Foto: Fena/Facebook
U srijedu, 7. februara, 2024. godine, sahranjen je u 77. godini života, na sarajevskom groblju Bare, profesor književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, prof. dr. Enes Duraković. Duraković je bio bosanskohercegovački i bošnjački književni historičar, esejist, književni kritičar i antologičar. Rođen je 14. augusta 1947. godine u Polju kod Dervente, a porodično porijeklo porodica vuče iz Trebinja, gdje su opet stigli iz Herceg-Novog, odakle su iselili nakon gubitka tih krajeva 1687. godine. Završio je Filozofski fakultet u Sarajevu, gdje je magistrirao, doktorirao i prošao sva profesorska zvanja te 2012. godine penzionisan kao redovni profesor. Preminuo je 5. februara 2024. godine u Sarajevu. Objavio je knjige: Govor i šutnja tajanstva, pjesničko djelo Maka Dizdara, Svjetlost, Sarajevo, 1979; Pjesništvo Skendera Kulenovića, Veselin Masleša, Sarajevo, 1983; Riječ i svijet, studije i eseji o bosanskohercegovačkim pjesnicima XX vijeka, Sarajevo, 1988; Bošnjačke i bosanske književne neminovnosti, Zenica, 2003, Arka riječi; Izabrane studije i eseji, Bosnia, ARS, Tuzla, 2006; Obzori bošnjačke književnosti, Dobra knjiga, Sarajevo, 2012; Bosanskohercegovački književni obzori, KDBH Preporod, Zagreb, 2015; Riječ i svijet Alije Isakovića, Dobra knjiga, Sarajevo, 2020.
Osim autorskih knjiga Enes Duraković priredio je: Antologiju muslimanske poezije 20. vijeka, Sarajevo, 1991; Antologiju bošnjačke pripovijetke 20. vijeka, izbor i predgovor, Alef, Sarajevo, 1995; Antologiju bosanskohercegovačke poezije 20. vijeka, u koautorstvu s Milom Stojićem i Markom Vešovićem, Alef, Sarajevo, 2000.
Priredio je i: Muslimansku književnost 20. vijeka 1–25, Svjetlost, Sarajevo, 1991; Bošnjačku književnost u književnoj kritici 1–6, Alef, Sarajevo, 1998; Izabrana djela bosanskohercegovačkih pisaca (Maka Dizdara, Skendera Kulenovića, Derviša Sušića, Muse Ćazima Ćatića, Alekse Šantića); Bošnjačku književnost u 100 knjiga, s prof. dr. Muhsinom Rizvićem i Alijom Isakovićem, 1995. Posljednje što je uradio prof. dr. Enes Duraković, neposredno pred smrt, jesu Izabrana djela Alije Isakovića.
Pet dana prije smrti javio mi se telefonom, inače smo dugo dok je bio u bolnici komunicirali samo kratkim porukama, i skoro vedrim glasom kaže: „Ale, dobri su mi nalazi, bolja je situacija, možda ćemo uskoro popiti kahvu“. Slično je rekao i Emini Kečo Isaković i dodao da je napisao tekst, koji će njegova kćerka Selma pročitati na promociji djela Alije Isakovića. Kada sam ovo ispričao prijateljima na kafi, rekli su da to nije dobra vijest. Nažalost, imali su pravo. Bilo je to njegovo vedro opraštanje od života.
Francuski pisac i mislilac Andre Malro (Andre Mallraux) kaže da je ovaj klasični oblik borbe protiv smrti, koju emanira Enes Duraković, „intoksinacija života akcijom“. Dakle ako sam dobro razumio, ukoliko je život više ispunjen akcijom, manje ostaje slobodnog prostora da se u pukotine udjene isprazno i beskorisno ljudsko razglabanje filozofskih i metafizičkih analiza, gdje po prirodi stvari smrt ima visoko mjesto. Čak je takav gubitak vremena nedostojan i neprimjeren ozbiljnom čovjeku. Drugačije rečeno, život treba intenzivno živjeti, a ne postavljati pitanja njegove svrhe i njegovog smisla. Ljubav prema životu daje životu veličinu i opravdanje, a ne dosezanje nivoa njegove smislenosti, pa ma koliki on bio. Enes Duraković bio je osuđenik na smrt. Međutim nije to obična ljudska sudbina neminovnosti smrti, koja nas sve čeka i koja nam je bliska kao „jaka za vratom“, nego se radi o jednoj drugoj, mnogo težoj i puno tragičnijoj osudi. Naime, Duraković je kao mladić u dvedesetim godinama, kada život obitava, ne u vremenu, nego u snovima, saznao da boluje od neizlječeve bolesti okoštavanja kičme (na vojnoj viziti dijagnosticirana mu je Behterova (Bechterewova) bolest ili ankilozantni spondilitis), čiji proces nije moguće zaustaviti i, što je najgore, konačno ima tragičan ishod, koji je mjerljiv i izvjestan. Doktori su mu dali tek nekoliko godina života i tačno je znao tu kritičnu godinu koju su doktori prognozirali.
