foto: timesofisrael.com/AFP
Jevrejska sam, propalestinska aktivistica solidarnosti porijeklom iz okolice New Yorka, a sada sa sjedištem u Berlinu. Moja baka iz Kelna je preživjela holokaust i pobjegla je u Sjedinjene Američke Države tokom Drugog svjetskog rata u dobi od 16 godina. Njeni roditelji i veći dio njene porodice ubijeni su tokom holokausta. Vratila sam se u Njemačku prije otprilike pet godina, odluka je nastala uglavnom iz želje za međugeneracijskim ozdravljenjem za mene i za moju baku, koja je tada bila živa.
Naučila sam njemački i mogla sam s njom razgovarati na njenom maternjem jeziku u posljednjih nekoliko godina njenog života. Pričala sam joj priče o životu u Njemačkoj, upoznala je neke od mojih prijatelja i bila je zahvalna za načine na koje su se država i njeni ljudi očito razvili i iskupili za svoju ružnu historiju.
Drago mi je da je umrla prije nego što sam imala priliku prepoznati kakva je to bila naivna, idealistička obmana.
U proteklih nekoliko godina, kako sam se obrazovala, postala aktivna u pokretu za oslobođenje Palestine i izvukla se iz ekstremnog cionističkog uslovljavanja i ispiranja mozga utkanog u tkivo mog odgoja, moja cijenjena njemačka “Erinnerungskultur” (“kultura sjećanja”) strmoglavo je skrenula u spoznaju da je cijeli koncept čista, prazna, samodopadna propaganda. Utemeljena je u namjernom, rasističkom premještanju antisemitizma i odgovornosti za holokaust s Nijemaca koji su ga ovjekovječili na Arape, muslimane i, iznad svega, Palestince, koje sada demonizuju i postavljaju kao žrtvene jarce sa ciljem skretanja pažnje.
Državno sankcionisano nasilje
Ma’loul slavi svoje uništenje, dokumentarac iz 1985. godine, daje prikaz razaranja čitavih sela tokom Nakbe 1948. U njemu, intervjuer kaže raseljenom Palestincu: “Ali oni su ubili šest miliona Jevreja.” Njegov pravičan odgovor je: “Jesam li ih ja ubio? Oni koji su ih ubili moraju odgovarati. Nisam ni muhu ozlijedio.”
Činjenica da je tako temeljna istina tako duboko zakopana u jeziku “složenosti” i “sukoba” svjedoči o predanosti i širini imperijalističkog narativa kojeg šire Izrael, SAD i Njemačka (i Zapad općenito). U međuvremenu, više od 90 posto svih antisemitskih incidenata u Njemačkoj može se pripisati krajnjoj desnici uprkos neobuzdanim naporima medija da ignorišu statistike, iskrive stvarnost nasilja i rasizma usmjerenog protiv Palestinaca i prikriju pravu apatiju prema takozvanoj “borbi protiv antisemitizma”.
I dok stvarni incidenti antisemitizma uglavnom prolaze nekažnjeno, mi koji smo solidarni s Palestinom navikli smo na brutalno, državno sankcionisano nasilje, represiju i nadzor policije i njemačke vlade kao odgovor na mirne proteste i bojkote. Ovo se masovno pojačalo od početka genocida u Gazi u oktobru, redovno pod maskom optužbi za antisemitizam i „Judenhass“ („mržnju prema Jevrejima“). Shodno tome, posvećeni smo tome da ostanemo glasni i vidljivi, uključujući i kroz naše odbijanje da budemo isključeni iz borbe protiv rastućeg fašizma i ekstremno desničarske stranke Alternativa za Njemačku (AfD).
Veza borbe protiv fašizma i borbe za oslobođenje Palestine
Dana 3. februara prisustvovala sam protestima protiv AfD-a u Berlinu kao dio propalestinskog bloka s revolucionarnom marksističkom grupom Sozialismus von Unten (“Socijalizam odozdo”), u kojoj sam aktivna članica. Imala sam priličnu tremu oko odlaska na ovaj protest nakon nasilnih, rasističkih i uznemirujućih iskustava mojih palestinskih i propalestinskih drugova na anti-AfD protestima u posljednjih nekoliko sedmica. Ljudi koji protestuju protiv AfD-a dok pokazuju solidarnost s Palestinom nemilosrdno su maltretirani, napadani, prijavljivani policiji i nasilno uklanjani od strane demonstranata i policajaca širom Njemačke.
Općenito, raspoloženje je bilo pozitivno i činilo se da postoji više opipljive solidarnosti u poređenju sa ranijim demonstracijama. Stajala sam sa natpisom na kojem je pisalo: “Juedin gegen die AfD und Zionismus, fuer ein freies Palaestina” (“Jevrejka protiv AfD-a i cionizma, za slobodnu Palestinu”). Podijelili smo letke koji ohrabruju stratešku i sistematsku mobilizaciju protiv AfD-a. Razgovarali smo s demonstrantima o vezi između borbe protiv fašizma i borbe za oslobođenje Palestine. Objasnili smo da Palestinci u Palestini trenutno pate od fašističke politike protiv koje protestujemo u Njemačkoj, a u Njemačkoj Palestinci i oni koji su sa njima solidarni već doživljavaju konkretno kršenje i uskraćivanje osnovnih ljudskih prava (sloboda govora, sloboda izražavanja, sloboda okupljanja). Naglasili smo važnost bezuslovne, međunarodne solidarnosti.
