Foto: N1
Razlog iza poruke ”Granica postoji” leži upravo u tome da se srpski nacionalizam kao propagandno sredstvo srpskih tajkuna mora postaviti tako da na svaki način brani upravljanje koje ovi tajkuni uživaju.
Piše: Nemanja Tubonjić
Nedavno su se po Banjoj Luci pojavili bilbordi sa kampanjom ‘’Granica postoji’’. Poruke koji su ovi bilbordi imali da pošalju narodu, zajedno pored tradicionalne nacionalne simbolike, jesu veličanje entitetske samostalnosti, jačanje nacionalističke retorike i propaganda o tome kako prenošenje nadležnosti sa entiteta na državu predstavlja gubitak po srpski narod u BiH. Isti bilbordi pojavili su se još u Doboju i Istočnom Sarajevu, da bi sve kulminiralo i istoimenim protestima koji su za cilj upravo imali da pokažu ovu djeljivu prirodu nacionalizma kada je riječ o narodima u BiH. Na nekim bilbordima mogli su se vidjeti slogani ”Ne damo naše šume” ili ”Ne damo našu zemlju”, ali sve su ovo prazne riječi i jedan od zadataka ovog teksta biće da dekonstruiše mitologiju srpskog nacionalizma u BiH. Iako je vladajuća stranka demantovala da je učestvovala u finansiranju ove propagande, očigledno je da ova propaganda dolazi direktno iz interesa vladajućih krugova.
Opozicija koja ideološki to nije
Opozicija u RS, iako po svojoj ideologiji sasvim slična Dodiku, relativno se protivi bilbordima smatrajući ih besmislenim, ali ni u jednom trenutku nije okrenula leđa od separatističke prirode srpskog nacionalizma u BiH. Pored svih socijalnih katastrofa, poskupljenja i društvene nesigurnosti, pored novog zakona o kriminalizaciji klevete i najavljenog zakona o posebnom registru nevladinih organizacija, potrebno je ponovo unijeti tenzije između naših naroda kako bi se fokus sa socijalnog bunta prebacio na potencijalne nacionalne sukobe. Iako je ovo iluzorno zveckanje oružjem, za vladajuću klasu u RS ovo je sasvim dobar kanal za usmjeravanje nezadovoljstva naroda. Koliko će ovo biti uspješno ostaje kao pitanje, ali činjenica je da se srpski politički birokratizam ne može pomiriti u interesima sa političkim birokratizmom iz FBiH, niti ima neku naročitu tendenciju da sarađuje sa uredom Visokog predstavnika, zbog čega je i počela čitava kampanja sa bilbordima. Riječ je o pokušaju bunta režima protiv uloge Visokog predstavnika, kao i podignute optužnice protiv Dodika i ostalih povodom neizvršavanja odluka Visokog predstavnika. Ova igra koju režim igra u vaganju između saradnje sa EU u cilju integracija same BiH i entiteta u njene strukture i protivljenja odlukama EU, Visokog predstavnika i ograničavanje saradnje sa EU fondacijama kroz novi zakon o NVO jeste samo pokušaj režima da se održi na vlasti do idućih izbora proizvodeći političke krize. Na taj način Dodik postaje lice odbrane interesa RS kroz pokušaj da postane i lice odbrane interesa naroda u RS, a što se dalo vidjeti na bilbordima gdje se napadi na Dodika i SNSD poistovjećuju sa napadima na svakog građanina posebice. Naravno, režim ne odustaje od svoje priče o otcjepljenju RS i sa druge strane kao reakcija javlja se bosanska verzija nacionalizma koja pod svaku cijenu želi sačuvati BiH, što naravno u sebi ima progresivnu tendenciju očuvanja zajedništva naših naroda, ali jedan nacionalizam se ne može pogasiti drugim – oni tako samo jačaju, niti je moguće na našim prostorima pomiriti tri političko-ekonomske elite sa suprotnim interesima. Ovdje se otvara više pitanja iz propagandnog domena samog režima u RS – šta srpski narod, posebice srpska radnička klasa, ima od nacionalističke politike i političkih prepucavanja političke birokratije u BiH, kao i ostala dva naroda? I da li riješenje ove zagonetke leži u sjedinjavanju interesa radnih ljudi sva tri naroda na našim prostorima van interesa tajkuna i političkih stranaka?