Razumjeli ste sada zašto je biografija profesora Enesa Durakovića posebna i drugačija. Šta je ostalo mladom čovjeku nakon takvog saznanja? Mogle su biti samo dvije mogućnosti: prihvatiti ovaj zdravstveni hendikep kao inhibirajuću činjenicu i dostatan alibi za povlačenje iz života i, paradoksalno, uzeti bolest kao motiv pokretač, kao pogonsko gorivo punini života, kojim se stvara ljudski tip koji će u historiji postići izvrsnost, zaraditi ulogu heroja, odnosno čovjeka koji je umakao svojoj sudbini. Enes Duraković izabrao je ovu drugu magistralu i podučio nas jednoj tegobnoj a dragocjenoj lekciji – kako se težak životni hendikep može transformirati u komparativnu prednost. Dostojevski je jednom ustvrdio kako život ima smisla samo ako se ne misli o smislu, pa sljedstveno tome nauku proizlazi kako smrt ima smisla samo ako se ne obaziremo na nju. Duraković je u ime života i njegove uloge u njemu prestao misliti na smrt, znajući kako je čovjek najveće domete svoga poslanstva na zemlji ostvario upravo oponirajući smrti kao neminovnosti, usprkos njezinoj izvjesnosti i sistematičnosti. Otuda ga je smrt zatekla i prekinula u poslu, na vrhuncu njegovog istraživačkog posla, kada je poput Aske želio da doskoči njezinoj hladnoj i okrutnoj igri.
Već sam rekao kako je Duraković za svoj životni i profesionalni put izabrao magistralnu, stratešku liniju kojoj su pripadali bošnjački i bosanskohercegovački intelektualci, što su od šezdesetih godina do rata, devedesetih godina, učinili onu prekretnicu u samoprepoznavanju i opisivanju bosanskog i bošnjačkog identiteta, udarajući temelje na kojima će se identitarna mapa etničke posebnosti i autentičnosti ukazati u svoj svojoj veličini. Govoreći o toj generaciji bošnjačkih intelektualaca i političara, historičar i akademik, Enver Redžić s pravom će ustvrditi: „U toku pet nepunih desetljeća postojanja Socijalističke republike Bosne i Hercegovine u jugoslovenskoj federativnoj, socijalističkoj državi bosanski muslimani doživjeli su razvoj i napredak u svim domenima društvenog života, naročito u kulturnom pogledu kakav nije ostvaren i zabilježen u svim prethodnim epohama. Stvorena je impozantna muslimanska inteligencija koja se potvrdila kao nosilac sveukupnog preobražaja.“ U tom periodu, u okviru izučavanja i prezentiranja naše književnosti, pojavila su se imena profesora i književnika Muhsina Rizvića, Midhata Begića, Alije Isakovića i Enesa Durakovića, ali ne kao endemični specifikum, nego kao dio šire kulturološke konfiguracije cijelog sistema političara, filozofa, lingvista, sociologa, umjetnika različitih profila, pa sve do muzičara i sportista.
