Foto: picture alliance/Consolidated News Photos/Shawn Thew
Svi su oni došli da prisustvuju drugoj inauguraciji Donalda Trumpa: prijatelji i porodica, senatori i tehnološki milijarderi, sudije Vrhovnog suda i naravno inostrane političke prominentnosti. Međutim, na zvaničnoj listi gostiju upadljivo su nedostajali neki od najvažnijih evropskih šefova država i vlada: Niti Olaf Scholz, koji je u izbornoj trci, niti Emmanuel Macron ili Ursula von der Leyen nisu bili zastupljeni. Zato su tamo bili među ostalima predsjednica Vlade Italije Giorgia Meloni, predsjednik Argentine Javier Milei, osnivač VOX-a Santiago Abascal, ikona Brexita Nigel Farage, predsjednik AfD-a Tino Chrupalla, kao i nekadašnji poljski premijer Mateusz Morawiecki. Pri čemu se ovaj posljednji našao u bizarnoj neugodnosti da uz pomoć članka na Wikipediji mora neke naivne pripadnike Nacionalne garde uvjeriti u svoj identitet. Kako brzo prolazi slava svijeta.
U ovom izboru nije bilo kršenja protokola jer privatna je stvar izabranog koga želi imati pored sebe na svoj veliki dan. (Prijateljske nacije su svakako bile zastupljene sa svojim ambasadorima.) A ipak su mnogi posmatrači bili zabrinuti jer je Trump u prvi plan postavio većinom aktere koji se – kao i on sam – često obuhvataju pojmom radikalnih ili populističkih desničara. To je rezultiralo detaljnim procesom tumačenja (naprimjer, na pitanje zašto je pozvan Éric Zemmour umjesto Marine Le Pen), s jedne strane, a s druge strane narativom da se očito radi o još jednoj manifestaciji nacionalističke internacionale o kojoj se godinama posvuda govori. Dakle, mreži zlokobnih sila koje jedna drugoj pružaju intelektualnu i materijalnu potporu i koju Trump sada okuplja za svoj krstaški pohod protiv liberalnog poretka. Pomalo kao u Harryju Potteru, gdje Voldemortove pristaše također ne gube vrijeme da odaju počast gospodaru koji se vratio i ponovno slušaju njegove naredbe.
Činjenica je da je radikalna desnica jednako zainteresovana za njegovanje odnosa kao i liberali, konzervativci ili socijaldemokrati, za to je dokaz postojanje ujedinjenog bloka moći – i posljedično materijal za mračne pretpostavke i galamu. U nekim slučajevima pomislimo na uobičajene teorije zavjere, samo ovaj put to nisu zlokobne globalne elite, već „nacionalisti“ i „autokrati“ ovoga svijeta koji sklapaju tajne dogovore. Međutim, ako se trezvenije pristupi stvari, brzo postaje jasno da su izrazi bliskosti i simpatije (kojih ovdje bez sumnje ima) relativno meka valuta na političkom deviznom tržištu: Na kraju, koliko god se političari A i B voljeli rukovati i pozirati pred kamerama, oni ipak ne mogu staviti van snage interesnu logiku međunarodne politike.
To ne znači da bi njihovi odnosi u svakom slučaju bili beznačajni – ali oni ostaju u pravilu podređeni element. Tako bi se moglo priznati da su naprimjer njemačko-francuski odnosi profitirali od suradnje Konrada Adenauera i Charlesa de Gaulla. Međutim, u istom dahu mora se prihvatiti da je pomirenje dviju zemalja bilo sistemska neophodnost evropskog poslijeratnog poretka. Pojedincima pritom u najboljem slučaju pripada uloga onoga ko otvara vrata i pomaže.
I različite američke vlade također su prvenstveno zainteresovane za provođenje nacionalnih interesa. Pritom mogu postojati neke razlike u nijansama, jedan predsjednik može biti oprezniji a drugi oštriji, jedan može imati više na umu dugoročnu a drugi kratkoročnu perspektivu. Ali sve to ne mijenja primat samih interesa niti kontinuitete u vođenju vlade koji iz njih proizlaze. Trump je, primjerice, volio govoriti protiv Baracka Obame, ali je uprkos tome na pitanjima sigurnosne politike nastavio njegov rad. I njegov nasljednik/prethodnik Joe Biden postavljao se kao partner pod istim uslovima, ali nije imao namjeru napustiti nekada napadani princip America First.
