Osvrt na knjigu Jasne Šamić, Le cirque russe de Lacretelle (Ruski cirkus u ulici Lacretelle; MEO, 2024) ili “Duhovi 15. arondismana” (Art Rabic, Mikulić knjige, Sarajevo)
Novi roman Jasne Šamić Le cirque russe de Lacretelle (Ruski cirkus u ulici Lacretelle – Duhovi XV arondismana) u meni je probudio jarku želju da čim se vratim sa produženog ljetovanja u Pariz, odem u šetnju u Petnaesti arondisman, da potražim ulicu Lacretelle, pronađem zgradu u obliku slova U – gdje su u 90 stanova živjeli takozvani bijeli Rusi i prizovem duhove junaka ove knjige koje sam zavoljela.
Od ranije mi je poznato da je Francuska bila san svih bijelih Rusa i da je Pariz bio njihov glavni iseljenički grad. Najbogatiji među njima iselili su se na jug Francuske, na Azurnu obalu, u Nicu, sanjajući da će tamo bolje nastaviti sretne godine prošlih života.
U bijele Ruse, ili bijele emigrante, kako su ih još zvali, ubrajani su svi koji se nisu slagali s novim revolucionarnim vlastima i promjenama nakon pada carevine, nakon Oktobarske boljševičke revolucije i građanskog rata koji je uslijedio.
Vrlo davno sam čitala knjigu Josepha Kessela – Nuits de princes – Noć prinčeva, objavljenu 1927, u kojoj je opisan dolazak bijelih Rusa u Francusku. Po sjećanju, radnja se odvijala na Passyu, otmjenom brdovitom kvartu Pariza, u XVI arondismanu. Imućniji bijeli Rusi uveče su se okupljali na Pigalleu, u kvartu u kojem su bila tri ruska restorana sa salama za spektakle, s ciganskom muzikom i plesom Kozaka – kazačok, uz koje su oživljavali svoje nekadašnje peterburške i moskovske noćne provode. Mnogobrojni znatiželjni Francuzi i stranci redovno su dolazili u te restorane, godilo im je da se nađu u društvu makar i propale ruske elite, a potom bi se mrtvi pijani vraćali kući. Prema ovom romanu je snimljen i film 30ih godina, i bio je posljednji nijemi film Marcela L’Herbiera.
Ovaj roman Jasne Šamić je izuzetno lijepa, sjetna romaneskna priča o bijelim Rusima, koja je u isto vrijeme i surovo realistična. Čitajući ga, lebdjela sam kao da sam u rukama imala neki stari dobri roman koji se ne pušta iz ruku. Odavno i nisam pročitala ljepšu knjigu. Uz savršen stil koji tu vlada, u romanu je postignut neobično zanimljiv zaplet i rasplet. Harmoničan u raskošnom pripovijedanju, osvaja čitaoca koji se nad svakom njenom stranicom zamisli i razmišlja.
Dakle, ako ste romantični, nostalgični, ako volite umjetnost i istoriju umjetnosti, poput mene, onda je ovaj roman za vas.
Od početka do kraja, roman čitaoca drži u napetosti, opčinjen je ličnom pričom jedne porodice izuzetno kompleksne prošlosti, a kako kaže pisac knjige, citirajući jednog lika Rothovog romana: “Lična priča bolje osvjetljava prošlost. Kolektivna nesreća i njeno uopštavanje porađaju komunizam, a individualna – literaturu.” Slažem se, jer Jasna Šamić, u svom pripovijedanju, poput pauka plete priču u kojoj čitalac beskrajno uživa, ali se i zapliće u njoj, često zamršen otpetljava i vuče konce da bi zatim u nju još dublje uronio, ne želeći da se ta priča ikad završi.
