Foto: Denis Kapetanović/Pixsell
Baš kao i u Zagrebu, potkraj januara 2024. godine organizatori mostarske promocije knjige ratnog zločinca Valentina Ćorića (In vino libertas, Autobiografski zapisi iz Haaga) potrudili su se prije neku večer pod krovom nekadašnjeg Doma kulture na Rondou da se na otvorenoj sceni izrugaju ne samo “uspavanoj zatvorskoj straži” haškog međunarodnog suda za ratne zločine u Ševeningenu (Scheveningen), nego i da po ko zna koji put dovedu u pitanje presudu za ratne zločine i Udruženi zločinački poduhvat (UZP), izrečenu “Šestorki Herceg-Bosne” u novembru 2017. godine. Mora se priznati, priređivačima knjige ni mašte ni truda nije manjkalo! A u većini su mogli zaključiti i kako je misija u cijelosti uspjela, dok se serija aplauza za knjigu i njenog autora razlijegala mostarskom dvoranom. U publici dlanove nije štedio ni Dragan Čović, dok su kamere lokalne hrvatske TV-stanice bilježile prisustvo brojnih već dobrano ocvalih, ali razdraganih lica iz vodeće strukture nekadašnje samoproglašene, pa samougašene paradržave – Herceg-Bosne. Knjiga ima za cilj da ubijedi svekoliko čitalaštvo&pučanstvo kako je Haški osuđenik, eto, “baš pred nosom zatvorske straže u periodu od punih 15 godina proizveo (ni manje ni više) 1200 litara izvrsnog vina”! (“Držeći se svoje obiteljske tradicije, igrao sam se s grožđem i od njega spravljao vino te tako sebi i ljudima kraj sebe malo olakšao golo preživljavanje u mučnim godinama. Pri tome nikada nikome ni najmanjeg zla nisam učinio…”), pokušaće ubjedljivo pojasniti rečeni autor knjige svoj haški podvig pred zagrebačkom a onda i mostarskom publikom. Uz opće divljenje okupljenih: “Valentin proizvodi vino koje nije vino – nego simbol slobode! Kome bi takav poduhvat još pošao za rukom?
Ali ostavimo po strani Prosperov i Ćorićev lament o “holivudskom sadržaju proizvodnje velike količine vina u uvjetima haške samice”. Dok se trudio da probudi emocije zagrijane zagrebačko-mostarske publike, sve bildajući negdanji “patriotski hercegbosanski naboj”, Prosperov-Novak nije propustio da dometne kako je to “teška knjiga koja se bavi tragičnom pozicijom Hrvata koji su okrivljeni nevini…” Okrivljeni – nevini?! To javno i glasno saopšti zagrebački historičar književnosti i ostade živ, sve ispraćen aplauzima!
Sam autor, Valentin Ćorić, kaže kako je “zapise u knjizi klesao u zatvorskoj samoći, stjeran u uska četiri zida, u živote koji se bahato uništavaju… Procesi pred Haaškim sudom znaju trajati po deset-petnaest godina te je nekolicina optuženika u tamnici bila godinama zatočena bez ikakve krivnje…”, otvoriće srce na zagrebačkoj promociji. Ali nije tu bilo nikakve slučajnosti niti omaške kada je ključne poruke “o nevinima u Haškim ćelijama”, apsolutno mimo sadržaja knjige, valjalo servirati zagrebačkoj a potom mostarskoj publici. Sud se za ratne zločine Ujedinjenih naroda u Haagu se, kako sugerišu priređivači knjige, “teško ogriješio” o Hašku šestorku ključnih političkih i vojnih lidera paradržave Herceg-Bosna, kada ih je zajedno osudio na ukupno 111 godina zatvora za čitavu seriju počinjenih ratnih zločina tokom 1993. i 1994. godine. Štaviše, sugestija ide čak dotle da je naprosto “neprihvatljivo i nepodnošljivo” da je u Haagu presuđena i Republika Hrvatska za “udruženi zločinački poduhvat”, što u prevodu znači – odgovornost za međunarodni oružani sukob u Bosni i Hercegovini.
