Dafina Montiljo i Ercole di Bisanzio. Blistavo skadarsko proljeće, aprila 1942. Bio je italijanski poručnik, deset godina stariji od nje, na zadatku zapovjednika čete koja je čuvala fabriku duvana „Taraboš“ (Tarabosh). Inače prkosna, ocu je Dafina odmah rekla istinu. David je, po običaju slegnuo ramenima, i rekao: „Pametna si, čuvaj se.“ Istu rečenicu joj je rekao i godinu ranije, kad ga je, došavši jedne noći pred zoru, obavijestila da se priključila ilegalcima. Prigovore svojih drugova ‘da se kurva s okupatorom’ mirno je obrazložila: ovako ću, s njim, više doznati o neprijatelju, nije naodmet biti vaš špijun. Ipak, nijednu vijest o planovima okupatora, koju je mogla saznati od ljubavnika, ilegalci nisu mogli čuti od nje. Ona je zavoljela tog čovjeka, tonući sa njim u strast kao u bunar, bunovna od ljubavne ploti – novog i slatkog životnog iskustva. Samouvjerena, dok je ljubavnika stiskala uza se, smatrala je: ako ljudi ne razumiju ovakvu ljubav, možda bog pojmi i ne brani takvu ljepotu života. Ipak, ako ni bog, prohodeći zemljom oko svojih ljudi, životinja i biljaka, ne blagoslovi naša uživanja, onda smo bogovi mi sami: nas dvoje. Ali, zna to pisac: ta rijeka strasti izvire niotkud, a ne ulijeva se nikamo. U središtu užitka, usred srca harmonije, tajnovit, sve vrijeme je pulsirao haos. Nije se Dafini dobrim vraćalo to snovido putovanje. U zlim vremenima, tim se putem stigne do nepoznate raskrsnice. Njome je prevarena putnica skrenula nakon spoznaje ljubavi. Prkosna narav, bol i slutnja je natjerala tome. Tako je počeo, a nakon dvije godine završio (nazovimo to dobom kobne ljubavi), njen zanos i njena afera sa Ercole di Bisanzio. Opasna ratna avantura.
Tri heroja, heroina, i blagorodni italijanski kapetan
(On 22 June 1942, the Albanian student trio of Branko Kadija, Jordan Misja, and Perlat Rexhepi, who stayed in Misja’s house at Firaj Street in Shkodër (at the time part of the fascist Italian protectorate of the Albanian Kingdom), were for several hours surrounded by Albanian (fascist) forces and police, numbering some 600 people. The three young friends were members of the Communist Party of Albania, which was established on 8 November 1941 and had begun with smaller detachments of 5-10 people which engaged in various acts of sabotage to the Italian forces, including antifascist propaganda in order to gain support of the masses. After an air bombardment, they rushed out of the house and managed to kill many of the quisling soldiers, but were shot down and instantly killed. The three were.)
U Državnom arhivu (odsjek: Porto Hendek) nađoh dirljiv zapis o stradanju „tri heroja Skadra“. Tekst meni nepoznatog albanskog autora koga je neko preveo na crnogorski jezik: „JORDAN: Hriste, pobijedio si“ Bio je odkucan pisaćom mašinom, ćirilicom, na dva okrzana lista iz sveske sa linijama. Povezan sa boka heftalicom. Prenosim ga doslovno (ne znajući ko ga je napisao, ne znajući ko ga je preveo), sa dužnim pijetetom prema autoru zapisa koji odiše emocionalnim novinarskim nabojem, iz kobnog doba radikalnog socijalizma u Albaniji. Ko god pomisli da je besmisleno, nedopustivo, ne pominjati autora teksta koji slijedi, odgovoriću da često, kao pisac, nemam nikakvih dokaza ni za svoje postojanje, a upravo sebe smatram najvjernijim svjedokom života svih junaka o kojima pišem.
“JORDAN: Hriste, pobijedio si!
Dugo me mučila radoznalost: saznati razloge nedodjeljivanja odlikovanja “Heroj naroda” mučeniku Jordanu Misji, jer su dva njegova prijatelja, Perlat Redžepi i Branko Kadija, dobili visoku titulu. “Tri junaka Skadra, tre heronjtë Shkodrës!”.
