foto: Milomir Kovačević Strašni
Protesti “Mi smo za mir”, održani 5. aprila 1992. godine u Sarajevu, rezultirali su krvoprolićem. Na građane okupljene na Marijin-Dvoru, snajperisti SDS-a pucali su s krova hotela Holliday Inn.
Građani, među kojima su bila i djeca, uputili su se prema tadašnjem mostu Vrbanja. Ostavljali su svoje živote pod mecima srpskih paravojnih jedinica. Prvi od njih, uz Suadu Dilberović i Olgu Sučić, bio je Muhidin Šabanović. Njegovom ubistvu svjedočio je Aziz Čengić:
“Ja sam najmanje petero djece pokupio i prekrio svojim tijelom. Kada su oni pokušali da se dignu, ja sam im rekao: ‘Lezite!’ U tom su momentu srpski ekstremisti ponovo zapucali. Mislim da su prvim rafalom ispucali petnaest metaka i drugim još toliko. Ustao sam i djeci rekao da idemo. Primijetio sam da odmah do mene leži ranjen čovjek, kojeg je dvoje djece pokušavalo podići vukući ga za ruke i noge. Vjerovatno su ga poznavali. Ja sam tada bio u kondiciji, imao sam 47 godina. Uzeo sam ga u naručje i s njim trčao prema Marindvoru. Onog trenutka kad sam ga na mostu podigao i ponio primijetio sam da je mrtav. Međutim, ja sam ga, ipak, nosio trčeći prema Skupštini. U nošenju su mi pomagala djeca. Jedni su držali za ruke, drugi za noge, odnosno za pantalone”, rekao je Aziz.
Tog je dana ratom prekinuto djetinjstvo djeci grada Sarajeva.
Tog dana ubijeno je 133 građana Sarajeva, a prema istraživanju Nihada Halilbegovića, ugasili su se životi sedmogodišnjeg Muhameda Borovca, jedanaestogodišnje Eldine Galić i osmogodišnjeg Miralema Granića.
Prosvjedi “Mi smo za mir” nastavljeni su cijele noći, a za govornicom se smijenilo preko 150 ličnosti iz političkog i kulturnog života u zemlji. Sutradan su se Sarajlijama pridružili građani Zenice, Tuzle, Kaknja, Fojnice i drugih gradova, a uskoro Karadžić naređuje “stopostotno zatvaranje grada”.
Tog dana počelo je granatiranje starog dijela grada Sarajeva.
Tog dana ulice su postajale puste, a skloništa punija. Uvlačio se strah i gasili su se životi, ali jačao je otpor. Na branike grada minimalno naoružani, u tenama i farmericama, stali su hrabri građani. Jačao je nesalomljivi, Otporni duh.
Sutradan, 6. aprila, međunarodna zajednica priznala je Bosnu i Hercegovinu kao suverenu državu.
Otporni duh
Šestog aprila počela je najduža noćna mora koja je odnijela živote 11.541 građana, od kojih je 1.601 dječiji život. Dok je, u prosjeku, na Sarajevo padalo više od 300 granata dnevno, jačao je inat i prkos na linijama boraca. Tunel spasa, kao i Pofalićka bitka, Bitka za jedanaest plavih i druge bitke, postale su simbol otpora grada.
U noćnoj mori koja je trajala 1425 dana živio je Otporni duh. U gradu, potpuno odsječenom od ostatka države, bez vode, hrane, električne struje, plina i lijekova, stanovnici i stanovnice kopali su bunare. Danonoćno, ljeti i zimi stajali u redovima za vodu i hranu dok ih je agresor mirno nišanio i gađao. Svako od njih svakodnevnicu je činio lakšom na samo sebi poznat način.
U dokumentaracu Scream for Me Sarajevo neki kažu da su živjeli svaki dan kao da je posljednji. Jedan od načina za bijeg od svakodnevnice bila je upravo umjetnost. Davor Diklić u knjiizi Teatar u ratnom Sarajevu 1992–1995 navodi da su se tokom opsade u Sarajevu “dogodila 3102 umjetnička djela, 48 koncerata te preko 170 izložbi”.
Za to vrijeme, prema procjeni Jasminka Halilovića, u Sarajevu je tokom rata boravilo oko 70.000 djece do 18 godina. Dječaka i djevojčica, nepošteđenih meta snajpera.
Strah i potpis
Knjiga Jasminka Halilovića “Djetinjstvo u ratu” objedinjuje sjećanja djece koja su živjela ratno djetinjstvo. Njihova najčešća emocija bila je strah.
U knjizi, koja objedinjuje sjećanja djece na rat, jedno od izdvojenih sjećanja jeste ono dječaka Edina: “Nismo birali rat, birali smo život. Smijehom i igrom smo sebi olakšavali ratno djetinjstvo”, rekao je Edin. Sjećanje djevojčice Mirele drugačije je: “Zvuk granate u ušima, suze u očima, strah u duši, a u srcu inat da preživim i ljubav za BiH!!!”.
Prikupljena sjećanja su različita, a svako iskustvo kao i sjećanje jeste individualno. Uprkos sjećanjima i Otpornom duhu, činjenica je da djeca u opkoljenom Sarajevu nisu bila pošteđena. Najmanje 53 djece ubijeno je snajperom, a više ih je od 14 hiljada ranjeno – najviše na igralištima i ispred zgrada.
U naselju Alipašino Polje, tadašnja Osnovna škola “Prvi maj” granatirana je 1993. godine. Od gelera, koji su ušli u učionicu kroz male otvore između zaštitne betonske pregrade, poginula je učiteljica Fatima Gunić i troje učenika, a ranjen je 21 civil.
Danas djeca Sarajeva iz JU “Djeca Sarajeva” svečanostima, radionicama, posjetama pričama i plesom uveličavaju 6. april – Dan grada Sarajeva.
Tog svečanog dana njima aplaudiraju i roditelji ubijene djece čija je bol neprolazna.
Tog dana, oni čuju i vide neprobojne kružnice koje nisu mogle biti nacrtane.
Potpis
Trčim s kćerkicom kući –
Granate su nas, opet, iznenadile na ulici.
Granate, već stoljećima, svaki dan padaju,
I svaki put iznenade. Požurujem je ljutitom galamom:
Srdžbu s tobdžija srpskih
Prenosim na dijete čekano deset godina.
Da se potpišem, veli mi, dok prolazimo
Kraj plohe snijega, netaknutog, u parku.
Umjesto da je izgrdim,
Dopustih – ko zna zašto – da njezin kažiprst
Tu nježnu bjelinu načne
A potom oko ćirilične IVANE VEŠOVIĆ
Moj kažiprst je kružnicu opisao
Neprobojnu
Kao u bajkama.
(M.Vešović, “Poljska konjica”)
Umjetničke poruke i aktivističke inicijative usmjeravju nas na put u kojem odajemo počast. Dokumentiramo ratni užas kroz optiku žrtve. U ime svih ratnih žrtava osuđujemo zločin i zaboravljamo nacionalističku isključivu svijest. Samo tako možemo prestati pogrešno aplaudirati – pobijediti politička i romantičarska epska sanjarenja.
Nacrtamo li neprobojne kružnice oko naših umova i duša, odamo li počast žrtvi i učinimo je junakom, osudimo li za zločin zločinca, zaboravimo li nacionalističku, isključivu svijest, moći ćemo živjeti kao u bajkama. U bajkama u kojim smo Mi za mir, a Otporni duh leprša slobodno.