Neki su bili oprezni u vezi sa angažovanjem, čini se iz zabrinutosti da ih se ne bi smatralo antisemitima, ali mnogi su bili radoznali, zainteresovani i otvoreni za učenje. Koliko god mainstream mediji pokušavali da iskrive vijesti o tekućem genocidu u Gazi, nedavna anketa je pokazala da je među njemačkim biračima samo 25 posto odgovorilo potvrdno na pitanje da li vjeruju da su izraelski napadi na Gazu opravdani; 61 posto vjeruje da nisu. Ova druga grupa bila je jasno predstavljena na protestima.
Svijet pasivno posmatra pokolj
Nakon otprilike sat vremena došla sam u kontakt sa 25 posto predstavnika te ankete. Prišao mi je stariji Nijemac agresivnog izraza lica, stao ispred mene i napola viknuo: “Šta mislite: kakve su sličnosti između AfD-a i Izraela?” Mogla sam vidjeti da nije imao namjeru da se upusti u razuman razgovor, ali je ipak pokušao da objasni. Nakon nekoliko riječi, zakolutao je očima i pljunuo na mene.
Teško je opisati tu nijansu crvene koju sam vidjela, kiselost krvi koja mi je navirala u glavu, gorčinu bijesa na mom jeziku. Izgledalo je poput beživotnih lica mojih pradjedova ostavljenih na milost i nemilost nacista, deportovanih i ubijenih u Varšavskom getu, kakva su se pojavljivala u mojim snovima od kad sam bila dijete. Bio je to osjećaj žestine s kojom ću bezuslovno braniti palestinski otpor, pravo svakog naroda da se odupre svom tlačitelju u bilo kojem obliku, do posljednjeg daha. Imalo je okus bijesa i nevjerice koji su kipjeli u uglovima svih naših usana dok vrištimo iz sveg glasa, gledajući kako svijet pasivno posmatra pokolj palestinskih muškaraca, žena i djece više od 4,5 mjeseca – tiho, saučesnički i praćeno nemilosrdnim odjekom više od 75 godina okupacije, apartheida, krađe, etničkog čišćenja, laži, dehumanizacije i neoprostive nepravde.
Potrčala sam za tim čovjekom, vičući mu da je moja porodica ubijena zbog fašizma tokom genocida – na što me je opet pljunuo.
Podbadao me je: „Šta ti znaš? AfD je fašistička stranka. Kakve to veze ima sa Izraelom?” Počela sam da iznosim očigledno – “Izrael čini genocid u Gazi dok mi govorimo…” – ali nisam završila rečenicu prije nego što mi je pljunuo u lice po treći put.
Dok sam se tresla, ljuta i zgrožena, moj posljednji komentar je bio: “Vi ste očigledno antisemita.” Do ovog trenutka u interakciji, bio je snishodljiv i pun prezira, ali (kao što sam znala da hoće) ovaj posljednji udarac ga je odveo u slijepi bijes. Dok sam se okretala i odlazila, on je vrisnuo: „Šta si mi rekla?“
Cionizam zapravo nije nikakva vrsta judaizma
Jedan moj prijatelj mi je nedavno rekao: “Nijemci nikada neće oprostiti Jevrejima holokaust.” Ove riječi su mi odzvanjale u ušima i sjedile u mojim grudima, a da ne mogu nigdje otići, teška, ružna istina u srži njemačkog društva koja precizno odražava moje iskustvo života u njemu. To je zbunjujuće, komično i tačno.
Od neonacista iz AfD-a do “anti-Deutsche” ljevičara koji tvrde da se bore protiv njemačkog antisemitizma opsesivno i bezuslovno podržavajući cionizam, mnogi današnji Nijemci prepuni su potisnutog bijesa prema Jevrejima. Bili oni svjesni toga ili ne, to je izuzetno očito u dubokoj, histeričnoj hipokriziji reakcije kao što je ona čovjeka na protestima – pljuvanje Jevrejki u lice zbog suprotstavljanja fašizmu i genocidu na osnovu njenog ličnog, generacijskog odnosa prema fašizmu i genocidu i bijes zbog toga što je identifikovan kao antisemit.
Ovaj bijes je naizgled reakcija na “nepravdu” Nijemaca koji su morali da se pokaju za postupke svojih predaka, zbog čega su uveliko slavljeni na globalnoj sceni. Ogorčenost poprima oblik uskogrudosti i netrpeljivosti: jedini prihvatljivi koncepti judaizma, jevrejskog naroda i „jevrejskog života“ su oni koje oni sami, Nijemci koji nisu Jevreji, eksplicitno potpisuju. (Pogledajte „komesare za antisemitizam” koji tvrde da zastupaju interese jevrejskog naroda u Njemačkoj – nijedan od njih nije Jevrej ili stručnjak za bilo koju relevantnu ili srodnu oblast.)
