foto: Dominika Zarzycka/Shutterstock.
Sve palestinske žene danas su naši uzori: one koje kuhaju juhu od trave kako bi prehranile obitelj, koje djeci pričaju bajke unatoč slikama razaranja oko sebe, koje su pokopale vlastitu djecu i bližnje u masovnim grobnicama. One koje pišu, snimaju i izvještavaju, glasno govore o Palestini i, unatoč svemu, ostavljaju neizbrisiv trag hrabrosti i otpora. Usred svakodnevnog kaosa i razaranja, svijet ostaje nijem pred životima koji nestaju, a u svakoj od tih žena postoji neispričana priča, ljubav, nada i težnja za mirom. One nisu samo statistika, nisu samo brojevi – one su lica, imena, snovi prekinuti u najokrutnijim okolnostima.
Zamislimo, na trenutak, što znači živjeti u stalnom strahu za vlastiti život i živote svoje djece, bez mjesta na kojem mogu biti sigurne, bez trenutka za miran san. Te žene, koje su kroz povijest bile stupovi obitelji i zajednica, suočavaju se s nasiljem koje nadilazi granice ljudske izdržljivosti. U svijetu koji se sve više zatvara pred njihovim vapajima, one ostaju nevidljive i zaboravljene, dok se njihovi životi gase u tišini koja nikoga ne potresa.
No, njihove priče nose upozorenje i poziv – jer ako ne čujemo njihov glas danas, sutra ćemo zaboraviti temeljne vrijednosti ljudskosti i suosjećanja. Prema podacima Ujedinjenih naroda, više od 70 posto žrtava genocida u Gazi čine žene i djeca – najranjivija društvena skupina. Žene: majke, kćeri, sestre, prijateljice, učenice i studentice. One su radnice, borkinje, čuvarice obitelji i zajednice koje svakodnevno ginu sa svojom djecom u okrutnim ratnim okolnostima. Istovremeno, izložene su neprestanim oblicima nasilja – fizičkom, seksualnom, psihičkom i ekonomskom – što dodatno otežava njihove živote i ograničava mogućnosti za bilo kakav normalan opstanak.
Muna el-Kurd, palestinska aktivistkinja rođena 15. svibnja 1998., postala je prepoznatljiva zbog svog angažmana u sporu oko četvrti Sheikh Jarrah u Istočnom Jeruzalemu. Zajedno s bratom blizancem Mohammedom odrasla je suočena s prijetnjama izraelskih vlasti koje su pokušavale iseliti njihovu obitelj. Godine 2021. njihova je obitelj bila među 11 palestinskih obitelji kojima je prijetilo iseljenje, što je izazvalo međunarodnu osudu i doprinijelo eskalaciji sukoba. Kroz društvene mreže, Muna je s odlučnošću prenosila istinu o nepravdi kojoj su Palestinci svakodnevno izloženi, čime je postala simbol građanskog novinarstva. Njena hrabrost u širenju tih informacija dovela je do toga da je 2021. godine uvrštena na prestižnu listu 100 najutjecajnijih osoba prema magazinu Time. Danas, Muna el-Kurd nije samo aktivistkinja već i simbol otpora i nade, inspirirajući mlade ljude diljem svijeta da se bore protiv ugnjetavanja i nepravde.
Analizirajući položaj palestinskih žena, posebno onih iz ruralnih područja, primjećuje se da se često smatraju neupućenima u povijest, koja se obično definira kroz pisane izvore, a ne svakodnevno iskustvo. Slyomovics ističe da ove žene posjeduju alternativne diskurse: „Autoritativni muški glas prenosi ispravnu, službenu povijest, dok je ona osporena reaktivnim, ženskim glasom. Žene… povezane su s domaćom, usmenom poviješću, a ne s pisanom, političkom poviješću” (Slyomovics, 1998: 207). Ova razlika između usmene predaje i službene povijesti pokazuje kako su oba aspekta često marginalizirana u dominantnim povijesnim narativima.
Sporedni, ali presudni detalji
Adania Shibli, palestinska književnica i esejistica koja piše na arapskom jeziku, postala je prepoznatljivo ime u našim kulturnim krugovima. Njezina djela, bogata dubokim analizama društvenih i političkih realiteta Bliskog istoka, pronalaze put do publike u Sarajevu i Zagrebu, gdje je gostovala na festivalima i rezidencijalnim boravcima. Uz to, Shibli redovito daje intervjue domaćim medijima i održava javna predavanja, dijeleći svoja viđenja svijeta kroz prizmu palestinskog iskustva.