Ostaje tajna zašto Jordan, treći ilegalac, nije blagovremeno dobio ovo odlikovanje. Jordana Misju poznavao sam od djetinjstva, tokom školske 1934-1935 godine. Radio je kao učitelj zajedno sa mojim ocem, u selu Fraštan-Lugar u Đirokastru. Često je dolazio u našu kuću i darovao mi malu bistu Skenderbega od plastelina. Tri decenije od tada, bivajući u zatvorima komunističke diktature, imao sam priliku da upoznam Ziju Dibru, bivšeg ambasadora Albanije u Čehoslovačkoj Republici, i, tokom rata, jednog od bivših sekretara Komunističke partije okruga Skadar. Upitao sam ambasadora zašto Jordan Misja nije dobio odlikovanje narodnog heroja, Zija mi je odgovorio: Nakon sukoba sa fašističkom milicijom, koji se dogodio u okrugu Firej, u Skadru 1942 ubijeni su Perlat Rexhepi i Branko Kadia, dok Jordan, ranjen i osakaćen plamenom, skače u bunar, možda da bi izvršio samoubistvo, ili da se spasi od opekotina. Milicija ga vadi živog iz bunara, i nakon što mu pruže prvu medicinsku pomoć u Skadru, odvedu ga za Tiranu.Tamo ga liječe i potom strpaju u zatvorsku ćeliju. Protiv Jordana je povedena intenzivna i ubrzana istraga. Italijanski vojni sud osuđuje ga na smrt. Nekoliko dana prije pogubljenja, Jordan je komadom drvenog uglja, koji je pronašao u zatvorskom dvorištu, nacrtao konture Hrista na jednoj strani zida tamnice. Ispod crteža, napisao je: Hriste, pobijedio si. To potpisuje punim imenom i prezimenom. Zatvorski čuvar, koji je bio povezam sa komunistima Tirane, prijavio je šta je Jordan nacrtao u ćeliji, prije nego je pogubljen. Za to je obaviješten i Enver Hodža. Poslije rata autokrata odbija da se Jordan odlikuje zvanjem narodnog heroja. To je Zija rekao. Njegovo lice tada je prekrila blijeda sijenka, dok sam ja zamišljao patnje Jordana, učitelja-umjetnika iz tridesetih godina. Moguće da su Jordanove zadnje misli pred strijeljanje bile iste kao Isusove: Ko digne mač, od mača će poginuti! Vjerujem u to, tim više što je Jordan, ranije, bio nacrtao Isusa i napisao izreku: Hriste, pobijedio si! Nije mi poznato zašto je Enver Hodža odbio da se Jordan proglasi herojem.”
(Treba pomenuti da je Enver Hodža rođen u Đirokastru, i da je, moguće, poznavao učitelja Jordana, koji se usudio da ispiše ime Hristovo. Autokrate, više od običnih ljudi, posjeduju sujetu i surevnjivost. Djetinje lice Envera Hodže, sa bucmastim obrazima i smiješkom provincijalca, nosilo je u svom mozgu prirodu ortodoksnog marksiste-lenjiniste, a u srcu led monstruma. Taj loš francuski đak, koji je svoju dušu liječio ubijanjem svog naroda, ugađao je sve vrijeme i svom komšiji, takođe francuskom studentu Ismailu Kadareu. A taj majstor mimikrije i ulagivanja, kasnije disident bez pokrića, dok je Enver Hodža bez milosti ubijao svaku slobodnu misao Albanaca, mudrac na dvoru tiranina, postajao je klovn-ekvilibrista. “Najveći albanski pisac”, tokom svoje karijere miljenik albanskih predsjednika, bio je i ostao čovjek bez svojstava.)
***
Dan-dva nakon pogibije ilegalaca u Skadru je vladala tišina. Na ulicama je bilo manje ljudi, prodavači sa tezgi i hamali sa karocama nisu vikom nudili svoju robu i usluge, škurete se nisu otvarale, zamrla je dječija graja. U sokacima, kraj kapija, nisu čučali prosjaci. Potom je sve krenulo da traje kao ranije. Stravično čudo zvano život nastavljalo je po starom da kinji ljude i tjera ih da pognute glave idu dalje u neizvjesnost. U selu Vraka, za pokoj Branka Kadije, na kućnim vratima su mnogi seljani prikucali crne marame, zvona su zvonila sa crkve Svete trojice, na zvoniku je obješena crkvena zastava, a na krovu kuće jednog podgoričkog muslimana- izbjeglice, zavijorila se zelena zavjesa. (Isto se ponovilo kad je, nekoliko mjeseci ranije, na demonstracijama u Skadru, ubijen brat Brankov, Vaso Kadija, prvi komunista ubijen od crnokošuljaša).
