Ustupljena fotografija
Nema nijedne zemlje na svijetu, bilo da je ona iz EU, SAD, pogotovo balkanska, a da se u komunikaciji s državnim službenikom ne suočite, u četiri oka, dva iza i dva ispred šaltera, sa surovom stvarnošću propraćenom neizvjesnošću da će vam nešto od papira faliti, ili ćete morati predugo čekati, ili ćete doživjeti neku drugu neugodnost. Državni službenik zna da iza njega stoji moć i sila države, protivrječni zakoni i propisi, ili politička stranka, čiji je on samo simbol. I nemojte se zavaravati da je u austro-ugarskom naslijeđu ili na Zapadu bolje. Možda na površini, ali su njihovi službenici samo jače utrenirani da budu ljubazniji, u suštini još teži i zahtjevniji. Ovog puta pričam o onim dobrim državnim službenicima što su suprotnost učmaloj državnoj administraciji. O Nataši Popović jeste priča. O dobroj majci i državnoj službenici ili, da budem pravno precizan, o namještenici u državnoj službi. O onoj Nati što je svi Mostarci znaju, isto kao i oni koji su daleko od Mostara, a moraju da završe neke ostavinske postupke ili da se sretnu u Mostaru na godišnjici mature, pa tamo negdje daleko ponesu rodni list ili državljanstvo nekom od svojih prognaničkih drugara. E onda je tu dobri Natašin duh koji proviri iza šaltera gradske administracije u Cernici. I završi posao.
Mostarska stvaralačka porodica
Pričam prekookeanskom vezom s Goranom, Natinim sinom, pa kroz njegovo kazivanje predstavljam i njegovu majku Natašu, sestru Ninu, njega, i baku Maru. Svi opet dio Mostara i svijeta. Danas su Goca i Nina u svojim 30-im. Nina, magistrica prava, živi i radi u Mostaru, a Goran u New Yorku. Goran je nakon srednje škole likovnih umjetnosti “Gabrijel Jurkić” upisao i završio Univerzitet “Džemal Bijedić”, Fakultet humanističkih nauka, Odsjek za engleski jezik i književnost. U Mostaru prepoznat, sa svojom sestrom, kao član Mostarskog teatra mladih pod vođstvom Seada Đulića, s kojim su Nataša i njena majka Mara radile u nekim, kako se to voli kazati, “boljim vremenima”. Goran je formirao i rock-punk bend pod nazivom Ziyan, gdje je bio pjevač. Paralelno je išao i usavršavao svoje pjevanja s Oratorijskim zborom Pro Musica, a usput bio i aktivni član, kasnije i dramski pedagog u Plesnom Studiju B-dance, gdje je dotjerivao svoj ples i sviranje. Sa samo 19 godina režirao je svoj prvi muzičko-dramski komad pod nazivom “Ubojstvo je, ali ne i zločin”, adaptaciju svjetskog, broadwayskog Chicago Mjuzikla. Uslijedile su nagrade i priznanja, a onda 2019. godine Goran je primljen na viskoprestižnu Akademiju dramskih umjetnosti u New Yorku, gdje je diplomirao kao glumac, na istoj onoj Akademiji koju su završili Kirk Daglas i Robert Redford. I danas je tamo, prepoznat kao vrstan glumac i umjetnički direktor. Čitav elaborativni i kondenzirani biografski dio života Gorana Popovića ne bi bio ovoliko ispunjen i sadržajan da nije imao Natašu za majku, Maru za babu i Ninu za sestru. A sestra Nina također je ostvarila i odlične glumačke role prije nego li se u potpunosti posvetila pravu i pravdi. Biće da je genetika učinila svoje, ali i njihov nemirni stvarački duh, pa im je baba Mara još dok su bili začeprkani u stazama djetinjstva, govorila: “Slažu se ko rogovi u vreći.” Bez budnih očiju, intelekta i bezuslovne podrške moje majke ne bih mogao doseći što sam dosegao u ovako kratkom roku. Smatram da je najzanimljivije od svega to što sam odrastao u okruženju nepokolebljivih i jakih žena. Baba Mara bila je ikona, osim toga što se hvalila da je u mladosti izgledala bolje od Jovanke Broz, to je bila žena jakih ruku i ambicioznog uma. Mara je