foto: Robert Anić/PIXSELL
Svi se u Hrvatskoj bavimo time hoće li vlada, neće li vlada?
A, ako hoće, kad hoće?
I kakva hoće?
Živciramo se zbog političkog sitneža
Koji laže čim zine
Koji glumata ideologiju misleći samo na vlastiti interes
Koji gazi sva predizborna obećanja ne trepnuvši
Koji bi prodao i majku i oca za partijsku sinekuru
Za to vrijeme pravi život pokazuje da nam spasa nema.
I s vladom.
I bez vlade.
Jedino u čemu smo suglasni jest da su svi ‘naši’ heroji, a ne zločinci.
Kakva god gamad bili.
A da su svi ‘njihovi’ gamad i zločinci.
Čak i ako nisu osuđeni za ratni zločin.
Niti nepravomoćno.
Tako barem sugeriraju rezultati izbora.
Jer, čak i kad su ‘naši’ osuđeni za ratni zločin – nisu ratni zločinci.
Nego su, naprimjer, preobraćenici i veliki vjernici.
Koje je zatvor ‘prosvijetlio’.
Kao Dario Kordić.
Gnjus koji ‘hoda za život’, a u Haagu je osuđen na 25 godina zatvora.
Jer je odgovoran za prestanak života 116 ljudi ubijenih u bosansko-hercegovačkim Ahmićima.
Od kojih je najstariji čovjek imao više od osamdeset godina.
A najmlađi – tri.
Šeći i/ili piši i tvoji ratni zločini nestat će ‘kao rukom odneseni’
Valentina Ćorića, Haški sud osudio je zbog ratnih zločina na 16 godina.
Kordićevog sudruga iz vrha takozvane Hrvatske Republike Herceg-Bosne.
Štoviše, ministra unutarnjih poslova te ‘republike’.
Prema haškoj presudi odgovornog za teror nad civilima, uključujući i ubojstva.
Taj ne hoda ‘za život’.
On piše.
Pa je tako napisao knjiigu.
‘In vino libertas’.
Nije to o misnom vinu.
Već o onome koje je pravio u zatvorskoj samici.
A na predstavljanje knjige došli su mnogi.
U Bosni i Hercegovini.
I u Hrvatskoj.
O čemu se moglo saznati u medijima.
Ćorić je, na kraju, ispao pisac.
A ne ratni zločinac.
Sigurno je da se to neće promijeniti s novom hrvatskom vladom.
Jer zbog čega mijenjati ono što je ‘u kamen uklesano’.
I na čemu se dobivaju i glasovi neophodni za ostanak na vlasti.
Unatoč činjenici da je masovni ratni zločin nad civilima najteži i najodvratniji zločin koji je moguće zamisliti.
Praviti se da su zločinci heroji, ili barem da nisu zločinci nego mirni susjedi koji, recimo, hodaju za život ili pišu bezazlene knjige o vinu, sto puta je gore od neprirodnog prekrajanja izbornih jedinica.
Pa i od ‘izlaska na glasanje’ fantomskih birača, među kojima su i mrtvi.
Što HDZ uredno prakticira.
U državi kojoj je praznik svaki seoski katolički ‘dernek’.
A nije praznik Dan pobjede na fašizmom.
Pobjede bez koje te države ne bi bilo.
Barem ne na pobjedničkoj strani.
Vitez tame je pred vratima, a Batmana niotkuda
Sad im se pridružuje Domovinski pokret, u narodu poznat kao Imovinski.
Stranka koja je nastala kao ekstremno desna frakcija ‘kradezea’.
S izrazito nacionalističkim stavovima.
Koji su nedvosmisleno utemeljeni na ideji da su etnički Hrvati najbolji i nikada nizašto ne mogu biti krivi niti odgovorni.
Osim ako nisu trenutni politički protivnici Domovinskog p(re)okreta.
A svi ostali su – ‘drugotni’.
Ako su i to.
Jedina stvarna zamjerka ‘domovinaca’ dosadašnjoj vlasti bila je to što i oni nisu dio te vlasti.
Sad će biti.
Što znači da su rezultati hrvatskih izbora potvrdili nešto još opasnije od toleriranja najprimitivnijeg nacionalizma.
Da je on poželjan.
To potvrđuje i ključni dio izbornog programa Domovinskog pokreta – suluda ‘kroatizacija’ kulture i medija.
Što, kad se pročita detaljan plan, izrijekom pretpostavlja ozakonjeni politički teror nad zdravim razumom.
Grabež unosnih funkcija se podrazumijeva.
A neće nedostajati niti novca i nekretnina.
Dosadašnjeg predsjednika Sabora, ‘opjevanog’ Gorana Jandrokovića ‘Njonju’, koji je bio meta nebrojenih posprdnih komentara, zamijenit će netko mnogo gori.
Pa ćemo još Njonju ‘praviti od blata’.
A doživjet ćemo i to da ćemo se nekih HDZ ministara-cirkusanata također sjećati s nostalgijom.
Kad nas ‘zajaše’ ekipa koju predvode Pljenković i Pjenava – spasa nam nema.
‘Vitez tame’ nam je stigao na kućni prag.
On ne pita ima li koga kod kuće.
I ne kuca prije nego što uđe.
Razvaljuje vrata nogom.
A Batmana niotkuda.