Ulomak iz njenog romana Sporedni detalj objavljen je 2017. godine u Hrvatskoj, u sklopu antologije suvremene književnosti Levanta pod nazivom „Tvoj bol je lakši kad o njemu drugi pričaju“, koju je izdao Kulturtreger. Integralni prijevod romana, koji je objavljen prošle godine u izdanju Buybooka, lako je dostupan u knjižarama, a engleski i njemački prijevodi još su dostupniji – uz nekoliko klikova na internetu. Unatoč međunarodnom priznanju, Shibli je suočena i s izazovima i kontroverzama. Jedna od najznačajnijih okolnosti u njezinoj karijeri bila je odluka da joj bude ukinuta prestižna nagrada LiBeraturpreis, koju dodjeljuje njemačka udruga Litprom. Ova nagrada, koja je namijenjena isključivo književnicama iz Afrike, Azije, Latinske Amerike i arapskog svijeta, ima za cilj afirmirati marginalne glasove, odnosno, podržati autorice čija su djela često zanemarena na svjetskoj književnoj sceni. Nagrada počiva na ideji da se osnaže perspektive iz kulturnih i političkih konteksta koji nisu dovoljno prisutni u globalnoj književnosti. U slučaju Shibli, ukidanje nagrade izazvalo je rasprave o političkim motivima i utjecaju na njezinu umjetnost, s obzirom na njezinu jasnu i dosljednu kritiku izraelske okupacije Palestine.
Shibli, koja svojim tekstovima otvoreno progovara o traumama, otporu i svakodnevnoj borbi Palestinaca, ostavlja snažan trag, a njezino djelo postavlja ključna pitanja o svjetskoj literaturi, identitetu i pravima marginaliziranih naroda. Iako daleko od mjesta na kojima padaju bombe, njezine riječi nas prisiljavaju da se suočimo s realnostima koje prečesto ignoriramo, podsjećajući nas na težinu političkih borbi i moralne odgovornosti.
Još sam živa i palim plamen transformacije
U licemjernom svijetu koji je sve više imun na nepravde i koji je zaboravio osnovna načela ljudskih prava, priče ovih žena nose snažnu opomenu za cijelo čovječanstvo. Žene koje se svakodnevno suočavaju s traumama, strahom i gubitkom utjelovljuju izvanrednu hrabrost i nepokolebljivu volju za preživljavanjem, čak i kada se čini da ih je cijeli svijet zaboravio. One su simbol otpora i borbe za dostojanstvo u uvjetima koje je teško zamisliti.
Jedna od njih je i novinarka Bisan Owda, palestinska filmska autorica, aktivistkinja i novinarka, najpoznatija po svojim videozapisima na društvenim mrežama u kojima dokumentira iskustva palestinskih civila tijekom rata u Gazi 2023. godine. Odrastajući u Beit Hanounu, Bisan je od malih nogu bila zaljubljena u pripovijedanje, književnost i košarku. Kroz svoje sadržaje ona ne samo da prikazuje palestinsku kulturnu baštinu, već i daje glas onima koji su prečesto nečujni.
Owda je surađivala s Ujedinjenim narodima i Europskom unijom na pitanjima rodne ravnopravnosti i klimatskih promjena, a njezini videozapisi o svakodnevnim teškoćama Palestinaca tijekom rata postali su viralni, privukavši milijune pratitelja. Njezin najistaknutiji projekt Hakawatya inspiriran je drevnom arapskom tradicijom usmenog pripovijedanja, oživljavajući povijest i tradiciju svog naroda. Unatoč suočavanju s brojnim izazovima, poput nasilja na internetu, Bisan ostaje nepokolebljiva u svojoj misiji korištenja platformi za promicanje promjena i osnaživanje mladih. Kao EU ambasadorica, aktivno se zalaže za bolje radne prilike i veću participaciju žena i mladih u društvenim procesima.
