Bougainville je na pragu historijskog trenutka — ovaj pacifički arhipelag nalazi se na korak od sticanja nezavisnosti od Papue Nove Gvineje. Na referendumu 2019. godine gotovo 98% stanovništva izjasnilo se za otcjepljenje. Dvije godine kasnije, vlade obje strane dogovorile su vremenski okvir do 2027. godine — iako taj sporazum još uvijek mora ratificirati parlament Papue Nove Gvineje.
U junu su predstavnici dvije strane vodili razgovore u vojnom kampu Burnham kod Christchurcha na Novom Zelandu — simbolično mjesto, budući da su se upravo tu 1997. godine održali mirovni pregovori koji su okončali krvavi građanski rat. Taj sukob, koji je između 1988. i 1998. odnio procijenjenih 20.000 života, vodio se oko istog pitanja kao i danas — nezavisnosti i otpora eksploataciji bogatih prirodnih resursa od strane međunarodnih rudarskih kompanija.
Ekonomsku samoodrživost Bougainvillea mogla bi odrediti sudbina rudnika Panguna. Nekada ga je vodila britansko-australska rudarska firma Rio Tinto, ali je zatvoren 1989. godine. Upravo je eksploatacija ovog rudnika bila okidač za građanski rat, a danas bi mogla otvoriti vrata samostalnosti. Politički lideri Bougainvillea vide ponovno otvaranje rudnika kao „ključ za finansiranje nezavisnosti“, piše stručnjakinja za Bougainville, Anna-Karina Hermkens. Autonomna vlada teritorije već je izgradila sopstvenu rafineriju zlata i nada se formiranju državnog fonda bogatstva koji bi podržao buduću državu.
Prema procjenama stručnjaka, u rudniku se i dalje nalazi oko 5,3 miliona tona bakra i 547 tona zlata. Ipak, rudnik je i dalje predmet oštrih kontroverzi — zbog ranijih ekoloških šteta, oduzimanja zemljišta i društvenih podjela. Ukoliko se ne postigne politički dogovor, postoji rizik da se stari sukobi ponovo rasplamsaju. Ako parlament Papue Nove Gvineje odbije ratifikaciju sporazuma o nezavisnosti, odnosi između dviju strana mogli bi se ponovo zaoštriti.
Strpljivo građenje utjecaja
Dok stanovnici Bougainvillea gledaju ka samoodređenju, sve više pažnje izazivaju kod strateških aktera iz Canberre, Washingtona i Pekinga. Nova pacifička država predstavljala bi simbol postkolonijalne emancipacije, ali i moguću promjenu ravnoteže moći u strateški osjetljivoj regiji. Arhipelag se nalazi samo oko 1.500 kilometara sjeveroistočno od australijskog kopna, unutar tzv. „unutrašnjeg sigurnosnog luka“ Australije.
Bougainville ima složenu kolonijalnu prošlost: bio je njemački protektorat, da bi tokom Prvog svjetskog rata prešao pod australsku upravu, a zatim bio okupiran od strane Japana u Drugom svjetskom ratu, nakon čega se vratio pod Australiju sve do sticanja nezavisnosti Papue Nove Gvineje 1975. godine.
Ostaci kolonijalne prošlosti i dalje su vidljivi. Mnogi stanovnici Bougainvillea smatraju da je Australija — koja je podržavala vlast u Port Moresbyju tokom rata i kasnije igrala važnu ulogu u mirovnom procesu — više prepreka nego saveznik na putu ka nezavisnosti.
Istovremeno, kineski utjecaj u regiji brzo raste. Prema riječima pacifičke analitičarke Anne Powles, Peking intenzivira odnose s političkom elitom Bougainvillea. Za ministra trgovine Patricka Nisiru, kineska ulaganja u infrastrukturu savršeno se uklapaju u aspiracije ka državnosti. S druge strane, prema nekim medijskim izvještajima, Bougainville je SAD-u ponudio vojnu bazu u zamjenu za pomoć u ponovnom otvaranju rudnika Panguna. Time se teritorij izlaže riziku da postane pijun u sve žešćem nadmetanju između Kine i SAD-a.
Kineski investitori već su predložili paket pomoći koji je uslovljen dugoročnim prihodima od rudarstva i formalnom nezavisnošću Bougainvillea.