Gledajući probranu strukturu okupljenih na promocijama u Zagrebu i Mostaru, bilo je očekivano da se i o knjizi i o njenom autoru govori biranim riječima, pa i s povišenim emocijama. To bi se donekle i moglo razumjeti, pa nekako s mukom i podnijeti. Ali zatvoriti oči i potisnuti događaje iz mostarske kataklizme devedesetih, ignorisati svjedočanstva o teroru i zločinima koje su opisivala više od tri stotine haških svjedoka žrtava mostarsko-hercegovačkog konc-logora i, na koncu, odbaciti vrlo ubjedljive razloge koji su “šestorku” otpremili u zatvorske ćelije, postaje ne samo degutantno bježanje od surove istine. Naprotiv, po ko zna koji put mora se glasno reći da se radi o ponovljenom nastojanju da se istorija grubo pobriše, rekonstruiše i ispišu neke nove stranice. Tvrdnja da je Valentin Ćorić “okrivljen nevin”, kako je bez imalo ograde sugerisao Slobodan Prosperov Novak, apsolutno nema uporišta. U danu kada je najavljena mostarska promocija njegove knjige, udruženje mostarskih logoraša uputilo mu je otvoreno pismo u kome ga najdirektnije optužuju za masovne progone, zatočenja i patnje u HVO kazamatima. “Proganjani smo jer smo bili druge vjeroispovijesti, većinom muslimani. Kroz kazamate u kojima je Valentin Ćorić bio gospodar života i smrti prošlo je preko 20.000 logoraša na čije su živote ta ‘Valentinova konačišta’ ostavila trajne posljedice i u smrt otjerala veliki broj njih, pa čak i cijele porodice. Godinama ukazujemo na pogubnost njegovanja politike koja je presuđena u Hagu i za koju ni šest godina nakon izricanja presude ne prestaje negiranje iste od političkog vrha Republike Hrvatske i sljedbenika UZP politike u Bosni i Hercegovini, oslikane u liku Dragana Čovića”, poručili su iz udruženja mostarskih logoraša.
Ali na promocijama njegove knjige u Zagrebu, a nekidan i u Mostaru, o Valentinu Ćoriću govoreno je tek kao o “novopečenom, darovitom književniku”. Ni jedne jedine riječi o njegovoj ulozi u ratovima iz 90-tih godina. Međutim teško da će iko ikada moći da opere sadržaj njegove haške presude. Tamo izričito piše i ovo: “U periodu od juna 1992. do 10. novembra 1993. u paradržavnoj tvorevini Herceg-Bosni obavljao je poslove načelnika Uprave vojne policije. Imao je de iure i de facto velike ovlasti nad svim jedinicama Vojne policije u HVO-u, kao i ovlasti da učestvuje u borbi protiv kriminala u HVO-u. Kontrolisao je protok osoba i roba na teritoriji Herceg-Bosne i konvoja s humanitarnom pomoći. U okviru svojih funkcija svjesno je angažovao jedinice Vojne policije u operacijama deložiranja i istjeravanja stanovništva iz svojih domova (Gornji Vakuf, Mostar, Stolac i druga mjesta). Imao je ključnu ulogu i kontrolu nad funkcionisanjem logora i zatočeničkih objekata koje je držao HVO. Doprinio je držanju hiljada Bošnjaka u zatočeništvu pod teškim uslovima, tokom kojeg su ljudi premlaćivani, zlostavljani i mučeni. Redovno je nalagao ili dopuštao da se zatočenici koriste za prisilni rad. Uprkos alarmantnim informacijama koje je dobivao, ništa nije poduzeo na sprečavanju slanja logoraša s Heliodroma na prisilni rad na linije fronta, na kojima su mnogi od njih ubijeni ili ranjeni. Nije spriječio niti zločine i smrti u logoru HVO u Dretelju. Naredio je i prisilni odlazak Bošnjaka uz naređenje da se oslobode pod uslovom da sa svojim porodicama preko Hrvatske odsele u inostranstvo (primjer Ljubuški i druga mjesta). Ćorić je u značajnoj mjeri doprinio Udruženom zločinačkom poduhvatu koji je bio na djelu u periodu od 18. novembra 1991. do aprila 1994. godine. Krajnji cilj UZP-a bila je uspostava hrvatskog entiteta, dijelom u granicama Banovine Hrvatske, radi ponovog ujedinjenja hrvatskog naroda. Taj hrvatski entitet