Foto: ecfr.eu
Većina se nada da će završiti u zemljama Evropske unije (EU), poput Njemačke ili Italije, ali moraju proći kroz migracijski put zapadnog Balkana kako bi do njih došli. Kako je migracija kroz zapadni Balkan, posebno Bosnu i Hercegovinu (BiH), porasla u posljednjim godinama, EU je donirala značajna sredstva za podršku „programima zaštite granica“.
Ove programe uglavnom provodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM), koja obezbjeđuje zalihe i upravlja centrima za prijem migranata. Međutim, ovi pristupi imaju mnoge nedostatke, poput slučajeva nasilja policije na granici prema migrantima i lošeg upravljanja sredstvima u tim centrima. Kao rezultat toga, migranti često strahuju za svoju sigurnost dok prelaze granice i sve više se okreću krijumčarima kako bi im pomogli da pređu.
Policijsko nasilje prema migrantima
Policija, koja prima značajna sredstva za Programe zaštite granica, često predstavlja jedan od najvećih sigurnosnih prijetnji za migrante. U posljednjih šest godina, EU je osigurala 20 miliona eura za „jačanje sistema upravljanja migracijama i kontrole granica u BiH“. Trenutno, IOM je uključen u jačanje programa za policiju na granici. U maju prošle godine je obučeno 98 kadeta, ranije još 22, i dobili su policijski čin. Podršku kadetima i finansijska sredstva osigurala je EU. (IOM, 2024).
Mirko Kuprešaković, direktor Granične policije BiH, izjavio je da je uloga granične policije „očuvanje stabilnog i sigurnog okruženja“ koje „doprinosi sigurnosti svih naših građana“. I pored ovog deklariranog cilja, zabilježeni su brojni slučajevi policijske brutalnosti prema migrantima, posebno uz bosansko-hrvatsku granicu.
U članku Mapiranje protiv trgovine ljudima u potencijalnoj migrantskoj krizi u Bosni i Hercegovini, kojeg je objavilo dvoje profesora sa Univerziteta u Sarajevu, nalazi se sastavljeni spisak svjedočanstava migranata u kojem izvještavaju o iskustvima fizičkog nasilja. „Tukla me hrvatska policija. Povrijeđene su mi noge i ruke. Ne glava, niti trup, samo ruke i noge“ i „Tukla me uniformisana hrvatska policija. Uzeli su moj mobilni telefon i nikad ga nisam dobio nazad.“
U izvještaju organizacije Protecting Rights at Borders, svjedočanstva migranata uključuju iskaz jednog ispitanika koji je doživio kršenja prava na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine 29. marta 2023. godine: „Bilo je nekoliko policajaca i jedna policajka. Počeli su pretresati naše lične stvari i torbe. Uzeli su nam novac. Svako od nas je imao 50-100 eura koje su uzeli. Također su uništili naše mobilne telefone. Tukli su nas jako policijskim palicama i nogama. Također su nas prisilili da skinemo cipele i stavimo ih u vodu, a zatim da ih ponovo obujemo. Tako da smo bili u mokrim cipelama. Potom je stigao policijski kombi. Rekli su nam da sjednemo u kombi, a zatim su nas rano ujutro odvezli nazad u Šturlić.“
Nasilje nad muslimankama posebno je prisutno u slučajevima policijske brutalnosti. U članku za Al Jazeera, novinarka Nidžara Ahmetašević opisuje djevojku iz Afganistana koja je zaustavljena na slovenačkoj granici: „Rekla je da su policajci naredili ženama u grupi da skinu nikabe. Kada je odbila to učiniti i počela plakati, policajac je nasilno skinuo odjeću i bacio je na pod. ‘Ovo nije Afganistan, ovo je Slovenija,’ navodno joj je rekao policajac. ‘Ovdje nema islama.’“ Ahmetašević daje sličan primjer na granici s Hrvatskom, gdje je žena iz Irana držana na nišanu, dok su njenu kćerku i muža policajci tukli prije nego što su ih prisilili da se vrate u BiH.
Vanja Stokić je glavna urednica eTrafike, online portala koji se bavi ljudskim pravima i marginaliziranim grupama. Posjetila je kampove širom BiH kako bi posmatrala uslove i razgovarala s migrantima. Opisuje kako je čula slična iskustva od ljudi s kojima je razgovarala: „Kada smo snimali dokumentarni film ‘Brat’, vidjeli smo iz iskustava migranata, ali i aktivista, da policija [Srbije] postupa kao hrvatska policija, tuku ljude i prisiljavaju ih da pređu rijeku nazad u Srbiju, također koristeći oružje i pucajući na ljude kako bi ih spriječili da uđu u Bosnu.“
Nedostatak osnovnih potrepština u centrima za prijem
Nakon što pređu granicu BiH, migranti se često zaustavljaju u „centrima za prijem“ radi privremenog skloništa. Prema Stokić, migranti mogu međusobno obavještavati jedni druge o lokacijama kampova putem WhatsApp grupa. Ponekad migranti „ne žele ići u kampove, žele biti u napuštenim zgradama, ali ih policija uhvati i odvede u kampove“, navela je Stokić.
