sam sa Damijanom u redovnom kontaktu.
***
Nedavno sam sa porodicom bio kod njega u Šofija Loki, a planiram i u septembru sa suprugom kod njega na svadbu njegovog sina, dok je on dolazio na vjenčanja mojih kćeri. Tokom ratne 1992. moja majka i sestra kod Damijana su našle utočište i osjećale se kao u vlastitoj kući.
***
Krajem 1989. kada Ante Marković liberalizira uslove poslovanja kolega Marinko i ja otvaramo Agenciju MB Trade. Prvu zaradu ostvarujemo u poslu sa firmom YU Point iz Beograda u suvlasništvu danas čuvenog Vuka Hamovića, iznos 3.000 USD. Tokom 1991. traženi smo na prostoru cijele bivše države u svrhu razmjene potraživanja i obaveza na području kliringa. Bićemo među desetak najuspješnijih privatnih firmi u zemlji, te iste godine otvaramo i preduzeće Rullmo.
Sloboda: Edin Batlak po izlasku iz HVO logora
***
Dogovoreni rat između Beograda i Zagreba u Mostaru počinje 19. septembra 1991. godine. Dolazak crnogorskih rezervista bio je preludij za predstojeća krvoprolića. U martu 1991. u Karađorđevu Milošević i Tuđman nisu se dogovorili ni o čemu sem o podjeli Bosne i Hercegovine.
***
Suštinski oni su slijedili svoje istorijsko-povijesne prethodnike. Ilija Garašanin, a potom Cvetković i Maček smatrali su legitimnim da svoja nacionalna pitanja mogu riješiti preko leđa Bosne. Od njih nisu daleko bili ni mnogi komunistički prvaci koji 1943. Bosnu i Hercegovinu ne vide kao ravnopravnu republiku sa ostalima već kao šansu da je Srbija i Hrvatska sebi prigrabe.
***
Mostarac Avdo Humo i Bijeljinac Rodoljub Čolaković razumiju bosansko biće i zahvaljujući ponajviše njima na II zasjedanju AVNOJ u Jajcu Bosna dobiva status ravnopravne republike unutar FNRJ. No, tada se potura i teza da BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska – već je sva tri naroda, od kojih jedino muslimani (Bošnjaci) zadugo neće imati status naroda.
***
Jedino ispravno rješenje bilo je da se i formalno potvrdi da je Bosna bosanska. Za tu ideju se u januaru 1946. u Beogradu, na Ustavotvornoj Skupštini FNRJ, jedini do kraja borio, opet Mostarac, Husein Čišić. On se borio za bosansku a ne muslimansku naciju, tražeći ravnopravnost bosanskog naroda i formalno izraženu kroz šestu buktinju u grbu FNRJ. Bješe uzalud!
***
Zahvaljujući isključivo svojim patriotima uključenim u redove jedine legitimne vojne snage Armije BiH, Mostar je opstao i preživio dvije agresije – jednu od JNA i Karadžićevih jedinica, i drugu od Bobanovih jedinica i Hrvatske vojske. Sve te formacije koje su napadale Mostar i BiH su presuđene u Hagu za udružene zločinačke poduhvate, a jedna i za genocid u Srebrenici.
***
U maju 92. naša jedinica Mostarski bataljon broji 300 pripadnika, od čega naša četa Luka broji skoro 50 odsto, a vodi je komandni dvojac Midhad Hujdur Hujka i Esad Eminović Fola, iznimno hrabri i pronicljivi ljudi, ponajbolji komandni tandem u Hercegovini. U roku od par mjeseci postajemo Prva mostarska brigada i imamo 3.000 boraca, među kojima je 210 Srba i 70 Hrvata.
***
S druge strane, JNA na čelu sa Momčilom Perišićem u aprilu i maju 92. razara i ravna Mostar sa posebnom ostrašćenošću prema sakralnim objektima. Na suđenju Miloševiću u Hagu zaštićeni svjedok C17, pripadnik Crvenih beretki svjedoči: ’’19. maja na mostarskom aerodromu postrojio nas je general Perišić i izdeklamovao: Vojska se povlači. Dobili smo Derventu, Bosanski Brod i Posavinu, a Hrvatima ostavljamo Mostar i dolinu Neretve. Srbi koji žele da ostanu od Vojske mogu dobiti samo oružje’’.
***
13 – 14 juna 92, pred povlačenje iz Mostara po dogovoru Boban–Karadžić iz Graca, tzv Vojska RS likvidira 114 civila bošnjačke i hrvatske narodnosti na deponiji Uborak i kod uprave gradskog groblja Sutina. Za taj zločin do danas niko nije odgovarao.
***
Jadran Topić, bivši igrač Veleža, 9. maja 93, u ime HVO – Hrvatskog vijeća odbrane – poziva mostarske muslimane da istaknu bijele čaršafe na prozore. Veležov stadion, po uzoru na Pinočea u Čileu, pretvara se u privremeni logor. Širom Hercegovine HVO otvara konclogore – progone, siluju, ubijaju, ruše sve uključujući i Stari most. Rušenje Starog u novembru 93. Mostarcima predstavlja najveću bol.