Stranački podmladak i topovsko meso
Dodikovo poistovjećivanje sa svakim građaninom nije slučajno – ne samo da njegov sistem funkcioniše po klijentelističkim principima, nego je njemu potrebna i ona ideološka sfera nacionalističke propagande pogotovo među omladinom koja će mu garantovati stranački podmladak i potencijalno topovsko meso za nove sukobe. Time nas ne treba čuditi zašto je upravo SNSD taj koji u Banjoj Luci organizuje zabave za mlade i zašto se toliko ulaže u propagandu povodom 09.01 kada se na sav glas vikalo kako više nema komunista jer je Srba kao lista, iako većina tih Srba preživljava od plate do plate i traži egzistenciju negdje drugo, a sami režimski mediji izvještavaju kako je studenata i školaraca sve manje i manje. Da ne govorimo o tome kako inflacija svakim danom raste, kao se plate povećavaju shodno inflaciji gdje strandard ostaje isti i kako se najavljuje novi talas poskupljenja. Da li je onda napad na Predsjednika RS napad na svakog građanina RS? Ili napad na radne ljude u RS jeste upravo napad koji proizilazi iz toga što se pune džepovi političke birokratije i što srpski privatnici broje milione dok se radnici zadovoljavaju mizernim stotinama? Ali, najvažnije je da postoji taj entitet jer je on garant ”slobode” iako niko nije u mogućnosti da definiše sadržaj te slobode. Ali, vidjećemo kroz ovaj tekst koliko te slobode zapravo postoji.
Ko će nama suditi
Tako se susrećemo sa bilbordom na kom jasno piše da niko ne može suditi RSu. Pa ni narod koji tu živi? Da li RS čine ljudi na tom prostoru ili njene političke strukture na čelu sa vladajućim strankama? Ukoliko to čine ljudi po čemu se onda oni razlikuju od svih drugih ljudi bilo gdje? Prema životnim interesima? Radni ljudi imaju svuda iste interese. Ukoliko je riječ o političkim strukturama i vladajućim političko-ekonomskim silama onda ne možemo govoriti o istim interesima, a još manje o istim interesima unutar samoga naroda. Onda je ovaj stav da ”niko ne može da sudi” jeste stav samovolje vladajućih slojeva, a ovo se najbolje vidi ne samo u vlasti i ekonomskoj vladavini pojedinaca, nego i u jačanju ovih struktura putem novih zakona o kriminalizaciji klevete i jačanju nadzora nad NVO sektorom. Ukoliko je ovo početak projekta cenure u RS onda se susrećemo sa fenomenom kadija te tuži kadija ti sudi. Naravno, ovo se odnosi na strani uticaj, prije svega na Visokog predstavnika, ali vladavina koja se javlja u režimu ili potencijalno u opoziciji, da li ovdje bilo ili ne bilo Visokog predstavnika, po radni narod u RSu ne znači ništa. Mehanizmi egzistencije gdje je svaki čovjek okrenut samome sebi u vlastitoj egzistenciji ostaju isti. I dalje ostaje vladavina stranaka umjesto vladavine naroda. I dalje ostaje vladavina ekonomske samovolje nad radnim ljudima kao jedinim proizvođačima socijalnog života.
Koga briga za poljuprevrednike
Na jednom od bilborda stajao je slogan ”Zato što ne damo našu zemlju!”, sa fotografijom poljoprivrednika. Ali u kakvom statusu stoje domaći poljoprivrednici i poljoprivredni radnici? Oko 40% zemljišnih površina u BiH stoji neobrađeno, posebice u RSu je to slučaj sa 46% zemljišta, a analize pokazuju da se ovaj procenat i povećava jer se masa ljudi seli u gradove ili van zemlje u potrazi za poslom. Usljed ovakvog iracionalnog odnošenja prema ”našoj zemlji” otvara se prostoru uvozu dobara, otvara se prostor stranom kapitalu i jačanju monopola. Ali, tamo gdje se pojavljuje domaća poljoprivredna proizvodnja, slično kao u drugim sektorima državnog vlasništva, radi se sve na tome da državna birokratija pokaže svoju neefikasnost kako bi se vlasništvo sa nivoa države prenijelo na nivo privatnih lica. Tada ”naša zemlja” postaje sredstvo eksploatacije privatnih interesa, kao i sredstvo individualnog bogaćenja. Slično kao i sa drugim mehanizmima propagande, ovaj slogan na bilbordu nije ništa drugo nego režimska magla kojom se pokušava predstaviti nekakvo bogastvo cjelokupnog naroda, iako se to bogastvo niti iskorištava, niti je ono bogastvo cjelokupnog naroda. Godinama se radilo na tome da se ono što je ”naše” zapravo razruši, a slično je npr. i sa Šumama Srpske gdje je firma dovedena na rub propasti usljed milionskih dugovanja iako je sasvim nejasno kako privatnici sa kojima ova firma sarađuje posluju u plusu, a čini se da su upravo oni bliski pojedincima na vlasti koji su dio režima. Očigledno je da je i ovaj dio slogana koji govori o ”našim šumama” ništa drugo nego loše pokriće za bogaćenje uskog kruga pojedinaca bliskih Dodiku, zajedno sa njim. Ne treba nas čuditi zašto se Dodik buni protiv nametanja zakona koje vrši Visoki predstavnik po pitanju entitetske imovine kada u entitetskoj imovini vidi sredstvo vlastitog bogaćenja, kao i prijetnju od konkurentnosti koja bi se pojavila u obliku političke birokratije i privatnika iz FBiH. Zato režim s pravom viče da ne treba da damo ”naše” šume jer su naše šume zapravo njihove. Činjenica je sljedeća – nikakva propaganda o jedinstvu i ”narodnim interesima” nije istinita ukoliko se radi o društvu koje se zasniva na političkoj i ekonomskoj samovolji.
