Foto: picture alliance/Reuters/Pool
Početkom 2024. broj članova alijanse država BRICS-a porastao je s pet (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika) na ukupno devet zemalja učesnica. Prijem Irana, Egipta, Etiopije i Ujedinjenih Arapskih Emirata bilo je drugo proširenje alijanse država, koja je osnovana 2006, a 2010. s Južnom Afrikom narasla na pet članica. Nakon ovogodišnjeg proširenja etablirala se kratica BRICS+. Međutim time nije kraj. Od jednocifrenog broja članica (devet) mogla bi cifra uskoro postati dvocifrena. Ove su godine već obje države azijskog jugoistoka – Malezija i Tajland – kao i Azerbejdžan poslale zahtjev za prijem. Početkom septembra i Turska je zvanično najavila da želi postati član alijanse.
Namjera Ankare ne dolazi iznenadno. Više je puta predsjednik Erdogan špekulisao o tome da Turska treba da postane član. Njegov je ministar vanjskih poslova Hakan Fidan već u junu za vrijeme sastanka ministarskog savjeta BRICS+ najavio političke namjere Turske. Rusija je odmah signalizirala saglasnost. Turska bi bila prvi član BRICS-a, koji je istovremeno član NATO-alijanse i – bar formalno – još uvijek kandidat za pristup EU. Međutim ova je strateška dvojakost politički poželjna i karakterizira sve veći pluralizam institucionalnih veza u turskoj vanjskoj i sigurnosnoj politici.
Međutim bilo bi previše kratkovidno protumačiti zahtjev Ankare za BRICS kao dovođenje u pitanje njezine lojalnosti NATO-savezu. Puno više u postupku Erdogana odražava se demonstrativna namjera da jednostrano slijedi alternativnu opciju djelovanja, a da se ne osjeća vezan za zapadne ili evropske obaveze. BRICS+ savez idealan je za to. Kritičari, kao i zagovornici, vide u proširenom savezu država simboličnu protutežu ka G20 i EU. Međutim BRICS+ dosad nema formalne strukture, što se ne može nadoknaditi godišnjim samitom. Osim toga, ne postoje jedinstvena pravila i standardi za koordinirano djelovanje članica BRICS-a, naprimjer u vanjskotrgovinskoj politici.
Preko članstva u BRICS-u otvaraju se Turskoj nove opcije djelovanja na drugim političkim poljima, posebno u pogledu finansijskih sredstava. Tako članovi BRICS-a imaju pristup New Development Bank. Multilateralna razvojna banka, koja je osnovana 2014, funkcioniše u svome značenju kao alternativa institucijama koje su pod uticajem Zapada, kao što su Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond. Ovaj finansijski aspekt može se još jedan korak dalje operacionalizirati. Već članice BRICS-a i buduće kandidate ujedinjuje valutno politički cilj. One sve više nastoje da svoju međusobnu trgovinu kao i investicije obavljaju u drugim valutama, a ne u američkim dolarima. Okretanje na kineski renminbi odvija se već u transferima energije i kreditnim linijama pojedinih BRICS zemalja.
Još od 2016. postoji dogovor o razmjeni valuta između centralnih banaka Turske i Kine. Ovi takozvani Swap poslovi imaju formalno za cilj da ojačaju poziciju lokalnih valuta prema američkom dolaru. No u praksi se radi o finansijskoj pomoći Pekinga Ankari, i to u milijardama. Dugoročni kredit odvija se u okviru Swap dogovora lira – renminbi. Time se povećavaju devizne rezerve Turske uz pomoć Kine.
Željena BRICS+ veza naglašava rastuću ekonomsko-političku povezanost između Ankare i Pekinga
Željena BRICS+ veza naglašava rastuću ekonomsko-političku povezanost između Ankare i Pekinga. To se može vidjeti i u bilateralnim investicionim odnosima. Kineski proizvođač elektroautomobila BYD najavio je u julu 2024. milijardsku investiciju u Turskoj. Na zapadu zemlje, u industrijskom gradu Mania, treba da se izgradi tvornica koja će godišnje proizvoditi 150.000 hibridnih i elektrovozila. Osim toga, u blizini Izmira BYD planira istraživački i razvojni centar. Izbor je lokacija u korist Turske industrijsko-politički uspjeh turskog predsjednika Erdogana.