***
10. maja 93. u bjesomučnom napadu HVO na zgradu Vranica moja kćer Merima teško je ranjena, ali zahvaljujući Bogu i nekolicini sugrađana hrvatske nacionalnosti, te doktorima u KBC Firule u Splitu, ona će preživjeti. U tom najtežem momentu Merimino ranjavanje meni je sačuvalo glavu jer mi je omogućilo privremeni bijeg iz vidokruga HVO bojovnika.
***
Poslije dva mjeseca i promjene nekoliko baza uhapšen sam i odveden u logor Heliodrom, dok su moja majka i sestra pod pucnjavom protjerane na lijevu obalu Neretve pod kontrolom Armije BiH. Kad sam stigao u objekt bivše vojne gimnazije Maršal Tito imao sam dojam da je pola Mostara uhapšeno.
***
Kroz ovaj logor HVO prošlo je više od 10.000 Mostaraca, pretežno civila uhapšenih u kućama i stanovima. Tu sam proveo 253 dana i nagledao se svega i svačega. Logor je neka vrsta životnog lakmusa gdje na površinu izbijaju ljudski karakteri. Upoznao sam osobe koje mogu nazvati ljudskim šljamom, ali i ljude, istinske ljudske gromade.
***
Često se sjetim čovjeka Omera Marića iz Čapljine. Pozitivac i optimista koji je znao podići sapatnike kad bi psihološki potonuli, a takve situacije su bile svakodnevne. S druge strane, među policajcima se u uniformi HVO-a nalazio i doktor po imenu Nedžad, kome su logoraši zbog ’’lijepog’’ ophođenja dali nadimak dr Mengele.
***
Tokom zatočeništva u logoru razmišljaš i propituješ se da li je moralo biti tako kako je bilo. No, vjera da ću izaći na slobodu me nikada nije napustila. Fizički sam znatno oslabio, ali sam i pored svega preživljenog izašao psihički jači. Snagu sam crpio iz vjere u Boga i objašnjena da me je stavio na kušnju jer propituje moju snagu i vjeru u Njega.
***
Iz logora sam izašao 19. marta 94. i to je moj drugi rođendan. Živo se sjećam scena kada su nas hiljade sugrađana dočekale i poželjele dobrodošlicu.
***
Krajem jula 94, nakon 15 mjeseci razdvojenosti našao sam se u Italiji sa suprugom i kćerima koje su se tu skrasile nakon silnih izbjegličkih putešestvija. Zbog humanog odnosa ljudi koji su brinuli o mojoj porodici Italiju doživljavam kao svoju drugu domovinu. Njih tri vratile su se u Mostar oktobra 96.
***
Merima je poslije svega završila ekonomski fakultet, udala se i rodila dvije unuke koje su dedin ponos i ljubav. Tajana je uspješna advokatica u najvećoj advokatskoj firmi u BiH i također je udata.
***
Općenito u životu nemam uzore ali kada bih birao ljude koje posebno cijenim to bi svakako bio Konstantin Koča Popović, vrhunski intelektualac, vojskovođa, diplomata i liberal koji je iskoračio iz komunizma.
***
Gotovo 30 godina od završetka rata situacija u regionu ni danas nije dobra. U Bosni i Hercegovini, prije svega zahvaljujući osovini Vučić- Milanović /Plenković sa dvojcem šegrta Dodik-Čović na terenu. No, i pored svega ja vjerujem u bosanskog čovjeka. Protivnici ideje Bosne moraju shvatiti da više ni u vicevima nema glupog Muje.
O sagovorniku
Edin Batlak, istaknuti bosanski biznismen i humanista, rođen je 1957. u Mostaru gdje je diplomirao ekonomiju. Znanje je kovao u fabrici Soko, Agenciji MB Trade za trgovinu i finansijski consulting, suvlasničkoj firmi Rullmo d.o.o, Direkciji za obnovu i izgradnju porušenog Mostara… 1996. uvršten je među 20 najboljih menadžera u Federaciji BiH. Vodeći Odjel za ekonomiju učestvuje u izgradnji jedinstvene gradske administraciji koja je bila presudna za budućnost jedinstvenog Mostara. 2001. je predsjednik UO JP PTT BiH kada se obavlja podjela na dvije kompanije – BH Pošta i BH Telecom. Naredne dvije godine predsjednik je UO BH Telecom, nakon čega se vraća privatnom biznisu radeći na velikim investicionim projektima u građevini. 2012. osniva Agency Plus d.o.o. – vlastitu firmu za investicioni consulting i promet nekretninama. Danas je i potpredsjednik Udruženja posrednika u prometu nekretninama Federacije BiH. Kroz Udruženje logoraša Grada Mostara posvećen je ostvarenju prava žrtava rata, a kroz rotarijansku ideju kosmopolitizma radi na obnovi povjerenja među ljudima u svom Gradu. Slijedi misao: u penziju da, u mirovinu ne.