Svaki njezin video, svaka njezina priča podsjeća nas na to da palestinski glasovi zaslužuju biti saslušani. U svijetu u kojem društvene mreže mogu biti i blagoslov i prokletstvo, Bisan stoji čvrsto, vjerna sebi i svojim vrijednostima. Razumije da će njezin sadržaj ostati trajni svjedok njezina puta — naslijeđe na koje će biti ponosna, naslijeđe koje odražava njezine principe i potiče pozitivne promjene. Bisan, Hakawatya, nastavlja paliti plamen transformacije gdje god se njezine riječi čuju.
Priče palestinskih žena ključne su za očuvanje kolektivnog sjećanja i otpor nasilnim okupacijskim politikama. Dokumentiranje tih svjedočanstava važno je za razotkrivanje nepravdi i izgradnju kulture sjećanja. One služe kao oruđe u suzbijanju narativa okupatora i inspiracija za buduće generacije palestinskih djevojčica, koje mogu izgraditi pravedniji svijet temeljen na mirovnim i feminističkim vrijednostima. Razotkrivanje tih nepravdi može potaknuti društvo na djelovanje, usmjeravajući pažnju na ključna pitanja. Omogućavanje izražavanja njihovih iskustava doprinosi boljem razumijevanju potreba pogođenih zajednica i formuliranju učinkovitijih politika.
Svjedočanstva palestinskih žena pokazuju važnost priznavanja i jačanja njihovih glasova kroz stalno istraživanje, podršku i prepoznavanje njihovih iskustava. Potrebno je razviti politike koje promiču ravnopravnost i borbu protiv nasilja, što je ključno za stvaranje dugoročnih promjena i društvene pravde. Buduća istraživanja trebaju se usmjeriti na intersekcionalni i postkolonijalni pristup kako bi se stvorile učinkovitije strategije otpora.
Ayşenur Ezgi Eygi i Rachel Corrie
Iako nije bila Palestinka, Ayşenur Ezgi Eygi (26) dala je svoj život za slobodu Palestine – ubile su je izraelske snage dok je sudjelovala u akcijama solidarnosti s Palestinom. Kao članica Međunarodnog pokreta solidarnosti (ISM), Eygi je bila aktivna u brojnim misijama, uključujući zaštitu palestinskih zajednica na Zapadnoj obali od nasilja naseljenika. Njezin život tragično je prekinut dok je sudjelovala u misiji „zaštitne prisutnosti“, koja je imala za cilj smanjiti napetosti i nasilje u tom području. Izraelska vojska isprva nije preuzela odgovornost za njezinu smrt, navodeći da je bila rezultat „neintencionalnog“ djelovanja. Međutim, obitelj i podržavatelji aktivistice zahtijevaju neovisnu istragu, ističući kako je njezina smrt posljedica izraelske vojne agresije.
Eygi, državljanka SAD-a i Turske, bila je snažno angažirana u borbi za ljudska prava i slobodu Palestinaca, a njezina smrt izazvala je brojne osude širom svijeta. Njezino tijelo bilo je omotano palestinskom zastavom, a na glavi je nosila kefiju, tradicionalnu palestinsku maramu, koja simbolizira njezinu duboku solidarnost s palestinskom borbom za slobodu. Smrt Ayşenur Eygi podsjeća nas na hrabrost i žrtve aktivista koji se bore za pravdu i ljudska prava, bez obzira na to odakle dolaze. Njezina smrt izazvala je usporedbe s tragičnom sudbinom Rachel Corrie, američke aktivistice koju je ubio izraelski buldožer 2003. godine, također dok je protestirala protiv palestinskih rušenja kuća.
Eygi je posthumno postala simbol međunarodne borbe za pravdu i ljudska prava, a njezina žrtva ostaje trajni podsjetnik na cijenu koju mnogi plaćaju u borbi za slobodu Palestinaca. Ovakve žene zaslužuju naše najveće poštovanje i duboki naklon, jer njihova hrabrost, izdržljivost i glas odjekuju u vremenu kada se mnogi od nas povlače u vlastite sigurne zaklone, zatvarajući oči i uši pred njihovom patnjom. Njihov vapaj nije samo krik protiv ratnih strahota, već i protiv indiferentnosti međunarodne zajednice koja često propušta pružiti pravu podršku. Svako njihovo svjedočanstvo predstavlja poziv na odgovornost i podsjetnik na našu zajedničku obvezu: da se borimo protiv nepravde i osiguramo da se ovakve tragedije više nikada ne ponove.