Ekonomske teškoće i geopolitički rizici
Bougainville se suočava s ogromnim ekonomskim izazovima. Njegov politički sistem je još u povojima, obilježen je korupcijom i slabim upravljanjem. Vlada je preopterećena kompleksnim problemima i zavisna od stranih investitora. Tu leži geopolitički rizik: dok zapadni partneri oklijevaju i čekaju političku stabilnost, Kina već nudi potpuna rješenja — od infrastrukturnih kredita do diplomatske podrške. Za mnoge pacifičke države, to je primamljiva ponuda.
Iza tih ulaganja krije se već poznat obrazac: investicije donose infrastrukturu, ali i politički utjecaj. Za teritorij bez funkcionalnog finansijskog sistema i s devastiranim rudnikom kao ekonomskim teretom, kineske ponude mogle bi djelovati kao jedina održiva opcija.
Strategija Pekinga je strpljivo građenje utjecaja, po modelu već viđenom u sporazumu s Cookovim otocima — četiri miliona dolara direktne pomoći plus infrastrukturni projekti i jače ekonomske veze, bez sigurnosnih uslova. Slični obrasci primjećuju se u odnosima Kine s Kiribatijem, Salomonovim Otocima i Tongom. Takva ulaganja često vode do sigurnosnih sporazuma, kao što je već slučaj sa Salomonima, gdje mogućnost kineske vojne baze više nije nezamisliva.
Suočavanje s dilemom
Australija s rastućom zabrinutošću posmatra ove procese. Mogućnost stvaranja nezavisne države u njenom dvorištu koja bi bila ekonomski zavisna od Kine i podložna njenom sigurnosnom utjecaju predstavlja noćnu moru za strateške interese Canberre.
Takav scenarij bi ne samo potkopao ulogu Australije kao stuba regionalne stabilnosti, već bi dodatno oslabio utjecaj zapadnih demokratija u južnom Pacifiku. Iako je Australija odgovorila novim sigurnosnim sporazumima, razvojnim fondovima i partnerstvima s državama poput Papue Nove Gvineje i Tuvalua, ti potezi, nakon godina zapuštanja odnosa u regiji, više djeluju kao defanziva.
Sjedinjene Američke Države, čija je prisutnost u Pacifiku tradicionalno obilježena vojnom silom, također postaju sve nervoznije. Uložile su dodatne napore — kroz sigurnosni sporazum s Papuom Novom Gvinejom i inicijativu „Partneri u plavom Pacifiku“ sa Australijom, Novim Zelandom, Velikom Britanijom i Japanom. Ipak, prostor za oblikovanje odnosa s Bougainvilleom uskoro bi se mogao zatvoriti. Strukture uspostavljene u novim državama često traju decenijama — oni koji danas ponude partnerstvo imat će ključnu riječ u oblikovanju političkog kursa zemlje.
Na raskrsnici
Bougainville se nalazi pred dilemom: razvoj nove nezavisne države zahtijeva kapital, stručnost i funkcionalne institucije. Teško je zamisliti da to može postići bez velike pomoći iz inostranstva. S druge strane, postoji rizik da, kao i mnogi drugi, zapadne u tzv. „kinesku dužničku zamku“, gdje se krediti naizgled povoljnim uslovima daju s ciljem osiguravanja dugoročne političke lojalnosti. Tako Bougainville riskira da izgubi sposobnost samostalnog političkog djelovanja i postane igračka u rukama svjetskih sila, zavisan od one koja se pokaže izdašnijom.
Ipak, svesti Bougainville isključivo na žrtvu geopolitičkih utjecaja bilo bi pojednostavljenje. Neiskorištena ležišta bakra i zlata u rudniku Panguna među najvećim su na svijetu. Ako vlasti uspiju razviti ta bogatstva na ekološki i finansijski održiv način, Bougainville bi mogao postati ekonomski samostalan. No, važno je zapamtiti: imati resurse ne znači automatski imati i moć — često pravila postavljaju oni koji ih razvijaju. A teško je povjerovati da će Kina, kao najveći svjetski uvoznik sirovina, propustiti ovu priliku.
Na kraju, ovo je više od priče o Bougainvilleu. Ovaj mali arhipelag vjerovatno će postati simbol daleko većih geopolitičkih pomaka. Indo-Pacifik je već sada glavno ratište globalne borbe za moć — borbe u kojoj se autoritarna supersila koristi ekonomskim polugama protiv kolebljivog Zapada, rastrzanog između vrijednosti koje promovira i vlastitih ekonomskih ograničenja. U tom kontekstu, izgleda da će stvarni stepen suvereniteta Bougainvillea zavisiti od onih koji odluče investirati.
