Oznaka aleksandar vučić

Alejkumu selam, Gorane!

Da bi se gradio mir, od svakog političkog sporazuma važnije je razumijevanje. Ne može se i ne treba uvući u tuđu kožu, niti ući u nečije cipele, ali se mora, zbog sebe, pokušati razumjeti zašto je neko otišao putem koji je bio zabluda, umočena u laž i mržnju prema drugima. Jer drugog puta – nema. Tačno sam taj iskorak za razumijevanje vidio u govoru Gorana Samardžića, koji se obratio studentima i građanima koji protestuju ispred RTS-a u Beogradu.

Kako Vučić jede decu

Sve bi Vučić dao "za našu decu", danonoćno obilazi obdaništa i škole, prima delegacije đaka, spasava ih iz mećave i vodi na Zvezdine utakmice. Čak i studente voli da naziva "srpskom decom", i uopšte, kad Vučića vidi uvek okruženog maloletnicima i čuje kako su mu usta puna "srpske dece", zlonameran neko svašta bi pomislio.

Zloupotreba i poslednji dani

Iako se to dugo najavljivalo, iako su čitavu stvar najavljivali iz samog vrha režima, teško je bilo poverovati da će se zaista usuditi da u policiju na razgovor pozovu rektora Univerziteta u Beogradu. Pri tom, „razgovor“ je ovde eufemizam: namerno se stvara utisak da rektor zapravo ne ide na razgovor u svojstvu građanina, nego da će biti saslušan kao osumnjičeni. Dakle, desilo se.

Mrzim, dakle postojim

Mišljenje je navika. Kao pušenje. Naviknete se da mislite i onda vam svest mahinalno poseže za promišljanjem kao ruka za cigaretom. Ni ne pitate se da li je i koliko štetno može da bude po vas. Ali je i vlast navika. Štetnija po okolinu od pušenja. I dok mi mislimo po navici, vlast ima naviku da progoni mišljenje. Čak toliko da bi, po ugledu na neuglednu predsednicu skupštine („ko se lača mati“) promenila Dekartovu maksimu u: Mislim, dakle ne postojim.

Humanistika i demokratija

Mnogi mladi ljudi mi govore o svom strahu da budućnost ne postoji. Kad razmišljaju o budućnosti, oni takođe pitaju: šta se još može zamisliti ili čemu se još možemo nadati? Kad kažemo da nema budućnosti ili da budućnost obećava samo još veće uništavanje, i dalje nešto zamišljamo, makar to bila mračna slika u kojoj nema ni tračka nade. Ali čak i kad zamišljamo neizbežan kraj, i dalje nešto zamišljamo.

Bokasa u Parizu

Strano telo koje je neovlašćeno banulo u Klinički centar među ljude sa teškim opekotinama, javilo se samo. Da, ja sam bio tamo. Lično sam gradio taj centar, upao sam po svojoj odluci. Niko nije mogao da me spreči, čak i da je neko pokušao. Kako da to učini? Mogu da uđem gde želim. Imate li neki problem sa tim?

Elvis Fejzić: Dodikov politički model je opasan spoj secesionizma i ekonomskog avanturizma

Prof. dr. Elvis Fejzić redovni je profesor i prodekan za nastavu na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Član je Odbora za političke nauke Odjeljenja društvenih nauka Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBiH). Njegov primarni znanstveni i istraživački interes vezan je za političku teoriju, historiju političke misli, teorije vlasti i globalizacije, modele države i demokratije, institucionalnu i vaninstitucionalnu politiku, političke ideologije i modele upravljanja državom. Razgovarali smo o globalnim i regionalnim političkim aktualnostima, ljevici, akademskoj zajednici, obrazovanju, izbornom zakonodavstvu i ZAVNOBiH-u.

Šibicar bez kuglice

To je slika: Vučić podiže, premešta i spušta male bele kutije. Radi to nezgrapno, sporo, čak i bezvoljno. Dovoljno nevešto da se jasno vidi da kuglice nema. Spusti poslednju kutiju i pita: gde je kuglica? Mi mu kažemo – nema je. On nam se iskezi u lice i kaže: hajde, ponovo. Taj nacereni klovn kao da je izašao iz noćne more Stephena Kinga. Samo što mi ne živimo u priči strave i užasa i nemamo košmare – on je naša jeziva stvarnost.

Put do prelazne vlade

Ovaj tekst nudi tri teze u vezi sa tekućim diskusijama o formiranju prelazne vlade: (1) fokusirati se na razradu programa prelazne vlade; (2) osmisliti što jasniji program kako bi se lakše identifikovali ljudi koji mogu da ga realizuju; i (3) ne menjati broj i portfolio postojećih ministarstava.

Srbija i batina

Optimisti, naravno, vjeruju da živimo u divnoj demokraciji, da je rat ovdje odavno završen, da se diktature događaju negdje drugdje i nekim drugim narodima, jer mi smo Evropa, uljuđena i spremna svim snagama onemogućiti svaki oblik terora u bliskim državama. I zato je skepticima lakše. Jer nas ništa ne može iznenaditi. Još ako smo sami, a jesmo, prošli tolike hajke i smiješne, ali opasne optužbe za terorizam i ruenje ustavnog poretka, onda nas istovjetne optužbe i progoni kojima su u Vučićevoj Srbiji izloženi studenti, profesori… nikako ne mogu čuditi.

Kako ubiti zombija

Poslednjih dana imali smo prilike da pročitamo nekoliko tekstova koji govore o političkoj krizi kroz koju prolazimo, kao o šansi da transcendiramo predstavničku, parlamentarnu, liberalnu demokratiju. Tako Boris Buden poredi srpske studente sa mladićem sa Flammarionovog drvoreza, koji je došavši do kraja sveta, uspeo da promoli glavu kroz nebeski svod i vidi nešto što mi ostali ne vidimo i ne možemo da vidimo.