Ako se okrenemo unazad ka nacionalističkim internacionalama, možemo ustanoviti da naprimjer Viktor Orban doduše može biti rado viđen gost Trumpove vlade, ali Mađarska kojom on vlada ostaje sa gledišta američke vlade ipak poluperiferna mala država koja će i pored dubokih simpatija teško zauzeti neku drugu poziciju. Muzika iz Berlina i Pariza može izgledati grublja nego ona iz Budimpešte. Ali kad se kamere ugase i gosti odu ona je ta kojoj se daje najviše pažnje.
Samo s vremena na vrijeme javnost dozna koliko ta struktura škripi i koliko se površnom u konačnici čini ideja o desničarskom jedinstvenom frontu.
Treba imati na umu da nisu svi radikalni desničari isti, već da tako označene aktere puno više karakterizira znatna ideološka raznolikost. Naprimjer, deklarisani slobodni trgovac poput Mileija ne slaže se osobito dobro u mnogim bitnim pitanjima s Trumpom, koji glasno izjavljuje da želi srušiti carinske barijere i započeti trgovinske ratove. A spoj Nizozemca Geerta Wildersa, koji se zalaže za odbranu homoseksualaca, i rodno-politički konzervativnih snaga istočne Evrope sve je samo ne dobar. Da ne govorimo o raznim iritacijama na evropskom nivou, gdje je stalno rastući desničarski blok već godinama podijeljen u parlamentarnim frakcijama. Jedni vuku u centar, dok drugi idu prema vani; jedni se drže opozicije, dok drugi traže realpolitički uticaj. I prije nego što shvatite, prvi su postali drugi, a drugi su postali oni.
Samo s vremena na vrijeme javnost dozna koliko ta struktura škripi i koliko se površnom u konačnici čini ideja o desničarskom jedinstvenom frontu. Naprimjer, tada kada vodeći funkcioner AfD-a filozofira o odgovornosti pripadnika SS jedinica a ljutiti francuski partner odmah prekida odnose. Ili kada postane jasno koliko su navodni saveznici Meloni i Le Pen zapravo neprijateljski nastrojeni i koliko italijansko-francuski sukob interesa opterećuje njihov odnos. Činjenica da se često pokušavaju dogovoriti oko najmanjeg zajedničkog nazivnika kritike migracija i elita može biti posljedica, s jedne strane, činjenice da ne postoji velika ideologija kao poveznica. Ali to također može biti posljedica činjenice da radikalno desničarsko razmišljanje sugeriše veći stepen unutrašnje orijentacije. Jer koliko god volio uživati u slavi stranih pobjednika izbora, u konačnici je ipak dovoljno partikularist da svoju zemlju vidi kao primarno polje djelovanja i da svoje stavove ne želi izvoziti ars gratia artis. U tom kontekstu, riječ o nacionalističkim internacionalama manje se doima kao pseudoparadoks nego kao apsurd.
Jasnije formulisano: Trump, Meloni, Orban, Milei i njihova družina nisu rukovodioci filijala zajedničkog materinskog koncerna, nego politički preduzetnici koji kalkulišu na vlastiti račun i koji međusobne odnose podređuju nužnosti domaćih poslova. Da bismo shvatili šta je Argentinca Mileija učinilo velikim i koji su mu ciljevi, pogled na euroamerička iskustva samo je od ograničene koristi. Međutim, ono što može biti korisno je ideja o tome kako je peronizam desetljećima oblikovao politiku Južne Amrike, koju ulogu još uvijek igra kao društvena linija razdvajanja i kako je zemlja nakon Kirchnerove vlade skliznula u turbulencije, što je pomoglo libertarijanskim pristupima da postanu prikladni za mase.
S njom u svom intelektualnom ruksaku sigurni ste od brkanja stilskih sličnosti sa suštinom sadržaja – i znate da je ideja o Mileiju kao argentinskom Trumpu jednako pogrešna kao i ona o Trumpu kao američkom Mileiju. Vidjeti jedno kao kulturalno obojenu kopiju drugoga nije ništa manje zgodno nego uzdići popis gostiju u temeljni dokument formiranja globalnog političkog saveza. U oba slučaja, međutim, vrijedi pogledati u uslove ispod površine i postati svjesniji činjenice da su čak i globalni razvoji još uvijek uokvireni na nacionalnom nivou.
Preveo: Esref Zaimbegović
