“Odrastanje je gubljenje nekih iluzija, da bi stekao nove iluzije”, zapisala je engleska književnica Virginia Woolf, a nama na ovim prostorima rođenima ’76., usred odrastanja, iluzije je razbio rat. Te godine je pored vode Lašve, ispod hladovitog i hučnog izvora Šumeća, podno Vlašića, rođen i Oliver Frljić. Zanimljivo je bilo čuti šta su mu sjećanja na djetinjstvo, odrastanje u Srednjoj Bosni, uz nezaobilaznog Andrića o kojem se na RTS-u emitira serija ”Nobelovac”. Sa 16 godina kao izbjeglica dolazi u Split i tu počinje njegovo interesovanje za teatar i stvaranje, a što drugo, nego novih iluzija. Završio je studij filozofije na zagrebačkom Fakultetu Družbe Isusove i kazališnu režiju na Akademiji dramskih umjetnosti. Imao je punk-noise bend i kazališnu skupinu Le Cheval (”konj”, na francuskom). Još od vremena studija, kreće i njegovo propitivanje onoga što zagovara, predstavlja i radi Katolička crkva, pa je teatarskim jezikom javno govorio o njenoj hipokriziji, instrumentalizaciji religije, o čemu je bila i predstava ”Buđenje proljeća”.
Zanimljiva su njegova stajališta o tome da u predstavama ”iznevjeri očekivanja publike” te potrebi da se prave alternativne historije. S predstavom ”Kletva” je na zadnje noge digao čitav religijski, dijelom i politički, establišment u Poljskoj, a od sudskog procesa ga je spasila korona i zastara slučaja. Zanimljivo, radio je i Camusovu ”Kugu”, pa o novom dobu kojeg je donijela korona, razgovaramo i o Shakespeareu koji je pisao za vrijeme karantena u Londonu dok je vladala kuga, kao i o Boccacciovom ”Dekameronu” – i kako smo od usporenog života kojeg je donijela pandemija, ubrzano ugurani u digitalni svijet vještačke inteligencije. Valja saznati i bi li ChatGPT znao odigrati i govoriti kao Fabijan Šovagović u ”Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja”. Frljić nam otkriva zašto je za njega kapitalizam najotporniji virus od svih te kako se razne mutacije preslikavaju na političku zbilju od Amerike, Ukrajine, pa do Bliskog istoka i naše regije.
Jezik njegovih predstava je provokativan, društveno angažiran i šokirajući za mnoge, čime je pokazao da je teatar kao medij itekako živ. Britanski The Guardian uvrstio ga je među pet najuzbudljivijih teatarskih režisera u Evropi, a u našoj regiji se etablirao kao jedan od najboljih autora, s nagrađivanim predstavama: ”Turbofolk”, ”Strah u Ulici lipa”, ”Otac na službenom putu”, ”Kukavičluk”, ”Leksikon YU mitologije” i ”Pismo iz 1920”. U beogradskom Ateljeu 212 izveden je njegov autorski projekt ”Zoran Đinđić”, a u Hrvatskoj je režirao predstavu o Aleksandri Zec – Frljić odgovara na pitanje šta ga tjera da otvara teme koje bi mnogi, naročito oni koji vladaju, da sklone u duboki depo prošlosti o kojoj se ne treba govoriti. Govori o ”Hrvatskom Faustu”, Slobodanu Šnajderu i glumcu Emiru Hadžihafizbegoviću.
”Nagrade su kao hemoroidi. Prije ili kasnije svatko ih dobije”, rekao je jednom veliki francuski režiser Jean-Luc Godard, ali, valjda, nema čovjeka koji im se ne raduje. No, kako reče Nietzsche: nema nijedne pobjede koja ne bi pobijedila pobjednika, tako Frljić tvrdi da u Bosni živimo lažni mir i da će biti teško pronaći nešto što bi ljude moglo okupiti i ujediniti u dobru. Ovaj razgovor smo vodili u gradu koji je nekada svjetla bacao daleko. A Oliver Frljić dolazi iz grada, iz kojeg su ljudi bacali svjetlost daleko od rijeka i bosanskih planina kojima je okružen. Ta svjetlost je znala bila prosvjetiteljska, za druge je ona omamljujuća, za neke i opasna, a ona Oliverova je otrežnjujuća. Zato i jest ponekad gorka, ali prijeko potrebna.