Upravo njih četvorica (Begić, Rizvić, Isaković i Duraković), piše Muhidin Džanko, sudjelovali su u oblikovanju “bošnjačke kulturnoidentitetske strategije“. Jedan od njezinih vođa, prema Enesu Durakoviću, bio je Alija Isaković , jer je vrijeme u kojem je živio i stvarao Isaković bilo vrijeme velikih etničkih, kulturnih i povijesnih izazova, što je nužno iziskivalo ljude „izuzetne energije“. Budući da Bošnjaci tada nisu imali kulturnih institucija, onda su ovakvi pojedinci predstavljali i supstituirali njihov izostanak. Takva je tvrdnja istovremeno i pokuda i pohvala; pokuda jer ni danas nismo uspjeli institucionalizirati našu kulturu, a pohvala ljudima koji su prepoznali poruke vremena i iza sebe ostavili takva životna djela kojih se ne bi postidjele ni institucije. Kad danas pogledamo unatražno na djela ovih velikana, stiče se utisak kako su njih četvorica radili timski, sinhronizirano i sistematski. Naime, oslanjajući se na sakupljački rad preporodnih književnika (Kapetanović, Mulabdić, Sarajlić, Bašagić, Hadžić, Đikić i dr.) mogao je Muhsin Rizvić uz svoj naučni rad napraviti pozitivistička istraživanja muslimanske (bošnjačke) književnosti, što je bio nemjerljiv doprinos otkrivanju te zanemarene i skoro zaboravljene književnosti. Na taj Rizvićev naučni doprinos (šesnaest knjiga) i doprinos drugih istraživača, kao što su Šabanović, Hadžijahić, i Bašagić, mogao se pouzdati i nasloniti Alija Isaković koji uz svoj naučnoistrazivački rad pravi sintezu pozitivističkih doprinosa u obliku prolegomene bošnjačke književnosti pod naslovom Biserje – izbor iz muslimanske književnosti 1972. godine. Dostignuti novo u sakupljačkom i istraživačkom radu prethodnika, po prirodi stvari, nastavili su Midhat Begić i Enes Duraković, kao naši prvi moderni kritičari i tumači naše književnosti, koji su začeli naučni i metodološki postupak/postupke u unutrašnjem pristupu književnom djelu i našu nauku o književnosti približili savremenim evropskim stremljenjima.
U čemu je, onda, vrijednost i doprinos Durakovićevog djela, njegovih knjiga i njegovih antologija?
U svom dugogodišnjem, prilježnom i profesionalnom izučavanju i vrednovanju naše književnosti, Duraković se legitimirao kao vrstan poznavalac kontinuiteta bošnjačke književnosti, kako prema dijahronijskoj tako i prema sinhronijskoj ravni. Samo takav znalac ukupne geneze bošnjačke književnosti mogao je uspostaviti preciznu hronološku sliku našeg književnog arhipelaga ili, bolje, on je obavio završno profiliranje jedne književnosti. Durakovićevev je pristup našoj književnosti utemeljen na imanentno literarnim kriterijima, pri čemu treba reći kako je on svojom akademskom aurom postavio jasno mjerljive standarde kritičkog vrednovanja, kako kolektivnog tako i pojedinačnog doprinosa. Osim toga, u njegovom djelu prepoznajemo relevantne metodološke postupke interpretacije i naučnog pristupa književnosti, tipološke modele naracije, modele interpretacije poetskih tekstova, književne veze i interferencije s drugim književnostima, komparativnu metodologiju vrednovanja i još mnogo toga. Duraković je svojim djelovanjem i svojim djelima oslobodio našu književnost viktimološke i dnevnopolitičke manipulacije i legitimirao je kao jednu od južnoslavenskih književnosti, koja je preživjela sva naša duhovna raskršća, sve naše ponornice, sva naša prisvajanja i nacionaliziranja.
Vraćam se ponovo onom našem posljednjem telefonskom razgovoru. Ne da mi mira onaj ton kojim mi je govorio Enes. Osjetio sam neobično spokojstvo u njegovom glasu, neku naročitu vrstu ozarenosti i blaženstva, nešto kao svečanu čežnju i beskrajni duhovni mir. Je li u tom predsmrtnom času znao da je potrošio njemu dato vrijeme i da će naša „kafa“ ostati samo pusta želja? Je li bio svjestan da je odigrao svoju životnu ulogu i dao sve što je život od njega očekivao ili je mislio o onome što nije uradio, a trebao je? Možda u tom suđenom času ništa na ovom svijetu njemu nije bilo važno, jer se već tada nalazio s one strane vremena i prostora, u onostranoj stvarnosti. Enes je svoje dosuđeno vrijeme potrošio ljudski, dostojanstveno i nadasve svrsihodno, otuda onaj njegov spokoj, mir i izostanak svakog straha pred tom neumitnom kapijom života.
Neka ti je lahka zemlja bosanska, dragi profesore!
Rahmet tvojoj plemenitoj duši!