Za mnoge Nijemce, jedini prihvatljivi judaizam je cionizam, što zapravo nije nikakva vrsta judaizma. Kada su primorani da se bore sa perspektivama koje su u sukobu s ovom toksičnom pričom ili sa jevrejstvom koje nije u skladu s njihovim razumijevanjem toga, njihov bijes izbija na površinu nasilno, eksplozivno. “Anti-Deutsche” naoružava fetišizaciju Jevreja kroz njihov opsesivni cionizam do ekstrema, predvodeći agresivne kampanje mržnje i klevetanja protiv onih koji ne dijele njihove stavove (uključujući anticionističke Jevreje). Kako se iko usuđuje, a prije svega Jevreji, dovoditi u pitanje autoritet Nijemaca u definisanju i odnosu prema judaizmu, antisemitizmu i genocidu.
Bolesna, desetljećima duga saradnja između Izraela i Njemačke i raširena tvrdnja da je sigurnost Izraela “državni interes Njemačke” (“Staatsraeson”), koji podupire cionističku socijalizaciju u interesu političkih, rasističkih ciljeva, stvorili su atmosferu straha, srama, krivnje i na kraju samopravednosti koja prožima veći dio njemačkog društva. Kažnjava pitanja, obeshrabruje obrazovanje i poništava neophodno razumijevanje judaizma kao široke, diferencirane i historijski dijasporalne kulture koja je postojala davno prije cionizma – i postojat će dugo poslije.
Šta nam preostaje?
Označavanje svih Jevreja i cijelog judaizma kao jedinstvenog uniformnog entiteta, koji nužno govori isti jezik (moderni hebrejski), drži iste vrijednosti (cionizam) i dijeli identičnu kulturu (koju u Njemačkoj moraju odrediti Nijemci), je, zapravo, tačna definicija antisemitske, nacističke rasne segregacije i druge, dehumanizirajuće retorike koju su koristili u svojoj službi. Rigidni i inherentno antisemitski koncept Jevreja kao neizdiferenciranog naroda “rodom” iz jedne države, kojeg karakteriše nacionalistički doseljeničko-kolonijalni cionistički pokret, samo je služio kao nastavak Hitlerovog rada. Izbrisao je sekularni judaizam u Evropi. Iskorijenio je yiddish, ladino, judeo-arapski, judeo-perzijski i druge hebrejske jezike. Osamdeset godina nakon holokausta, uspio je održati pogled na Jevreje kao na monolit, stranu smetnju odvojenu od njemačkog društva, čiji se pokušaj uništenja sada može iskoristiti za opravdanje uništenja druge grupe.
Tradicija policijskog nadzora nad jevrejstvom prenosi se u Njemačkoj generacijama, što se, kao u slučaju čovjeka na protestima protiv AfD-a, ne vrti samo oko ustaljene, homogene definicije Jevreja, već, nego što je najvažnije, i isključivog prava i obaveza Nijemaca da to diktiraju.
Šta nam preostaje? Vjerujem da to možemo vidjeti u našoj gore spomenutoj statistici. Većina Nijemaca zna, uprkos onome što u čemu su odgajani i uslovljeni da vjeruju, da je ono što se dešava u Gazi u najmanju ruku pogrešno. Mnogi mogu vidjeti da nešto značajno i upadljivo nedostaje u glavnom narativu o antisemitizmu, Izraelu i Palestini. Usudila bih se reći da većina onih na ulicama koji marširaju protiv AfD-a to čine jer istinski žele da stanu na pravu stranu historije. U međuvremenu, ono što je u stvarnosti manjina jednostavno je glasnije, bjesnije i vidljivije u propagiranju svog antiarapskog, antimuslimanskog i antipalestinskog rasizma, antisemitizma i progenocidnih stavova i, samim tim, zastrašuje ostale u poslušnu tišinu.
Niko u glavnim njemačkim medijima nije izvijestio o mom iskustvu na protestu protiv AfD-a. S obzirom na kulturni kontekst, ovo ne iznenađuje. Ali isticanje ove hipokrizije i preovlađujućih, sve destruktivnijih narativa ilustrovanih takvim incidentom predstavlja moćnu priliku za obrazovanje i osnaživanje. Pozivanje na osnovne uzroke i društvenu pozadinu ovog trenutka čini ih dostupnim i neophodnim da se svi nose s njima. Kako mnogi izlaze na ulice, naša je odgovornost da ih naoružamo činjenicama kao gorivom, da omogućimo svakom pojedincu da digne svoj glas i da odlučno zna ono za šta govori, i protiv čega govori. Nastavit ćemo – odlučnije nego ikada – u borbi za slobodnu Palestinu i na ovaj način mobilizirati se protiv rasizma, cionizma, (stvarnog) antisemitizma, fašizma i genocida. Ponavljat ćemo to iznova i iznova sve dok ritam naših riječi ne postane otkucaj srca društva koje pokušava ugušiti naš otpor, ali na kraju neće uspjeti u tome: nikad više – znači nikad više ni za koga.