Posljednjih godina, EU je donirala milione eura za ove kampove, a šire, za podršku „migracijskim akcijama“ u okviru akcionog plana EU za zapadni Balkan. Kroz Instrument za pretpristupnu pomoć (IPA) III, 201,7 miliona eura je utrošeno na programe „dizajnirane za jačanje“ kako „kapaciteta za upravljanje migracijama u regiji“, tako i „kapaciteta za upravljanje granicama“. U izvještaju „Posebne mjere za podršku odgovoru na situaciju izbjeglica i migranata u Bosni i Hercegovini, faza III“, nalazi se tabela u kojoj se prikazuje novac koji je EU utrošila na „podršku koordinaciji i upravljanju centrima za prijem, pružanju osnovnih potreba za hranu i sklonište [osobama od interesa], uključujući vodnu sanitaciju i higijenu (WASH), te olakšavanje pristupa uslugama zaštite.
Prema Stokić, zvaničnici koji primaju sredstva EU ponašaju se kao da će migranti „nestati“. Umjesto toga, novac se troši na „hranjenje samog sistema“, rekla je. Prema njenim riječima, u kampovima je zaposleno mnogo ljudi — sa menadžerima za nekoliko različitih stvari — ali migranti i dalje ne dobijaju osnovne potrepštine, poput odjeće. „Čula sam to od samih ljudi toliko puta. Uslovi su prilično loši“, rekla je Stokić.
Silvia Maraone je direktorica ogranka Instituta za mir, razvoj i inovacije ACLI (Associazioni Cristiane Lavoratori Italiani) u Bosni i Hercegovini, poznatog kao IPSIA BiH, italijanske NVO koja djeluje u Bosni i Hercegovini od 1997. godine. Ona ponavlja ove zabrinutosti, ističući da, kada dođe do velikog priliva migranata, kampovi mogu postati pretrpani, što može dovesti do nedostatka deka, higijenskih paketa i hrane. Također ove probleme pripisuje problemima sa budžetom i upravljanjem sredstvima. „Kada EU pošalje sredstva, šalju i nabavku i mora biti javni tender“, rekla je Maraone, pojašnjavajući da „Ako vam treba 2.000 deka tog dana, nemate ih… Ponekad je teško upravljati svime kada su kampovi pretrpani“
Krijumčarenje „taxi“ igrom
Bez podrške od strane granične policije i u centrima za prijem, migranti imaju malo izbora pa se okrenu alternativnim metodama za podršku svojoj migraciji, te su često izloženi iskorištavanju od strane krijumčara. Prema Stokić, ovi krijumčari imaju „dobar PR“ i obećavaju migrantima siguran transport do zemalja EU i pomoć u pronalaženju posla za malu svotu novca. Migranti završe u situacijama gdje ih dovezu do dijela puta — na primjer, do Albanije — a krijumčar im tada kaže da, ako žele ići dalje, moraju platiti više. „Neki od njih nemaju novca, i završe kao robovi u nekoj fabrici ili na nekom polju, sadeći jabuke [na primjer]“, rekla je Stokić, dodajući „dakle, postoji ogromna opasnost da postanu dio neke mreže krijumčara.“
Prema Maraone, organizovane grupe krijumčara su „preuzele vodstvo“ u BiH prošle godine, mijenjajući rute tranzita migranata. „Prije su morali ići pješice kroz planine, ali kada je postalo nemoguće prelaziti ove granice, krijumčari su našli novi način — takozvanu ‘taxi igru’ — da prevoze migrante sa jednog mjesta na drugo unutar zemlje i na granicu Evropske unije“, objasnila je Maraone. Navela je da postoji povezanosti između lokalnih i migrantskih grupa koje organizuju ovaj sistem krijumčarenja, a dolazi i do eksploatacije ljudi.
Krijumčari predstavljaju jednu od najvećih prijetnji sigurnosti migranata zbog opasnosti koje su povezane s krijumčarenjem. „Nikada me nisu plašili migranati. Srele sam ih hiljade, ali se prilično plašim krijumčara, jer su to kriminalci. Kada imaš jednog krijumčara, tu je i drugi, i oni su u sukobu jer se svađaju, bore za teritorij, tako da ima puno oružja i svega“, kazala je Stokić.
Migrantska situacija na zapadnom Balkanu, posebno u Bosni i Hercegovini, i dalje je obilježena ozbiljnim izazovima, uključujući nasilje policije, neadekvatne uslove u centrima za prijem i rastući uticaj opasnih mreža krijumčara. Uprkos značajnim sredstvima EU, potrebe migranata još uvijek nisu zadovoljene, a nedostatak podrške od strane vlasti pogoršava njihovu ranjivost. Rješenje ovih problema zahtijeva sveobuhvatne reforme, poboljšano upravljanje resursima i veću zaštitu migranata širom regije.