Saga o bijelim Rusima teče poput priča iz Hiljadu jedne noći, a Jasna Šamić u takvom pripovijedanju je nenadmašiva. Orijentalista po profesiji, veliki poznavalac stranih jezika, kultura i tradicija, s lakoćom uspijeva svoje likove smjestiti u jednu zgradu jedne ulice XV pariškog kvarta iz koje nas vodi na daleke pute Istoka i Zapada, u Moskvu, Saint-Petersburg, Krim, Samarkand, Istanbul, Budimpeštu, Beč, Rim, Pariz, među ljude različitih kultura i nacija, odraslih, koji od rođenja koriste mnoštvo jezika, kroz čiju sudbinu nam rasvjetljava put do istorijskog događaja i fenomena emigracije, koji se nije nikad zaustavio, od postanka svijeta do danas. Oslikava nam sudbine ovih ljudi, bijelih ruskih emigranata, koji će, dok žive, ostati emigranti, posebno u zemljama porijekla, a koji s vremenom postaju duhovi, kako smatra glavni junak knjige.
Nije slučajno, čini mi se, Jasna Šamić odabrala Dieppe za svoju ljetnu rezidenciju, ako već slučajno u XV arondismanu Pariza živi i radi decenijama, gdje su živjeli i žive još neki bijeli Rusi o kojima piše. Mnogi tvrde da ne postoji slučajnost.
Roman ne započinje slučajno citatom francusko-rumunskog filozofa i pjesnika, Ciorana, koji je i sam često boravio u Dieppeu: “Ne pišemo zato što imamo šta reći, nego zato sto želimo nešto reći”.
Imala je i željela je spisateljica mnogo reći ovim romanom. Kao i dosad, u svim svojim književnim djelima, posebno romanom Deveti val. Ili na francuskom Les contrées des âmes errantes (MEO, 2019). Oni koji su čitali, znaju o čemu govorim, odnosno gdje se takođe pominju bijeli Rusi, koji su živjeli u Sarajevu, nakon što su iz Odese stigli do Istanbula, a odatle do Dubrovnika i napokon Sarajeva. I roman Le cirque russe de Lacretelle (Ruski cirkus u ulici Lacretelle ;ili Duhovi XV aronismana, kako glasi naslov knjige u prevodu na bosanski) svako bi trebalo da pročita. Jer nije tu isključivo riječ o bijelim Rusima, to je prošlost bez čijeg sagledavanja nema sadašnjosti ni budućnosti, o čemu i citat Oscara Wildea u knjizi: “Onaj kome je sadašnjost jedina aktualnost nema svijesti o vremenu u kojem živi.”
Zahvaljujući ljetovanjima u Dieppeu, naratorka je, kao i autorica, slučajno srela Michela, Parižanina ruskog porijekla, izuzetno zanimljivog čovjeka s kojim pak, nije slučajno, postala već dugogodišnja prijateljica. Srela je i njegovog prijatelja, slikara rusko-židovskog porijekla koji će pričom obogatiti njeno znanje o rusko-jevrejskim emigrantima.
U romanu je spisateljica prepoznatljiva kao naratorka Kate, Engleskinja, istoričarka i novinarka, koja će biti intrigirana ličnošću Michela, bivšeg profesora čuvene pariške gimnazije Henri IV, i već prilikom prve posjete i razgledanja njegovog stana, ostaće zatečena njegovim slikama i kamenčićima koje skuplja s plaže i oslikava čudnim likovima. Oči će joj se, poput magneta, zalijepiti za one oslikane Mussolinijem, Hitlerom, Marijom Callas i drugim likovima iz opere koje Michel obožava, pa čak i likovima feministica pokreta MeToo. Zadiviće je i ogromna biblioteka, ploče klasične muzike, a najviše, porodični album koji mu je poklonila tetka njegove majke. To su fotografije s kraja XX stoljeća, slikane u Rusiji na balu kod Cara, na kojim ljudi plešu i izgledaju sretno. Neke od tih fotografija, Kate su podsjetile na Rjepinove slike, čijim su slikama i Parižani bili fascinirani tokom njegove velike retrospektivne izložbe u Petit Palaisu, oktobra 2021.
Tad počinje priča o Bijelim Rusima koju Michel priča Kate, a onda nama, čitaocima.
Na momente se knjiga doima kao pravi triler. O tome u stvari neka zaključi čitalac kome preporučujem svakako ovaj roman, u kojem će prepoznati i Balkan i uopšte aktuelnost u svijetu.