bila žena koja je znala pogoditi tačno u sridu i to baš kada je trebalo. Baba Mara je na drugom, boljem svijetu, ali njen duh proviri da vidi jesmo li ili nismo. U takvoj porodici učio sam o poštivanju žene kao ljudskog bića – ne slabijeg, već jačeg i ljudskijeg. Zahvalnost se prema mojoj majci ne može izraziti ni riječima ni djelima – ona se očituje negdje u duši i tu vibrira i pokreće mene kao čovjeka i stvaraoca. Šestog januara 1994, u ono pogano ratno vrijeme, u bolnici bez prozora, vjerovatno i bez pokojih vrata, odlučio sam da je tada vrijeme da upoznam svoju majku. Ono što je zanimljivo i simpatično jeste što se moja majka i pomalo prepala kada me je vidjela. Bogu hvala ne iz zdravstvenih razloga, već estetskih. U takvim je uslovima Nataša čak i kazala: “To nije moja beba, što je tako zgužvan i modar?”, tako zgužvan i modar – “nako stao i gledam”, a doktor kaže: “Nataša, ovo jeste tvoje dijete, jedino si se ti porodila danas.” A za njih – Gorana, Natu, Ninu i Maru, samo kako to on zna i umije, Mišo Marić kaže: “Vi ste od vrste kojom je Mostar deficitaran. Ne znam čega je nestašica tu, ali znam da građana tipa tvoje, ali i moje, naše Mare jeste sigurno. I istinski sam sretan što vas poznajem.”
Šalter, stranka i dobri ljudi – Natašina sudba
Nataša je shvatila od prvog dana da želi raditi s ljudima i za ljude, neposredno na šalteru, profesionalno i staloženo. Zna ona poslije višedecenijskog iskustva da postoje klijenti koji i dalje šalterski posao doživljavaju, ono, s rupom na staklu i iza plastične barijere, koji šalterskog službenika zamišljaju gospodarom svega na Zemlji i van nje, što masnim burek rukama dodaje papire, izgovara “dođi sutra” ili ispija kafu. Nataša im dokazuje baš suprotno: reaguje mirno i zamišlja sebe u ulozi klijenta, pa joj je onda lakše da ga i razumije. U takvom spletu ljudi i okolnosti najradije se sjeća nekih lijepih događaja. Kad je završila punomoć za Šabana M…. iz Donje Mahale, a on slučajno ili namjerno pregledao ovlaštenje za upis u zemljišne knjige, kaže joj: “Nato, volio bih da sam Šaban Šaulić, kako si napisala, ali nit znam pjevati, a još manje zarađivati od njega, pa da ispravimo.” Smijale su se i moje kolegice i svi oni što su čekali u redu. Ili: “Mladić i djevojka bili u Međugorju, a autobus im sa svim stvarima i dokumentima pobjegao za Beograd. Došli stopom do Mostara i neko ih uputio nama u Cernicu da pomognemo. Mi u čudu tražimo rješenje, Beba, moja radna kolegica i ja odlučimo da im kupimo kartu do Beograda, ali kako granicu preći? Sjetimo se ‘Autoprevoz Vučića’ i kažemo mu da ćemo platiti kartu samo da ih vrati doma. Sve završi i ne htjede uzeti novac. U Beogradu su ih dočekali uplakani roditelji.” Kotrlja se život – nekom ispred, a nekom, kao Nataši, iza šaltera.
Političari su lako kvarljiva roba. Brzo iz jedne pređu u drugu konzervu, zato se Nataša ne bavi politikom niti političarima. Važnija joj je, kao i njenim koleginicama, ona poruka neke bakice ili kalifornijskog Mostarca: “Hvala ti, Nato, što si mi pomogla da završim posao koji ne uspijevam od 1992. i što nas podsjećaš da još ima, bar u našim glavama, Strelčevine, Avenije, one čarobne kafanske ljepotice na Rondou ili defilea mladosti od Revije, pa šetalištem do Velikog parka gdje smo se nekad davno prvi put strasno ljubili.”
Žene poput Nataše drže pola neba, većinu svijeta i svaku uspješnu porodicu. Emotivna i otvorena, Mostarka do balčaka, po ko zna koji put, Nataša me onako blagonaklono i ljudski, kao da sam i ja s druge strane šaltera, moli da ne zaboravim spomenuti njene kolegice, koje su dobar tim u poganom vaktu.