trebalo je ili pripojiti Hrvatskoj, nakon eventualnog raspada Bosne i Hercegovine, ili postati nezavisna država unutar Bosne i Hercegovine, usko vezana s Hrvatskom. U planiranju i ostvarenju takvog cilja, koji je proizveo najteže zločine, isticali su se Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić, Berislav Pušić i drugi saradnici, koji su napravili zajednički dogovor na sprovođenju takvog cilja. Da bi se taj zajednički zločinački cilj ostvario, trebalo je protjerati bošnjačko stanovništvo i počiniti zločine, za šta je doprinio i sam Ćorić i za čiji se cilj zajedno s ostalima borio. Ćorić je pred ICTY-em proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora od 16 godina. Osuđen je po 22 od 25 tačaka optužnice…
Čelnici Herceg-Bosne osuđeni su na ukupno 111 godina zatvora (Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Bruno Stojić, Berislav Pušić i Valentin Ćorić). Osuđeni su za najteže oblike zločina protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. godine, kršenje zakona i običaja ratovanja uključujući progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubistva, silovanja, deportacije i prisilno premještanje u općinama Mostar, Gornji Vakuf, Prozor, Stolac, Čapljina, Ljubuški, Vareš, Jablanica. Presudom je potvrđen međunarodni oružani sukob u BiH u kojem je sudjelovala Republika Hrvatska u periodu od aprila 1993. do marta 1994.godine.”
Dok je u Haškoj samici, kriomice od stražara, navodno proizvodio “potoke vina” za zatvorske prijatelje sapatnike, Valentin Ćorić – nema nikakve sumnje – slušao je sadržaje pokajničkih pisama koje su Međunarodnom mehanizmu za krivične sudove pisali Bruno Stojić, osuđeni ratni zločinac i nekadašnji ministar odbrane tzv. Herceg-Bosne i Milivoj Petković, presuđeni komandant Glavnog stožera HVO, ne bi li ishodili prijevremeno puštanje na slobodu poslije dvije trećine odležane zatvorske kazne. Dok ih književni kritičar Slobodan Prosperov-Novak tretira kao “okrivljene-nevine” u Haškim progonima, u pokajničkom pismu Haškim sudijama, ratni zločinac Bruno Stojić kaže sljedeće:
“…Bez obzira na težinu tih zločina, kao i činjenicu da Vam je zasigurno poznato za šta sam sve, potpuno ispravno, proglašen krivim, želim, također pokazati da se moje javno i istinsko kajanje zbog toga što sam učinio i čega sam bio dio, odnosi na ubistvo i civila i pripadnika Armije RBiH, silovanja, zatočenje i sistemsko i prinudno protjerivanje Bošnjaka/Muslimana uključujući djecu, žene i starije, uništavanje njihove imovine, sistemsko i prinudno protjerivanje… Nadalje, odnosi se i na opsadu Mostara i patnje koju je takva opsada proizvela na bošnjačko/muslimansko stanovništvo, uključujući granatiranja, snajpersku vatru i oskudicu hrane i vode i ometanje dostavljanja humanitarne pomoći. Ne umanjujući težinu bilo kojeg od ovih zločina želim iskazati i kajanje zbog zločina počinjenih u zatočeničkim centrima i zatvorima u Ljubuškom, Heliodromu, Gabeli i Dretelju. Moje se kajanje odnosi na sve ono što se spominje u presudi Pretresnog i Žalbenog vijeća i što je rezultat UZP-a i moje značajne uloge u tome. Prihvaćajući bezrezervno svoju krivnju samo po sebi isključuje bilo kakvu raspravu koja bi mogla dovesti u pitanje zaključke suda u Haagu i ne samo u predmetu u kojem sam osuđen i zbog čega me bilo kakav drugi uključujući javni ili politički angažman uopće ne zanima. Do kraja ću života živjeti i kajati se zbog svojih nedjela, za mene je to najteža kazna, ali kazna koja se nikako ne može uspoređivati s onim što su doživjele i još uvijek proživljavaju oni koji su žrtve zločina za koje sam ja odgovoran…” – zaključuje se u pismu presuđenog ratnog zločinca pokajnika Brune Stojića.