Dafinu Montiljo savladao je bijes zbog smrti druga. Stezalo je u prsima, čak je i zasuzila nekoliko puta; nije izlazila iz kuće, bez volje da se sretne sa Ercolom. I njen otac je pred kćerkom prikrivao svoj strah, ali je neizvjesnost u porodici rasla: mukli osjećaj izgubljenosti. Noću bi David ustajao i hodajući na prstima, da ne probudi kćer, silazio u podrum. Iz šufita bi vadio drvenu kutiju sa dragocjenostima, brojeći dukate. Savladao ga je endemičan nemir, jeza od praiskonske socijalne paranoje, panika koju nije znao da smiri. Prvi put od kad je doselio u Skadar osjetio je, u duši koja se grči i srcu koje treperi, koliko je grozomorna svijest da su on i Dafina Jevreji. Kad je nekoliko dana potom pred vrata došao sam Ercole, da pita da li je Dafina bolesna, hoće li skoro da se vide, David je drhtavim glasom rekao da će joj prenijeti poruku. I Dafina je te večeri otišla u njihovo ljubavno gnijezdo, sobičak iznad foto-studija Marubi.
Dok je Ercole, dahćući, savijao tijelo iznad nje, ona ga je posmatrala odbijajući poljupce, ruku spuštenih uz kukove. Nakon snošaja, blaženog lica, Ercole se svalio kraj nje, pripalio cigaretu. Radoznalost njena i strpljenje njegovo, koji odgovore traže u polumraku sobe, ćutanje i laki miris znoja dva nepomična tijela, kasnije i njegovo pitanje: što se to dešava sa njom. Njene stisnute usne i nervozno puhtanje, kojim odbacuje pramenove kovrdžave kose sa očiju, pogledi u drvetom dekorisan plafon, otkucaji sata sa obližnjeg tornja Lorda Pageta, nalik na isprekidan vrisak ranjenika. Osam je časova, a Ercole iznova pita: što se to desilo, zašto ćutiš? Odgurnula ga je, ustala sa postelje, obukla se. Još jedan njen oštri pogled upućen radoznalom ljubavniku. Kaže mu otresito: jesi li ti fašista? On, shvatajući o čemu je riječ, brzo odgovara: ja sam italijanski vojnik na službi u Albaniji. To Dafini nije dovoljno: jesi li crnokošuljaš? a on, želeći da je smiri, mirno ponavlja: ja sam italijanski školovani poručnik, uskoro sa kapetanskim činom, na službi u Albaniji, zašto ga ona to pita? Ona zahtijeva da izađu iz ložnice, da je otprati do kuće, čuje li on da je otkucao policijski čas; koketna, šapne mu, grickajući ga za uho: nećeš, valjda, da me pogodi okupatorski metak? Na rastanku ga nije poljubila. Ercole je ostao na cesti sam, u nedoumici, raširenih ruku i prstiju, okupan mjesečinom. Dafina je zalupila ulaznim vratima svog doma ne osvrnuvši se.
***
Uskoro mu se vratila u zagrljaj, još strasnija, još poželjnija, ali je nad njom već lebdio oblak zagonetke: početak nevolja za porodicu Davida i Dafine Montiljo – biti Jevrej u Skadru, nije više bila građanska ugodnost već nelagoda. Nakon okršaja u kvartu Firaj zapovjednici Kvesture su odlučili da pojačaju nadzor u gradu. Legitimisanje i ispitivanja na ulici, na poslu, u školama i na mjestima gdje se okupljaju zabrinuti ljudi. Na čvorištima grada pojačana su dežurstva vojske i policije iz redova kolaboracionista. Noću su Skadrom često promicala borna kola. Špijuni su dodatno nagrađivani za svaku realnu dostavu o komunistima. Na uzvišenjima oko grada podignute su stražarnice, sa njih su noću reflektori, kao svjetlosni bičevi, šarali po sumnjivim dijelovima uz Bojanu. Provale i oštri pretresi u stanovima su učestali, sumnjivi aktivisti ilegalnog pokreta slati su u zatvor, snošljivi mir od ranije gasio se. Italijanski vojnici, inače ležernog ophođenja prema građanima, gubili su u očima Skadrana posljednje tračke simpatije. Nesigurnost italijanskog okupatora dodatno su pojačale vijesti o sve jačem otporu ruske armije na Istočnom frontu. U jesen 1942 stizale su u Skadru zloslutne vijesti o sve većem prisustvu njemačkih formacija na Balkanu. Komunisti su dobili polet, agitacije po selima i periferijskim kvartovima bile su sve uspješnije, narod je sve više simpatisao akcije komunista. Manji odredi partizana kretali su, poput stršljenova, u brze prepade, nestajući u seoskim močvarištima van grada. Početkom 1943. sporadične diverzantske akcije prerasle su u oslobodilački rat za oslobođenje domovine.