Intres tajkuna
I na kraju svega na bilbordima nalaze se fotografije pripadnika žandarmerije, naoružanih pojedinaca, neki od njih i sa bradama – simbolično, sasvim ozbiljnih u svojim namjerama, a istovremeno potpuno ogoljenih od svake realnosti da se zapravo bore za interese srpskih tajkuna. Propaganda nalaže da ti pojedinci trebaju da predstavljaju sigurnost po srpski narod, ali stvarnost govori da su ti pojedinci prvi u redovima za odbranu vlasti onda kada se sam taj narod buni i kada protestuje za bolje uslove života. Ali, nije tu samo riječ o državnoj prisili nad masama. Riječ je o budućem topovskom mesu koje će ratovati onda kada politički birokratizam sa sve tri strane odluči da se pozabavi novom raspodjelom teritorija i imovinskog plijena. Otvara se pitanje da li će današnji roditelji dozvoliti sistemu da im oduzme djecu kako bi nakon potencijalnog sukoba ponovo na vlast došli veliki političari širokog stomaka gladni novog profita sa svojim privatnim firmama? Nacionalistička propaganda je takva da stvara jedinstvo tamo gdje ga nema. Ona stvara jedinstvo između srpskog privatnika i srpskog radnika, između birokrate i radnog čovjeka koji tek treba da se oslobodi. Ali dok god se jedan bogati na račun drugoga, dok god jedan ima tu slobodu da politički upravlja, a ne samo da bira, sve do tada mi ne možemo govoriti o slobodi. Pa opet takav način života imaju i radni ljudi bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, a sistem je uvijek u stanju da ove radne ljude okrene jedne protiv drugih iako je neprijatelj zapravo u parlamentarnim foteljama i udobnim foteljama privatnog vlasništva firmi. Razlog iza poruke ”Granica postoji” leži upravo u tome da se srpski nacionalizam kao propagandno sredstvo srpskih tajkuna mora postaviti tako da na svaki način brani upravljanje koje ovi tajkuni uživaju. Sjedinjavanje naših naroda značilo bi krizu po monopol vladajućih stranaka i raznih privatnika, a teritorijalna samostalnost na kojom režim u RSu insistira jeste upravo tendencija za neometanoj samostalnosti poslovanja srpskih monopolista i upravljanja javnim budžetom. Da li došlo do cijepanja ili sjedinjavanja u okvirima sistema privatnih privilegija, po radni narod sasvim je isto. Zato odgovor na sve društvene krize, uključujući i političke krize, mora biti internacionalistički. Radni ljudi imaju iste interese svuda, dijele isti način života i sudbinu, a iznad glava imaju iste društvene parazite. A da bi se riješili ove nevolje onda sami radni ljudi moraju postati politički faktor koji će ih ujediniti i kroz koji će graditi društvo tako da zadovoljava opšte životne interese svih. Zato moramo reći ”Ne – granica ne postoji!”, niti treba da postoji, ne samo unutar BiH. Ona je vještački stvorena u momentima borbe interesa političko-ekonomske elite kapitalizma u najgorim trenucima socijalnih kriza. I upravo zato nacionalistički diskurs nije diskurs radnih ljudi. On im je nametnut.
Nemanja Tubonjić je polaznik pete generacije Škole kritičkog mišljenja.
