Foto: Portal novosti
Moja umjetnost i moj aktivizam izviru iz iste fontane namjere i na neki način moja umjetnost otjelovljuje moj aktivizam – piše Bernardine Evaristo u memoarskoj knjizi “Manifest”. Njezin roman “Djevojka, žena, drugo”, nagrađen Bookerom 2019., sintetizira upravo emancipacijske imperative i literarno umijeće pa odlično demonstrira kako se književnim sredstvima – imaginacijom, jezičnom invencijom, konzistentnim sižeom – artikulira borba za vidljivost žena i priznanje identitetske mnogostrukosti u fikciji.
Njezin roman stoga može poslužiti kao šamar otriježnjenja upućen onima koji i danas tvrde da (ženska) aktivistička strast šteti autonomiji književnosti i zastupaju revizionističke teze o prirodnoj apolitičnosti umjetnosti.
Nova knjiga “Fikcija” Ivane Bodrožić izvire iz slične “fontane”, namjere da se književnim sredstvima, začudno, originalno i sa sviješću o autentičnosti književnosti, posreduju određene teme, značenja i smislovi. Konkretno, namjere da se učine vidljivima mehanizmi neravnopravnosti koji toliko upravljaju našim životima da ih se često ne primjećuje, osvijesti svakodnevni seksizam i provociraju predrasude o odnosu stvarnosti i fikcije.
Kroz šesnaest proznih tekstova, u rasponu od precizno komponiranih priča do proznih refleksija, ona tematizira ženska iskustva u društvu rigidnih rodnih uloga i kapilarno raširene muške supremacije. Riječ je o “običnim” iskustvima koje prepoznaju brojne žene, poput onog kad vam se prikrpa neki lik dok vježbate u parku uvjeren da samo njega čekate, kad kolege pisci s lakoćom ironiziraju teme silovanja u životu i tekstu ili kad vam u gradu put presreću tipovi spuštenih hlača.
Iskustvima poroda i metamorfoze vlastitog tijela, roditeljstva i neprekidne grižnje savjesti koje ga prati, ljubavi i rastava, brige za starije. Iskustvima olajavanja koje posebno boli jer dolazi od žena u vrijeme kada je sestrinska solidarnost silno potrebna. Iskustvima ženske spisateljske nesigurnosti koju prate vječna pitanja: jesam li dovoljno dobra, trebam li uopće pisati, koji je moj jezik i gdje su moje književne pretkinje na koje ću se nadovezati.
Ali, i iskustvima brojnih svakodnevnih “malih otpora” i maratonskog, nezaustavljivog optimizma koji se prenosi s jedne na drugu, s majki na kćeri. U nekim se tekstovima dotiče i ekoloških tema: anksioznost zbog nemoći da se zaustavi uništavanje prirode, te gubitka etičnosti prema drugima vidljivog u valovima mržnje u virtualnom svijetu.
Upečatljivost ovih tekstova najviše izvire iz specifične pripovjedačke optike i modulacija autorskoga glasa kojim su posredovana raznolika ženska iskustva i aktivističke intencije. Bodrožić odbija diskurs skrušene žrtve, ali i seriozno dociranje i ispovjednu monomaniju. Njezine su priče pune humora, ironije i provokacija stilskih regula te mjestimično ispisane u furioznom, nezaustavljivom ritmu.
Raspon emotivnih stanja vrlo je širok: od sentimentalizma u scenama bliskosti do bijesa (on se često u društvu i književnoj kritici tretira kao ženska histerija) koji eskalira u priči o majstoru zaključanom u podrumu junakinjine vikendice. Tu se slobodno igra s konvencijama o fikciji i zbilji i modom autofikcije.
Kao kritičarka i čitateljica vrlo cijenim takvu pripovjedačku pankersku drčnost i hrabrost u prepuštanju strujama pisanja. Uostalom, slične strategije subverzije koriste Evaristo i druge meni omiljene spisateljice, poput majstorica kratke priče Lucije Berlin i ironije Dubravke Ugrešić.
Prosuđujem li “Fikciju” u kontekstu djela spomenutih spisateljica primjećujem i poneko odstupanje u kvaliteti: neke priče u zbirci izvedene su odlično (“Fikcija”, “Sjaj u travi”), nekima fali cizeliranja i začina začudnosti (“Šipka”, “Na balkonu”). Ipak, “Fikcija” je koherentna knjiga u kojoj se spisateljskom predanošću postiže ono što se namjeravalo postići.
Ambicija i realizacija tu su u suglasju. Također, vidljivo je da je autorica spremna ostaviti – ne srce na terenu (nogometna metafora), već jagodice na tastaturi kako bi ispisala privatnu i društvenu, stvarnosno fikcijsku istinu. A spremnost da se izložiš, slomiš kako bi što bolje prenijela neko iskustvo, priču, namjeru – uvjeti su nastanka dobre književnosti.