Investicije BYD potcrtavaju integraciju Turske u geopolitičku industrijsku strategiju Kine “Novi put svile”. Geografija Turske i provedene infrastrukturne mjere protekle decenije – naprimjer u željezničkom robnom saobraćaju – omogućavaju predsjedniku Erdoganu da Tursku pozicionira kao važan transportni koridor između Kine i zemalja učesnica Puta svile. Ovaj integracioni proces ima strategijski karakter. On je politički koordiniran između Ankare i Pekinga i ojačava ulogu Turske kao “sile centra” između istoka i zapada. Kao in-between state Turska može proširiti svoju strategijsku fleksibilnost s potencijalno novim institucionalnim opcijama kao što je BRICS+ i milijardske investicije kineskih proizvođača elektroauta kao što je BYD.
Dok je u mnogobrojnim zemljama Evrope prihvaćena De-Risking strategija prema Kini, Turska se korak po korak odlučuje za suprotni pravac. Pored mogućeg članstva u BRICS+ postoje i drugi pokušaji približavanja na nezapadnjačke formate kooperacije, kao što je Šangajska organizacija za saradnju. Ovaj postupak odgovara geopolitičkom samorazumijevanju predsjednika Erdogana. Želja za njegovim oblikovanjem izražena je u različitim političkim područjima, naprimjer u političkoj ambiciji Ankare da proširi trgovinske odnose i saradnju u obrambenoj politici sa sve većim brojem afričkih država. Sve veći oružano-politički uticaj Ankare pokazuje se također u spremnosti da vojno interveniše u Libiji, sjevernom Iraku i Siriji.
Turskoj je čak uspjelo da diplomatski i odbrambenopolitički podrži kako Rusiju, tako i Ukrajinu. Posrednički napori Ankare između Moskve i Kijeva – među ostalim i dogovor o žitaricama 2022/23. ili uspostavljanja redovne razmjene zarobljenika – signaliziraju šta znači “sila centra” u Ankari. Rastuća bilateralna trgovina, posebno kod izvoza energije iz Rusije, i stalne indikacije na izvoz Dual – Use dobara preko Turske za rusku proizvodnju oružja (naprimjer poluvodići, trenzistori i plinske opruge) stavljaju Moskvu u poziciju da može obići zapadne sankcije. Kao protuteža tome stoji paralelna podrška turskih firmi za proizvodnju oružja za proizvodnju dronova i njihovu primjenu u Ukrajini za odbranu protiv ruske invazije.
Ne očekuje se da će turska BRICS aplikacija dobiti brzu saglasnost
Uprkos oštroj političkoj polarizaciji, uprkos socijalnim potresima zbog visoke inflacije i stalne valutne nestabilnosti, turska vladajuća politika uspjela je proteklih godina da poveća svoj međunarodni prestiž, posebno prema afričkim zemljama, turkmenskim državama, kao i Rusiji te Kini. Ovo strateško povećanje vrijednosti sile centra Turske na međunarodnom parketu pod vođstvom predsjednika Erdogana prevedeno je u vanjskopolitički interesni profil, u kome Turska ima uticaj na geopolitički razvoj i želi uticati na njegove rezultate. Namjeravano pristupanje zemlje proširenoj BRICS grupi podržava strategiju Ankare.
Nije za očekivati da će turska BRICS aplikacija dobiti brzu saglasnost. Devet država članica BRICS+ sastaju se od 22. do 24. oktobra na svome ovogodišnjem samitu u Kazanju, na kome će učestvovati i predsjednik Erdogan. Integracija 2024. uzetih novih članova ipak zahtijeva vrijeme i politički kapital. Iz ovog razloga ovdje se traži strpljenje Ankare.
Turska vanjska politika proteklih je godina uradila diplomatske predradnje kako bi omogućila eventualno članstvo u BRICS. Poboljšanje bilateralnih odnosa sa novim članicama BRICS – Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Egiptom ciljano je podstakao predsjednik Erdogan svojom diplomatijom putovanja i dogovorima o naoružanju. S planiranim članstvom Azerbajdžana Turska bi također pronašla važnog regionalnog političkog partnera u savezu u proširenoj asocijaciji BRICS. Uključenje obje turkmenstanske države bio bi važan energičan politički signal uz istovremeno proširenje multimodalnih transportnih koridora.
Formalnom spremnošću Turske da pristupi BRICS+ potvrdio je predsjednik Erdogan još jednom svoj zahtjev za posebnu ulogu u transatlantskom savezu. Kako se odnositi sa partnerskom zemljom koja je istovremeno članica NATO i BRICS+ je sasvim novi strategijski izazov za povezane aktere.
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
