Mračnu vijest iz haaške sudnice hrvatska vlada dočekala je u totalnoj izolaciji i nervozi, zatvorena u zidine, okružena zaštitom policijskih snaga i očigledno osupnuta ishodom.
Račun za oko 600 ubijenih civila, oko 22.000 spaljenih kuća te ponajprije za 150.000 hrvatskih državljana srpske nacionalnosti koji su prije Oluje u zbjegovima napustili svoje domove – ispostavljen je na ime Ante Gotovine i Mladena Markača, a cijena je ukupno 42 godine zatvora.
U hrvatskoj javnosti to se uglavnom nije očekivalo jer se s političkih, a i vjerskih govornica uporno sugeriralo da su generali apsolutno nevini i da pravedna presuda mora biti oslobađajuća. Oslobođen je, međutim, samo Čermak.
Visoke kazne, kakvima se ovdje malotko nadao, objavio je Alphonse Orie, sudac kojega je Gotovinin branitelj još jučer hvalio kao pravednog i vrsnog stručnjaka koji ne podliježe nikakvim političkim pritiscima i odlučuje isključivo na temelju dokaza. Osim toga, sudsko vijeće u potpunosti je prihvatilo tezu Tužiteljstva da su Tuđman i Šušak osmislili udruženi zločinački pothvat koji su Gotovina i Markač, kao izvršitelji, realizirali na terenu. S pravnog i političkog stajališta, ovakve će presude provocirati različita tumačenja, a njihov konačni epilog tek slijedi nakon žalbenog postupka.
Međutim, ono što je već sada potpuno sigurno jest sljedeće.
Prvo, Haaški sud ni jednom kvalifikacijom nije doveo u pitanje legitimnost Domovinskog rata i Oluje u kojoj je oslobođena gotovo trećina hrvatskog teritorija. Tako je paušalnim kritičarima i populističkim politikantima izbio iz ruku argument da se u Haagu odvija antihrvatska urota kojom se narodu odriče pravo na obranu od okupacije u vlastitoj zemlji.
Drugo, uspostava samostalne hrvatske države početkom devedesetih, koja se poklopila s Miloševićevom agresijom i oružanom pobunom dijela stanovništva, u Haagu ni na koji način nije dovedena u pitanje , niti je bilo kako implicirano da je hrvatska država nastala na zločinu.
Treće, generali nisu proglašeni krivima zato što su, kao zapovjednici oružanih snaga, predvodili otpor protiv agresije izvana i pobunjenika iznutra. Same njihove uloge, dakle, u Haagu ni na koji način nisu osporene.
To troje je vrlo važno zbog načela pravičnosti, zbog nacionalne povijesti, a na koncu i zbog emocija i samopoštovanja hrvatskih građana. A važno je i zato što više nema prostora za tipičnu zamjenu teza po kojoj se svaka presuda za ratni zločin protiv bilo kojega Hrvata automatski delegitimira kao smišljeni antihrvatski čin.
Gotovinin i Markačev problem s Haaškim sudom nije, dakle, u tome što su se borili za oslobađanje Hrvatske, niti što su predvodili tu borbu. No, zločini protiv civilnog stanovništva srpske nacionalnosti danas su općepoznata činjenica, a oni ih nisu vidjeli, nisu se potrudili da ih spriječe, nisu ih prijavili i nisu iz oružanih snaga eliminirali osobe za koje se znalo da su palile kuće, likvidirale starce i pljačkale imovinu.
Da su na taj način prihvatili i taj dio normalne odgovornost svakog ratnog zapovjednika – niti bi bili osuđeni, a niti bi im se uopće sudilo. Haaški sud se može kritizirati na sto načina, ali barem to su činjenice koje će se morati prihvatit
